Jeka tisine
utorak, 05.12.2006.
DANAS...
1. ZAŠTO???
Danas sam se osjećala slabo... Od samog buđenja... Tjeskoba, ta težina... Praznina, izgubljenost, hladnoća... Gotovo da sam se vratila ponovo u mrak... Ponovo u sivilo, u tamnicu iz koje sam toliko teško pobjegla... Postojao je taj očaj... I ničeg nije bilo više... Zašto??? Možda zbog umora... Psihičke iscrpljenosti... Preopterećenja... Malih problema u svakodnevici kojih je jednostavno postalo previše... Možda zbog dugog potiskivanja onih loših stvari... Možda zbog daljine između moje ljubavi i mene...
Na putu kući iz škole... Nešto u meni je puklo... Ponovo nemir... I najava tuge... Jedna suza klizne mi niz lice... Obrišem je žurno da je nitko ne vidi... No oko mene samo mrak, tek puni mjesec, savršeni žuti krug sjao je iznad mene... Zvijezde se nisu vidjele... Oblaci su ih zakrili... Kročila sam posve praznim ulicama svog malog sela... Tjeskoba je postajala sve veća i veća... Kad sam stigla doma počela sam pisati... Idući dio, Tuga, pisan je tad...
2. TUGA
Imam osjećaj da ne mogu više... Tjeskoba se vratila... Nakon 4 mjeseca... Isti stari osjećaj težine na srcu... Dobrodošla, prijateljice draga, tugo... Dugo me već nisi posjetila... Zar si me i ti zaboravila??? Znala sam da me nećeš ostaviti... I nisi me iznevjerila... Ti nikad...
Očekivala sam te... Slutila tvoj dolazak... Šuljala si se, ali čula sam ti korake... Uvijek nešto iza mene, vrebala si... Čekala u sjeni... Čekala tren u kojem ću biti slaba i ranjiva... Evo, takva sam sad... Osjećaji su me savladali... Dođi, tugo... Znam da si tu... Dođi i povedi me sa sobom... Noćas, ali samo noćas slijedit ću tvoje korake... Evo, dajem ti priliku... Znaš da sam sad preumorna da ti se opirem... Uzmi me za ruku... Vodi me sa sobom... Noćas, ali samo noćas, dozvolit ću ti da me učiniš onom koja sam bila... Noćas ću ti dozvoliti da me slomiš... A s novim jutrom ustat ću iz svog pepela, bit ću jaka i bit ću borka... Ali ne noćas... Noćas ti dopuštam sve... Igram po tvojim pravilima...
I znam da mi nećeš dopustiti da osjetim potpunu sreću... Noćima mi već šalješ ružne snove... Noćima me već čekaš u mraku...
Noćas dođi... Noćas mi sledi dušu... A zatim je slomi poput stakla... U tisuće malenih komadića... S novim jutrom ću je sakupiti i ponovo sastaviti... I bit ću jača... I bit ću bolja... I borit ću se protiv tebe, tugo... Ali ne noćas...
Noćas samo želim mir... Noćas ti se više ne odupirem... Zato dođi... Dođi i povedi me sa sobom...
3. UTJEHA
Tuga me nije povela sa sobom... Našla sam utjehu... U svom najdražem, u svojoj ljubavi... Njegove riječi smirile su moj nemir... Tuga je nestala... Javila se nada... Ponovo mi je donio svjetlo, moj anđeo... Ponovo mi je donio sreću... Dao mi snage za novi dan i nove izazove... Podsjetio me na jedno obećanje koje sam si dala istog dana kad smo se upoznali... Obećala sam samoj sebi da neću više očajavati... To obećanje skoro sam pregazila... On je od početka bio tu i pomagao mi da ga održim... On... Svojom pažnjom i ljubavi... Hvala ti, jedini moj... Podsjetio me... Više se ne borim zbog sebe... Zbog nas... Osoba koja ne zna sreću ne može nekomu biti sreća... I zbog toga... Ponovo ustrajem pri svojem obećanju... Moja ljubav čini me jačom... I sad... Sad se smiješim pri samoj pomisli na svaki sretan tren... Sve one koje smo doživjeli i sve one koje ćemo doživjeti... I sve ostalo čini se tako nebitno... Sve ostalo uzmiče pred jednom ljubavi... Ljubavi kao sile zbog koja me drži...
Ljubavi koju sam sanjala. Ljubavi kao sili koja spaja svemire, cijeli rane i popravlja nepravde...
4. PONOVO STAVLJAM SMIJEŠAK...
I, kao tog jesenjeg dana kad smo se upoznali, tog dana kad sam rekla da se borim za svjetlo, ponovo stavljam smiješak... Dosta je bilo suza, tugaljivih izraza i izgubljenih pogleda... Dovoljno je bilo bezvolje i tuge. "Dosta!!!" kažem sama sebi. Rođena sam da se borim, a ne da dopuštam da me svaka sitnica pokosi... I ponovo se radujem svakom novom jutru, iako možda nosi neke nove probleme... Od danas uživam u svakoj maloj sitnici kojom me ovaj život blagoslivlja... U svakom dahu, svakom otkucaju srca i svakoj misli... U svemu što vidim, svemu što čujem, osjetim, i najviše svemu što jesam... Ponovo stavljam smiješak... Kao tog dana... No sada... Sad znam što je sreća... I ovaj smiješak na mom licu... To je smiješak zbog ljubavi...
Ti si održao taj smiješak... Ti si bio moja snaga, moja potpora... Moj motiv za borbu... Hvala ti zbog toga... Hvala ti, jedini moj... Jer si od tog dana uz mene... Možda si duhom bio i prije... Kao što smo i tražili jedno drugo... Zbog toga ti želim pružiti svu ljubav koju ova izgubljena duša može dati... Iako te već sada beskonačno volim... Volim te... Kao nikog dosad...
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.