Isus na gori Tabor

Dok stoji, kao da izlazi sav sjaj iz Njega,
kao da se sa svjetlošću Neba pomiješao,
visoravan planine postade fosforescentna
a Isus usredotočen Gore, u slavi je Neba

Obasjan sa žarkom svjetlošću svemiru,
rječju neopisivo, staji kao na nogama
uzdignut iznad zemlje nad zelene livade
između zelenila svjetlost kao da isparava

Na tom mjestu svjetlo čini da se uzdiže
kao da je sve živo, da bi se oko prevarilo
zelenilo trave nestaje pod slavnim stopama
svjetlo treperi, leluja, kao usijane boje dana

Isus stajaše nasmijan Licem prema Nebu
sred viđenja koje ga uzdiže začuje:„Učitelju“
uz osmjeh okreće pogled i uputi prema Petru
a on će „Dobro je ovdje biti s Tobom učitelju!

S Tobom, Mojsijem i Ilijom, mogu vam služiti,
Isus gleda Petra Ivana i Jakova, te se nasmije
pogledom koji ih grli s ljubavlju i ulijeva snagu,
Ilija i Mojsije pogledaju apostole, braću dragu!

Isusove oči sijevnu zrakama što prodiru u srce
apostoli zašute, i ne usudiše se što drugo reći
u strahu, izgledaše malo sneni kao omamljeni
kao da su iza zavjese u magli oblaka skriveni

Zavjesa ih je ovila, odijelila Trojicu proslavljenih
jedan jak i skladan glas zatreperi i prostor ispuni,
trojica apostola padnu licem k travi kao pokošeni:
Slušajte Ga, u Njemu je milina, Sin je moj ljubljeni.

Pogled s gore Tabor

Na jezeru lađe mašu raširenim jedrima
lagano nagnute prema plavetnim valovima
sabrane u igri valova na laganom vjetru
nabiru se i klize sa živošću galebova

Tako dražesno poput snježno bijelog leta
vodomara što klizi valom za svojim plijenom
iz modrog prostranstva izlazi žila plavetnila
tu voda je tamna u sjenu stabala se slila

Jordan izgleda kao ravan potez kistom
zelene ravnice rasute su sa obje strane
glavne ceste žute su crte usred ucrtane
iza plodne ravnice smeđi trag sela stane

Vidi se raslinje razno, rasuto raznih boja
kako se smiješi krasnom suncu koje sija
tu diše ožujak, proljeće u svoj prostranosti
tu raste žito zeleno, gusto po darežljivosti

Lelujaju žitna polja, klati se zeleno more
obilje latica klati se mirisom ranih voćaka
talože se poput bijelih i rumenih oblačića
na malo cvjetno more skupljeno oko vode

Tu su ocvale cvjetne livade bujnoga sijena
žmirkaju, a ovce pasu poput hrpica snijega
nabacane amo-tamo po zelenim pašnjacima
u blizini brda, na niskim malim brežuljcima..

Vrh Tabora sjaji kao veličanstvo Lica i Tijela
jednak sjajnosti haljine koja je crveno-tamna
pretvara se u čas, u odsjaj bisera i dijamanta
nematerijalna tkanina ističe se bojama zlata

Njegovo Lice sunce je razigrano, sjaj zvijezda,
na njemu se presijavahu oči nebeskog safira
izgleda višeg stasa, proslavljen se uvećava
uzdignuta Lica, nasmijan, s Ocem razgovara!

