1. ZAŠTO???
Danas sam se osjećala slabo... Od samog buđenja... Tjeskoba, ta težina... Praznina, izgubljenost, hladnoća... Gotovo da sam se vratila ponovo u mrak... Ponovo u sivilo, u tamnicu iz koje sam toliko teško pobjegla... Postojao je taj očaj... I ničeg nije bilo više... Zašto??? Možda zbog umora... Psihičke iscrpljenosti... Preopterećenja... Malih problema u svakodnevici kojih je jednostavno postalo previše... Možda zbog dugog potiskivanja onih loših stvari... Možda zbog daljine između moje ljubavi i mene...
Na putu kući iz škole... Nešto u meni je puklo... Ponovo nemir... I najava tuge... Jedna suza klizne mi niz lice... Obrišem je žurno da je nitko ne vidi... No oko mene samo mrak, tek puni mjesec, savršeni žuti krug sjao je iznad mene... Zvijezde se nisu vidjele... Oblaci su ih zakrili... Kročila sam posve praznim ulicama svog malog sela... Tjeskoba je postajala sve veća i veća... Kad sam stigla doma počela sam pisati... Idući dio, Tuga, pisan je tad...
2. TUGA
Imam osjećaj da ne mogu više... Tjeskoba se vratila... Nakon 4 mjeseca... Isti stari osjećaj težine na srcu... Dobrodošla, prijateljice draga, tugo... Dugo me već nisi posjetila... Zar si me i ti zaboravila??? Znala sam da me nećeš ostaviti... I nisi me iznevjerila... Ti nikad...
Očekivala sam te... Slutila tvoj dolazak... Šuljala si se, ali čula sam ti korake... Uvijek nešto iza mene, vrebala si... Čekala u sjeni... Čekala tren u kojem ću biti slaba i ranjiva... Evo, takva sam sad... Osjećaji su me savladali... Dođi, tugo... Znam da si tu... Dođi i povedi me sa sobom... Noćas, ali samo noćas slijedit ću tvoje korake... Evo, dajem ti priliku... Znaš da sam sad preumorna da ti se opirem... Uzmi me za ruku... Vodi me sa sobom... Noćas, ali samo noćas, dozvolit ću ti da me učiniš onom koja sam bila... Noćas ću ti dozvoliti da me slomiš... A s novim jutrom ustat ću iz svog pepela, bit ću jaka i bit ću borka... Ali ne noćas... Noćas ti dopuštam sve... Igram po tvojim pravilima...
I znam da mi nećeš dopustiti da osjetim potpunu sreću... Noćima mi već šalješ ružne snove... Noćima me već čekaš u mraku...
Noćas dođi... Noćas mi sledi dušu... A zatim je slomi poput stakla... U tisuće malenih komadića... S novim jutrom ću je sakupiti i ponovo sastaviti... I bit ću jača... I bit ću bolja... I borit ću se protiv tebe, tugo... Ali ne noćas...
Noćas samo želim mir... Noćas ti se više ne odupirem... Zato dođi... Dođi i povedi me sa sobom...
3. UTJEHA
Tuga me nije povela sa sobom... Našla sam utjehu... U svom najdražem, u svojoj ljubavi... Njegove riječi smirile su moj nemir... Tuga je nestala... Javila se nada... Ponovo mi je donio svjetlo, moj anđeo... Ponovo mi je donio sreću... Dao mi snage za novi dan i nove izazove... Podsjetio me na jedno obećanje koje sam si dala istog dana kad smo se upoznali... Obećala sam samoj sebi da neću više očajavati... To obećanje skoro sam pregazila... On je od početka bio tu i pomagao mi da ga održim... On... Svojom pažnjom i ljubavi... Hvala ti, jedini moj... Podsjetio me... Više se ne borim zbog sebe... Zbog nas... Osoba koja ne zna sreću ne može nekomu biti sreća... I zbog toga... Ponovo ustrajem pri svojem obećanju... Moja ljubav čini me jačom... I sad... Sad se smiješim pri samoj pomisli na svaki sretan tren... Sve one koje smo doživjeli i sve one koje ćemo doživjeti... I sve ostalo čini se tako nebitno... Sve ostalo uzmiče pred jednom ljubavi... Ljubavi kao sile zbog koja me drži...
Ljubavi koju sam sanjala. Ljubavi kao sili koja spaja svemire, cijeli rane i popravlja nepravde...
4. PONOVO STAVLJAM SMIJEŠAK...
I, kao tog jesenjeg dana kad smo se upoznali, tog dana kad sam rekla da se borim za svjetlo, ponovo stavljam smiješak... Dosta je bilo suza, tugaljivih izraza i izgubljenih pogleda... Dovoljno je bilo bezvolje i tuge. "Dosta!!!" kažem sama sebi. Rođena sam da se borim, a ne da dopuštam da me svaka sitnica pokosi... I ponovo se radujem svakom novom jutru, iako možda nosi neke nove probleme... Od danas uživam u svakoj maloj sitnici kojom me ovaj život blagoslivlja... U svakom dahu, svakom otkucaju srca i svakoj misli... U svemu što vidim, svemu što čujem, osjetim, i najviše svemu što jesam... Ponovo stavljam smiješak... Kao tog dana... No sada... Sad znam što je sreća... I ovaj smiješak na mom licu... To je smiješak zbog ljubavi...
Ti si održao taj smiješak... Ti si bio moja snaga, moja potpora... Moj motiv za borbu... Hvala ti zbog toga... Hvala ti, jedini moj... Jer si od tog dana uz mene... Možda si duhom bio i prije... Kao što smo i tražili jedno drugo... Zbog toga ti želim pružiti svu ljubav koju ova izgubljena duša može dati... Iako te već sada beskonačno volim... Volim te... Kao nikog dosad...
Post je objavljen 05.12.2006. u 20:13 sati.