I smrt je dio života, reče netko, i ja mu vjerujem. Kad umire netko blizak, ako je bio bolestan, jedino mislimo na to da ne mora više trpjeti. Rijetko zamišljamo da se našao u zagrljaju samoga Boga. Isus govori: „Sporazumi se bez otezanja sa svojim protivnikom…“ (Mt 5,25). Pomiri se sa smrću onoga koga ne želiš izgubiti. Pristanak na sve, baš sve, što nam se u životu događa nije odustajanje, fatalizam, ako je izraz duboke vjere u to da nam u svemu Isus pruža svoje ruke kako bi nas uveo u svoje Kraljevstvo. Svaki odlazak takve osobe povećava prostor za još veću ljubav – ljubav prema Bogu. Pomiri se s odlaskom nekoga koga voliš. Osim toga, gubimo li uistinu one koji umiru? Zapravo ih samo gubimo iz vida… Oni su kao osobe koje smo izgubili iz vida jer su otputovali u drugi grad, otplovili u drugu luku nakon što su preplovili ocean svoga života. Zar je njegovo Kraljevstvo u kojemu prebivaju Marija i anđeli, Kraljevstvo torture i mučenja da nitko od nas ne želi stići tamo, a one koji tamo odlaze trebamo žaliti i plakati za njima? Iznenađujuće je kako puno kršćana proživljava smrt bliskih osoba kao da je to rušenje u najdublji Had. Zar nam Bog nudi neodređeno i okrutno Kraljevstvo da se moramo braniti i rukama i nogama da ne dođemo tamo? Zar ne bismo trebali čestitati sebi i drugima radi smrti pravednih, znajući da su u rukama Božjim, privinuti na grudi u zagrljaju najboljega Oca? Ljudsko srce nije u stanju pojmiti što znači prebivati s Bogom! Biblija govori o tome da je Gospodin svojim vjernima pripremio takve stvari koje ni oko nije vidjelo, niti uho nije čulo! (Detlj iz knjige „Zašto Bog dopušta patnju” autora patera Augustyna Pelanowskog) Odabrao i prilagodio: EuM
Post je objavljen 10.03.2021. u 10:39 sati.