PUT NA NA GORU TABOR (1/3)

Tko ne vidje tu vedru ožujsku zoru
on ne pozna dar probuđene prirode
u proljeće kada postaje djevičansko
najljepše, djetinje, nevino u prizoru

Bit ću jedno sa Ocem svojim, Isus reče
budite sa Mnom, htjedoh, jer vas ljubim
na Taboru je rosna trava meka i cvjetovi
koji se jutrom bude kao novorođenče

Miris zraka, umivenog rosom u miru noći,
izgubio je sav prašnjavi zadah zasićenosti
sve do stare utvrde za sastanak na Vrhu
na sastanak s Ocem žurno treba doći

Oh, moj Gospodine! Uspinju se visinama,
od kuda oko kruži širokim prostranstvima
do daljina prema plavetnim valovima Neba
za vedra danu vidi se kao posred dlana

Genezaretsko jezero kao komadić neba
sišlo je svo i utopilo se u pogledu zelenila
kao modri tirkiz sa ovalnim smaragdima
koji se igra, prelijeva i zrcali u kapima

U osmijehu tek rođenog ranog svitanja
tri učenika zadrjemahu dok ptice se bude
uz šuštanje krila izgovaraju prvi „ćip-ćip“
kao uvod u pjev čavrljanja čitavog dana

Sva svjetlost nebeska u sjaju Svemira
obasjava Ga po odsjaju Njegova svjetla
Lice Mu zasja zrakama nebeskog sunca
i Tabor preobrazi zrakama Božjeg mira.

Ako uistinu ljubiš neku osobu, trudiš se izbjegavati reći ili učiniti neku grubu riječ ili uvredljivu gestu, čak i najmanju, koja bi kod ljubljenog mogla izazvati nezadovoljstvo. Isto tako spreman si joj oprostiti neke nesmotrenosti i grijehe posebno ako se za njih ispriča. Isto tako, ako znamo da nas Bog ljubi kao svoju djecu, kao vjernik treba se truditi izbjegavati sve one riječi ili djela koja ne bi bila po Njegovoj volji. Jer tko ljubi stječe povjerenje prema ljunbljenoj osobi upravo po njenim djelima ljubavi. Sreća je „dijete“ obostrane ljubavi. Isto se može reći i za Mir. Tada se može reći: ljubi i čini ono što želiš. Tada jedna strana živi za drugu i nikad joj neće nauditi jer čini ono što želi da se i njoj čini. A za čistu ljubav prema Bogu čovjek se treba riješiti svih pa i onih lakih grijeha. To je put ka blaženstvu, miru i sreći.

Mnoge nas brine grijeh misli, a o tome sam u evanđelju našao slijedeće: „Grijeh nije ono što sam sanjao, pa čak ni određena misao koja mi u um naleti, a ja je ne prihvatim, već je odbacim. Grijeh bi bio kada bih se u toj misli voljno zadržao i misao još hranio ili još više o toj nečistoj misli maštao“. Kršćanin koji je, s milošću Duha, započeo borbu protiv namjernog lakog grijeha, živi u drugoj fazi puta nutarnjeg pročišćavanja. Borba je uvijek iz ljubavi prema Gospodinu koji želi da budemo čista srca. Pročišćavanje duše od lakih mrlja nije moguće samo ljudskim trudom, potrebna je Božja milost. Treba ustrajno moliti Isusa riječima: „Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti!“. Gospodin biva dirnut i daruje nam milost da pobijedimo svaki namjerni laki grijeh. Želimo li znati još o namjernim lakim grijesima treba čitati Govor na Gori koji se nalazi u Matejevom Evanđelju, poglavlja 5, 6, 7. Ova tri poglavlja su savršenstvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Naravno, ovo nutarnje pročišćenje od grijeha neće se dogoditi preko noći. Potrebna je ustrajnost, strpljivost i vjera u Božje milosrđe. Gospodin liječi. Ali treba snažno i često vapiti pred Gospodinom. (Nastavak slijedi u komentaru)

