Rano ujutro šetala sam gradom, još uvijek nesvjesna da se bliži sredina 12 mjeseca... Ne, neću sad pisati kako sam slijedila tragove kojima sam prošla sa svojom ljubavi i kako me ponovo obuzela sjeta u krugu radosti... Danas sam se trudila misliti na sve ostalo, jer previše mi nedostaje... Pa sam u svojoj maloj šetnjici mislila o nadolazećim praznicima... I svim onim praznicima koji su prošli...
Zbilja sam bila posve zaboravila koji je datum... Jer nema ničeg da me podsjeća... Tek božićne dekoracije posvuda po ulicama i ukrašeni izlozi govore da je vrijeme adventa i potrošačke groznice... Postaje li Božić svake godine sve komercijalniji, pitam se... Od obiteljskog blagdana pretvorio se u dan čije je osnovno i glavno značenje darovi... Neću ovdje pisati o religioznom aspektu ovog blagdana... Jedan od dva najveća za kršćane... Ali budući da se sad osjećam toliko udaljeno od Crkve, vjere, pa možda čak i Boga, mislim da nemam pravo pisati o tome.
Ono što jesam shvatila da se blagdanski duh gubi... Ljudi sve više gube ono zajedništvo u proslavi tog dana... Jedino se komercijalna strana sve više povećava i raste... Guta sve ostalo...
Sjećam se nekih davnih Božića kad je cijela obitelj zajedno na Badnje veče kitila božićno drvce... Kad smo pjevali božićne pjesme kod rodbine... Kako je mama stavljala bombone na bor koje smo uvijek pojeli prije Sveta Tri Kralja... Više nije tako...
I... Vezano uz blagdane, sjećam se nekih toliko davnih praznika i zima... Kada je za Božić još uvijek bilo snijega... Kad su se seoska djeca grudala i gradila snjegoviće svuda okolo... Polja su postajala ogromna grudališta... Od hrpi snijega radili smo malene brežuljke pa se spuštali s njih na vrećama ispunjenim slamom... Gradili dvorce i pečine od snijega...
Uvijek će mi ostati u pamćenju učenje klizanja po smrznutoj površini jednog malog potoka... Beskrajna grudanja sa dječacima iz susjednog sela nakon škole... Beskonačno valjanje u snijegu... Gubljenje u toj bjelini...
Danas me obuzela neka neodoljiva želja da radim sniježne anđele... S još jednom osobom... (Mojim anđelom...) Neobično, i on je poželio isto to u istom trenu... (No rekla sam da danas neću pisati o njemu...)
Nedostaje mi zima... Moje godišnje doba... Koje je uistinu jedno od najčarobnijih... Tajanstvena bjelina... Čipke koje zima plete na prozorima svojim tankim, hladnim prstima... Sige koje vise s krovova kuća... Sniježne pahuljice, toliko male i savršene... I kristalići leda...
Nedostaje mi hladnoća... Osjet zime na licu u rano jutro... Nedostaje mi potreba da nosim vuneni šal i rukavice... Vani je sad neko čudno vrijeme... Hodam okolo u traperovoj jakni... Tek otpalo lišće drveća govori mi koliko je zapravo kasna jesen... Još malo i zamijenit će je zima...
Nadam se, ona prava zima... Bijela... S puno pahulja koje ću loviti i promatrati njihove oblike... S puno dječjeg smijeha... S bezbroj bačenih gruda i snjegovićima-čuvarima dvorišta...
Nedostaje mi moje djetinjstvo... Ali dođe li prava zima, postat ću opet dijete... Radovat ću se svakoj pahulji... Ponovo ću se naučiti neke zaboravljene igre u snijegu... Grudati ću se... Sanjkati... I pravit ću sniježne anđele... Baš kao nekih davno prošlih praznika...
Post je objavljen 09.12.2006. u 22:51 sati.