U zadnje vrijeme sve teže oblikujem misli u riječi... Ne, još uvijek nisam izgubila tu vještinu... Nego se radi o tome da su sve moje priče možda već ispričane... Ne želim se ponavljati... A sve u mom životu kao da se vrti u krug... Sve završava na mjestu gdje je počelo...
Da vam pišem o ljubavi??? Jer osjećam ljubav, ljubav kakvu nisam srela nikada prije... Ljubav koja postoji oduvijek i traje zauvijek... Barem se nadam da je tako... Iz dna jednog izmučenog srca nadam se... A opet... Znam da riskiram... Da ljudima poput mene sreća nije suđena. I zbog toga... Koliko god se trudila misliti o lijepim stvarima i boriti se protiv sjenka koje mi šapću stvari koje ne želim čuti, sve me više ispunjava neka tjeskoba...
Zbog toga i nisam pisala toliko dugo... Sve što sam dosad pokušala napisati zvučalo je tako tužno... zvučalo je kao ona stara ja... A nju ne želim buditi...
Ovih dana postavljeno mi je pitanje želim li biti sretna... Želim... Još kako želim... Ali... Želiš li biti moja sreća, moraš prihvatiti i činjenicu da ćeš biti i moja tuga...
Misliš li da me ova ljubav nikad ne zaboli??? Da ovo sve što osjećam nije previše za jedno ranjeno srce nenaviklo na ljubav???
Zapitala sam se i ja želim li dalje. Zapravo, mogu li dalje...
Ali volim te sve više... Svakim danom,svakim dahom... Svakim otkucajem srca.
Danas sam bila povrijeđena. Nisi to shvatio... Nisi mogao vidjeti kako su me te tvoje riječi boljele...
Znam da ponovo potiskujem... Takva sam ja... Sakrit ću ovu tjeskobu iza smiješka... Jer te ne želim opterećivati sa svojim glupostima... I negdje usred noći, kad budeš spavao, svesti ću sve moje tuge u kapi... I dozvolit ću im da mi kliznu niz lice.
Zadnjih dana sam imala osjećaj da nešto nije u redu... Pokušala sam pisati... Ali nisam mogla...
Nisam željela da brineš...
Bojim se da se sve vrti u krug. A znam da me čeka na kraju tog kruga... Ili početku s kojeg sam krenula... Samo bol i ništa više...
Bojim se da se sve vrti u krug.
Post je objavljen 23.12.2006. u 18:53 sati.