Bio sam svjedok da roditelj dovodi dijete u dom za nezbrinutu djeci jer se ne može o njemu sam brinuti. Tužno je ako jedan od roditelja ili oba zanemari dar koji nam je Bog dao. Tragično je ako zbog nemara roditelja, svoje ugode ili u krizi nemoći i neimaštine, zanemare dijete te ono zapadne u loše društvo, zapusti školu, roditelje, ode putem droge, krađe isl.. Je li moguće da nekima djeca mogu postati višak i smetnja? Rastakanje i razdvajanje obitelji najveća je šteta koju se može doživjeti u ovom nesretnom vremenu. Najveći grijeh koji možemo učiniti u takvoj situaciji je prezreti Onoga koji nam je dao taj neprocjenjivi dar i taj dar zanemariti.
Kad su učenici pristupili Kristu i pitali: „Tko je najveći u kraljevstvu nebeskom?” Nato Isus dozva malo dijete, postavi ga pred njih te reče: „Zaista, kažem vam, ako ponovo ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko. Dakle: najveći je u kraljevstvu nebeskom koji se ponizi kao ovo malo dijete.” (Mt 18,1-5) (Nap. za poniznost: prihvaćanje i život po riječi Božjoj, ljubi i čini ono što želiš. Gospa: djeco, kad bi ste znali koliko vas ljubim skakali bi ste od sreće).
Bez obzira na poteškoće s kojima se neizbježno susrećemo, zalaganje za djecu ostaje najveća dužnost roditelja. Unatoč boli, ponekad nezahvalnosti, poteškoćama i suzama, odgoj i skrb sa djecu ostaje najvažniji, najteži a ujedno i najdraži posao. To je dužnost koja se obavlja s ljubavlju. To je jedini ispravan pristup djetetu kao Božjem daru roditeljima. Doći će dan u vječnost kada će se pokazati da li smo postupali ispravno. „Doći će dan kada će kuća biti prazna, posuđe oprano, sobe očišćene i rublje se neće gomilati. Također neće biti nikoga tko će trčati po kući, stvarati buku i neprestano nam praviti posla… Zato uživajmo u svojoj djeci sada, jer nismo svjesni koliko će nam nedostajati sve te stvari na koje se ponekad žalimo, i postati ćemo ih svjesni kad naš dom ostane prazan" (usamljena majka).

I smrt je dio života, reče netko, i ja mu vjerujem. Kad umire netko blizak, ako je bio bolestan, jedino mislimo na to da ne mora više trpjeti. Rijetko zamišljamo da se našao u zagrljaju samoga Boga. Isus govori: „Sporazumi se bez otezanja sa svojim protivnikom…“ (Mt 5,25). Pomiri se sa smrću onoga koga ne želiš izgubiti. Pristanak na sve, baš sve, što nam se u životu događa nije odustajanje, fatalizam, ako je izraz duboke vjere u to da nam u svemu Isus pruža svoje ruke kako bi nas uveo u svoje Kraljevstvo. Svaki odlazak takve osobe povećava prostor za još veću ljubav – ljubav prema Bogu. Pomiri se s odlaskom nekoga koga voliš. Osim toga, gubimo li uistinu one koji umiru? Zapravo ih samo gubimo iz vida… Oni su kao osobe koje smo izgubili iz vida jer su otputovali u drugi grad, otplovili u drugu luku nakon što su preplovili ocean svoga života. Zar je njegovo Kraljevstvo u kojemu prebivaju Marija i anđeli, Kraljevstvo torture i mučenja da nitko od nas ne želi stići tamo, a one koji tamo odlaze trebamo žaliti i plakati za njima? Iznenađujuće je kako puno kršćana proživljava smrt bliskih osoba kao da je to rušenje u najdublji Had. Zar nam Bog nudi neodređeno i okrutno Kraljevstvo da se moramo braniti i rukama i nogama da ne dođemo tamo? Zar ne bismo trebali čestitati sebi i drugima radi smrti pravednih, znajući da su u rukama Božjim, privinuti na grudi u zagrljaju najboljega Oca? Ljudsko srce nije u stanju pojmiti što znači prebivati s Bogom! Biblija govori o tome da je Gospodin svojim vjernima pripremio takve stvari koje ni oko nije vidjelo, niti uho nije čulo! (Detlj iz knjige „Zašto Bog dopušta patnju” autora patera Augustyna Pelanowskog) Odabrao i prilagodio: EuM

