Nauči me letjeti, anđele moj... Više ne znam kako ni kada izgubila sam tu vještinu... Nauči me kako da ponovo okusim sreću... Samo sreću, bez tuge i sjete što se kriju iza smiješka... Uzmi me za ruku, povedi me sa sobom u oblake... Nauči me letjeti, anđele...
Tek sad shvaćam koliko sam izgubljena... S pogledom u nebo, ali više ne znam kako je to... Vinuti se u visine... Jednom je to plavetnilo bilo moj dom... Više nije... Već dugo... Jer... Lutalica sam... Nemam doma... Izgubljena... Bez putokaza da me vode... Bez ikakvog puta da ga slijedim... Uzmi me za ruku, anđele, vodi me...
Nazvao si me... Svojim anđelom crnih krila... Ta krila, slomljena toliko puta... Nemoj još i ti, molim te... Nemoj mi i ti nanijeti bol... Znaš da bi to bilo previše... Da bi to značilo povratak u mrak...
Samo me zagrli... Zagrli i voli me...
Voli ovo malo, izgubljeno biće... Budi uz mene, molim te... Ostani...
Hvala ti na svemu... Na svoj ljubavi koju si mi pružio... Svakoj sekundi sreće... Hvala ti jer me slušaš... Jer me razumiješ... Jer si tu...
Moje nade nestale su davno prije nego što sam te srela... Probudile su se s tobom u mom životu... Nade da ću ikad više biti voljena... Potpuna...
Nade da ću ikad više voljeti...
Ponovo se nadam... Mada znam... Budu li ove nade slomljene... Prosipat će se poput krhkotina stakla... Neće ih više biti... I ako nestane ove ljubavi... U ruševinama srca zavladat će mrak...
Ne želim to...
Želim se nadati... Želim voljeti... Želim biti uz tebe baš kao što si ti uz mene... Želim biti dio tebe...
Podsjeti me što to znači "sreća"... Nauči me letjeti, anđele moj...
Post je objavljen 19.12.2006. u 23:35 sati.