Jednom davno bila sam sebi dovoljna... Samotnjakinja... Meni nije trebao svijet, niti je svijet trebao mene... Mogla sam biti pove sama u prostoriji punoj ljudi... Nekad davno... Mogla sam biti sama za sebe... U svojem svijetu... Zatvoriti se u sebe, sakriti i ne obazirati na sve ono što se događa oko mene... Ali više ne mogu tako... Ili ne želim... Više nisam sama sebi dovoljna...
Razmišljala sam malo danas... I shvatila koje su dvije stvari kojih se bojim najviše... Jedna je samoća... Druga je zaborav...
Prvu dobro poznajem... Samoća... Okusila sam je u ovih 16 godina više nego što je drugi osjete u cijelim svojim životima... Nikad nisam znala s drugim ljudima... Nisam mogla podnijeti neprihvaćanje... Nerazumijevanje... Pa sam se držala podalje... Drugi ljudi su me nekoliko puta povrijedili... Slomili mi krila.
I bila sam odlučna da im to više neću dozvoliti... No... Kad sada razmišljam... Samoća i praznina puno je gora od potencijalne boli...
I razmišljala sam... O jednom starcu što je živio u mom selu... Njega više nema... Živio je sam u ulici što vodi prema rijeci... Ni kuća u kojoj je živio danas više ne postoji... Dugo nakon njega stajala je zapuštena i oronula... Sve dok se naposlijetku nije počela rušiti...
Na sve to toliko dugo nisam pomislila... Iako kročim kraj tog mjesta svakog dana...
Tek sad se sjećam... Bilo je tako davno...
Jedan usamljen i zaboravljen starac... Nije mnogo zalazio među ljude... Tek ponekad vidjela bih ga kako stoji iza ograde i gleda u ulicu... Ne znam je li imao obitelj... Ali činio mi se toliko usamljen... Zaboravljen od svih...
Jednih maškara po običaju moj brat i ja išli smo zamaskirani od kuće do kuće u selu... Imala sam tada nekih 4-5 godina... Pjevali smo i plesali... Njegovu kuću inače nismo posjećivali, no tog dana dočekao nas je kjod ograde i zamolio nas da zapjevamo i zaplešemo i za njega... I jesmo... I iako se više ne mogu sjetiti izgleda tog starca, jasno mi odzvanja njegov smijeh... Uvijek mi je djelovao tužno... No tada kao da se njegova tuga umanjila... Darovao nas je bombonima i narančama... I to je jedino određeno sjećanje koje imam na tog starca...
Mislila sam malo... Jednog dana ne želim tako... Ne želim biti zaboravljena ni svoje dane provoditi u samoći... I da, znam koliko puta sam rekla da me usamljenost ne plaši. Lagala sam...
Jednom sam zaista željela biti zaboravljena od svih... Nestati bez ikakvog traga iza sebe... No više ne...
Bojim se samoće, bojim se usamljenosti i bojim se zaborava... Bojim se da za sobom neću ostaviti ništa... Pa čak ni sjećanja... Bojim se da kad me više ne bude, neće biti više ni nikakva znaka da sam ikad postojala...
Danas, na putu u školu, sjedila sam u autobusu do prozora. Na zamagljeno staklo prozora stavim otisak svog dlana... Moji otisci prstiju... Jedinstveni... Moj trag... Ispod napišem svoje ime... Kao znak da sam bila tu... Da sam prošla tim putem... Iako znam, sve to je toliko lako izbrisati...
Konačno shvaćam koliko kratak je jedan ljudski vijek... I ne želim to vrijeme provesti u samoći, a zatim potonuti u zaboravu kao da me nikad nije ni bilo... Smatram da tek jedna stvar ostaje iza ljudi... Ljubav... I tek sad shvaćam njezinu važnost... Ne samo ljubav o kojoj toliko pišem... Ne samo ona romantična... Ljubav prijatelja, ljubav obitelji... Ljubav prema svijetu... Ljubav prema svim stvarima u kojim uživam... I svim ljudima... Ali ljubav ne može postojati ako se ne pruža i prima... Više nego ikad, svjesna sam, nisam sama sebi dovoljna... I priznajem sama sebi i svima vama drugi ljudi su mi potrebni...
Skidam masku jakosti i udaljenosti... Napuštam ovaj karneval u karnevalu... Znam da postoji toliko ljudi poput mene... Priznajem-trebam voljeti... I priznajem- trebam biti voljena...
I zato se sad želim zahvaliti svima onima koji su me voljeli dosad... Kroz cijeli moj život... Barem malo... Pa čak i ako tu ljubav nisam razumjela i prihvaćala...
I želim zahvaliti svima onima koje volim jer mi ispunjavaju srce... Jer mi toliko znače...
Bila sam u zabludi... Smatrala sam da je potreba za nekim drugim znak slabosti... No nije... To me zapravo čini jačom... Nisam sama sebi dovoljna... I potrudit ću se da se promijenim... Da prestanem biti sama za sebe... Da se potpuno otvorim svijetu...
Post je objavljen 14.12.2006. u 20:55 sati.