U cijelom svijetu jedan je Bog, jedna ljubav i jedna istina, ma gdje se čovjek nalazio i ma što tumačio. Istovremeno znamo da se po tome ljudi najviše razlikuju: svako zamišlja i ima svoga boga, svako ima i živi sa svojom istinom, te svako ima i poima svoju ljubav. Kako pak vjerovati čovjeku? Svo znanje svijeta, znanost, filozofija .. i teologija ne uspijevaju nesavršenog čovjeka privesti pravoj istini, ljubavi i Bogu kao vladaru svemira.
Suvremeni svijet pun je govora o ljubavi. Gotovo pa na svakom koraku nailazimo na pozive ili na govor o ljubavi. Riječ ljubav spominje se do te mjere da je čak izgubila svoj prvotni smisao. Istina je da je teško shvatiti što bi bila prava i čista ljubav, ljubav u čijoj se pozadini ne nalazi usmjerenost na vlastito dobro, nego joj je razlog upravo netko drugi. Uz to, imamo i iskustvo mnogobrojnih razočaranja u ljubav. Mnogo smo se puta našli u situaciji da smo na ovaj ili onaj način bili iskorišteni. Upravo zbog toga i jest teško povjerovati u ljubav koja je čista, bez interesa i usmjerena samo na drugoga. Razmišljajući o ovoj itekako važnoj i egzistencijalnoj temi, u pomoć nam dolazi evanđeoski odlomak iz Matejeva evanđelja. On nam može pomoći da kao Kristovi učenici ponajprije vidimo kako je sâm Gospodin Isus – Sin Božji  govorio o ljubavi, a onda i na koji način tu ljubav treba primijeniti u našem svakodnevnom životnom okruženju.
U ono vrijeme okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita Isusa: ‘Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?’A Isus mu reče: ‘Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci’. (Mt 22, 34-40)
Razmišljati o Isusovim riječima i njegovom odgovoru u odnosu na farizeje, iznimno je važno, ali istovremeno i nedostatno ukoliko se i sami ne zapitamo što te Isusove riječi znače za nas danas i što iz njih možemo konkretno naučiti. Ove dvije zapovjedi se ne mogu razumjeti bez napretka u vjeri. Ukoliko vjernicima Bog nije na prvom mjestu, uzalud im svi svirači, morat će putovati sami bez Božje prisutnosti, a to je puno teže. (Sastavio prema vjerskoj literaturi – EuM) Uz post moja prigodna pjesma na mjestu komentara!

Kao i sve drugo u životu i naša vjera mora napredovati u spoznaji. Kao što i sve drugo napreduje u stalnom obrazovanju tako i naša duša mora stjecati spoznaje još i više kako bi lakše zaplovila u vječnost. Ovaj post ima za cilj - napredak u vjeri. Tisuće iskrenih, poštenih, savjesnih ljudi u svom srcu ljube i poštuju Boga. Crkve su ispunjene njima. Čitaju evanđelja, i kažu: „Želim biti takav“. Pokušavaju biti takvi, ali ne uspijevaju. Evo zašto: Povodljivi smo psihološkim rezonima i kultovima te zaključujemo: „Neću reagirati. Bit ću miran. Idem negdje gdje ću biti sam i reći: `Dijete sam Božje!’“ – ali ako nisi rođen od Duha, nisi ostvareno dijete Božje. Koliko god pokušavaš stvoriti ozračje mira, umjetno stvorenog mira, ne možeš imati mir Božji u naravnom čovjeku kroz naravni trud. Taj mir može doći jedino iz prisutnosti samog Boga u tvom životu.
Naravni čovjek ne može ljubiti ljubavlju Duha Svetog. Koliko god pokušavali biti mirni kroz predan um i kroz predan razum, kroz pokušaj da stvorimo očekivano ozračje mira, mira nemamo. Možeš biti sretan, možeš skakati i vikati, možeš pokazivati svu radost, tvoje oči mogu plesati i iskriti, možeš zračiti – ali ne možeš imati radost Duha Svetog ako Duh Sveti nije tamo. Naravan čovjek ne može stvoriti ono što može Duh Božji i kad na naravan način pokušavamo stvoriti stvari koje se mogu stvoriti jedino u Duhu, varamo sami sebe, a đavao gleda i kaže: „Eto, sad to imaš! To je radost, to je ljubav, to je mir!“ Može biti radost, ljubav i mir, ali to nije radost, ljubav i mir u Duhu Svetom.

U takvom stanju vjere kad se pojavi kušnja, kad nas snađe kriza, to će nas iznevjeriti; to neće držati vodu – i neprijatelj duše vidjet će da smo pali. No ako koračamo u Kraljevstvu Božjem to se neće desiti. Kako to izvesti. Prije nego nas život slomi moramo se sami predati i reći: „Gospodine, odustajem! Gospodine, uzmi moj život neka bude posvećen tebi. Uzmi moje oči, moje uši, moje ruke, moje noge; uzmi me, Gospodine! Iako sam nedostojan, predajem se tebi; neka i duša i tijelo budu tvoji.“ I tako prestati sa svojom ludom brigom i prestati s izjedanjem te se staviti u Vječne ruke. jer, samo Gospodin može doći u naš život i može početi stvarati radost koju mi ne možemo stvoriti. A radost po Duhu svetom je prekrasna, On je prisutan, mir je staložen i to nije mir naše vlastite volje i našeg vlastitog truda, to je mir Božji - to je čudesan mir. Poznavao sam neke Duhom ispunjene ljude koji su imali taj mir; kad su stajali uz grob, bili su u stanju reći Aleluja te to i misliti.
Vidio sam ih u situacijama koje bi ljude ovoga svijeta učinile histeričnima, a i oni bi bili histerični da nije bilo prisutnosti Gospodnje. I nije teško ostati u duhu istine i božanske ljubavi samo ju treba prepoznati i usvojiti.
I kada je najteže, kad nas lažno optužuju, progone, treba pogledati Gospodina, njegov križ i i u nemoći pokazati ljubav:„Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“. To nije naravna nego božanska ljubav. To je ljubav Božja izlivena u naša srca po Duhu Svetom. (Autor: Charles Price, Izvor: „Put života” (Izbor i obrada EuM – u prilogu, na mjestu komentara: moja pjesma uz ovaj post)

Sotona se uvijek pokazuje u dobrostivoj odjeći. S običnim izgledom. Ako su duše pažljive, i ako su nadasve u duhovnim kontaktima s Bogom, primjećuju to upozorenje koje ih čini opreznima i spremnima da nadvladaju đavolske zasjede. Ali ako su duše nepažljive na božansko, odijeljene od Boga po tjelesnosti koja ih nadvladava i čini gluhima, ne potpomognute molitvom koja ih povezuje s Bogom i koja kao kroz neki kanal izlijeva njegovu snagu u srce čovjeka, tada one teško zapaze prikrivenu zamku pod neškodljivom prividnošću i u nju padaju. Dok, osloboditi se nje mnogo je teže. Dva osnovna puta kojima se sotona služi da dođe do duša - jesu:
SJETILNOST i PROŽDRLJIVOST
Sotona uvijek počinje do materije (tijela). Kad ovu obmami i podloži, napada na viši dio. Najprije dušu (moral): misao s njezinim oholostima i požudama; zatim duh, oduzimajući mu ne samo ljubav – ove više u njemu nema, kada je čovjek božansku ljubav zamijenio s drugim ljudskim ljubavima – nego također i strah Božji. I tada se čovjek prepušta sotoni, samo da bi mogao uživati ono što hoće, uživati sve više i više…
ŠUTNJA I MOLITVA
Kako sam se Ja ponašao, vidjela si. Šutnja i molitva. Šutnja. Jer kad sotona čini svoje zavodničko djelo i vrza se oko nas, to treba podnijeti bez ludih nestrpljivosti i kukavnih strahova. Dakle, treba reagirati s uzdržljivošću na njegovu prisutnost i s molitvom na njegovo zavođenje. Beskorisno je raspravljati sa sotonom. Pobijedio bi on, jer je jak u svojoj dialektici. Samo ga Bog može pobijediti. Zato se treba uteći Bogu, da On govori za nas i preko nas. Pokazati sotoni ono Ime i onaj Znak, ne toliko ispisane na papiru ili urezane u drvu, koliko napisane i urezane u srcu. Moje Ime i moj Znak! Odvratiti sotoni jedino kada pokušava praviti se jednakim Bogu, služeći se riječju Božjom, jer je sotona ne podnosi. Zatim, nakon borbe, dolazi pobjeda, i anđeli služe i brane pobjednika od mržnje sotonske. Okrepljuju ga rosama nebeskim, Milošću koju izlijevaju punim rukama u srce vjernog sina, sa blagoslovom koji miluje duh. Treba imati volju pobijediti sotonu i vjeru u Boga i u njegovu pomoć. Vjeru u moć molitve i u dobrotu Gospodnju. Tada sotona ne može činiti zla. Idi u miru. (Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”).
Po običaju, odabrane vjerske tekstove prati pjesma srca mog:

O daj mi snage

O daj mi snage Bože moj
udijeli milost u srcu mom
ukloni zamke svakog zla
svjetlo Tvoje duše je poj

Duša moja pripada tebi
tijelo pohlepe sačuvaj mi
odvrati zloga ne daj me
sve duše propast želi on

Po mojem srcu govori mi
znakom križa Zakon budi
sve sile zloga odvraćaj Ti
ljubav moja pripada Tebi

Nadaj me zlu o Bože moj
utječem se snagom svom
po znaku Križa Sina tvog
o daj mi snage Bože moj!
(eum)

Agape (grč. agápe, ljubav), u Novom zavjetu izraz je za Božju ljubav i za vjerski život utemeljen u takvoj ljubavi. Agape ljubav je prava kršćanska ljubav, ima moć za ljubiti osobe koje teško možemo ljubiti, ljubiti i ljude koje ne volimo. To je namjerna pobjeda i postignuće volje. Zapovjeđeno nam je da ljubimo svoje neprijatelje da bismo bili poput Boga koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima. Drugim riječima, bez obzira kakav je čovjek, Bog mu želi najbolje. I za svete ljude i za grešnike Božja je jedina želja njihovo najviše dobro, a to je agape. Zato je vjernik pozvan spremno ljubiti svakoga čovjeka. To je aktivna ljubav koja traži činiti i učiniti dobro. Za razliku od ljubavi svijeta Agape ljubav nije utemeljena na emocijama nego na volji čovjeka. Vjernik ne osjeća agape, ali je čini. To je stav i djelo bez obzira voli li se osobu ili ne. Vjernik može biti bez osjećaja prema svome bližnjemu, ali mora biti pun agape ljubavi prema njemu. Agape je milosrdna ljubav, ima božanski karakter, a da bi ju imali treba se ponovno roditi u vjeri. “Boga nikad nitko nije gledao; ako ljubimo jedan drugoga, Bog ostaje u nama, i njegova je ljubav u nama savršena” (1 Iv 4,12). (EuM – sročio prema vjerskoj literaturi)
Poznavajući agape ljubav, nastala je moja slijedeće pjesma:

PRAVA LJUBAV

Tvoja ljubav ljepota je tvoja
koju čežnjom hrani duša moja
preplavljuje sve korijene boli
to je ljubav koja ljubav voli

Prava ljubav božanskoga roda
ima zanos ka cilju stvaranja
zaneseni kada se dajemo
jedan drugom tad se radujemo

Prava ljubav uvijek svima prašta
sebe daje u svim okolnostima
bezrezervno ona samo ljubi
srce vodi, u nama ga budi

Bezuvjetna ljubav samo ljubi
i ne gleda dali će tko što dati
prava ljubav biser je u srcu
sa njom žive i vole se ljudi.