15
petak
travanj
2022
NDH nije odraz vjekovne težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom već tisućljetnog postojanja hrvatske države
Hrvatska je kao država postojala do 1918. više od tisući godina.
Hrvatska kneževina priznata 879. (osobno sam prisustvovao tom priznavanju) pismom Pape Ivana VIII hrvatskom knezu Branimiru smatra se začetkom hrvatskog državnog prava (suvereniteta).
Postojanje kneževina i kraljevina kroz povijest koja se proteže na preko tisuću godina, obilježenih domaćim i stranim vladarima, nije opterećena prekidom državnog suverenitete (prikladno vremenima kroz koje je Hrvatska prolazila).
Tako, nakon pogibije Ludovika II. Jagelovića, Hrvatski Sabor (plemenitaša) na Cetinu 1527. slobodnom voljom i neovisno bira(ju) za svog kralja Ferdinanda I. Habsburgovca.
Vladislav II. Jagelović (polj. Wladyslaw II Jagiellonczyk) (Krakov, 1. ožujka 1456. — Budim, 13. ožujka 1516.) bio je češki kralj (od 1471.) i ugarsko-hrvatski kralj (od 1490.); unuk je istoimenog osnivača dinastije Jagelovića, Vladislava Jagela. Rođen je u Krakovu, a njegov otac Kazimir IV. bio je vladar Poljske. Njegova majka je bila Elizabeta Habsburška i na osnovu nasljednog prava njene obitelji, Vladislav je dobio češku, ugarsku i hrvatsku krunu. Vladislav je na češkom prijestolju naslijedio Jurja Podjebradskog, a na ugarsko-hrvatskom Matiju Korvina (1458. – 1490.). Naslijedit će ga sin Ludovik II. (majka Ana od Foixa).
Njegov dolazak na hrvatsko prijestolje izazvalo je veliku kontroverzu i ono što bi se danas nazvalo ustavnom krizom. Ugarski plemići su Vladislava II. izabrali za svog kralja, ali su istovremeno za sebe dobili razne financijske povlastice koje su znatno oslabile kraljevu vlast. Vladislav II. je to pokušao nadoknaditi u Hrvatskoj degradirajući je sa statusa pridružene kraljevine na onaj pokrajine. Po tadašnjem sistemu svi hrvatsko-ugarski kraljevi bi bili okrunjeni u Ugarskoj, a potom bi diplomu o dolasku na vlast poslali u Sabor koji bi je potvrdio nakon čega bi on postao i hrvatski kralj. Ovaj put Sabor je odbio prihvatiti novoga kralja pošto se u diplomi Hrvatska spominjala kao ugarska pokrajina. Nakon dvije godine krize i pregovora Vladislav je kapitulirao i prihvatio uvjete Hrvatskog sabora.[1]
Bez obzira na to on se kasnije ipak uspio osvetiti. Do njegove vladavine kratka verzija službene titule kralja Ugarske je glasila: Kralj Ugarske, Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i tako dalje. Od Vladislava II. kratka verzija službene titule će glasiti: Kralj Ugarske, Češke i tako dalje.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Vladislav_II._Jagelovi%C4%87
Njegov dolazak na hrvatsko prijestolje izazvalo je veliku kontroverzu i ono što bi se danas nazvalo ustavnom krizom. Ugarski plemići su Vladislava II. izabrali za svog kralja, ali su istovremeno za sebe dobili razne financijske povlastice koje su znatno oslabile kraljevu vlast. Vladislav II. je to pokušao nadoknaditi u Hrvatskoj degradirajući je sa statusa pridružene kraljevine na onaj pokrajine. Po tadašnjem sistemu svi hrvatsko-ugarski kraljevi bi bili okrunjeni u Ugarskoj, a potom bi diplomu o dolasku na vlast poslali u Sabor koji bi je potvrdio nakon čega bi on postao i hrvatski kralj. Ovaj put Sabor je odbio prihvatiti novoga kralja pošto se u diplomi Hrvatska spominjala kao ugarska pokrajina. Nakon dvije godine krize i pregovora Vladislav je kapitulirao i prihvatio uvjete Hrvatskog sabora.[1]
Bez obzira na to on se kasnije ipak uspio osvetiti. Do njegove vladavine kratka verzija službene titule kralja Ugarske je glasila: Kralj Ugarske, Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i tako dalje. Od Vladislava II. kratka verzija službene titule će glasiti: Kralj Ugarske, Češke i tako dalje.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Vladislav_II._Jagelovi%C4%87
Ludovik II. Jagelović (mađ. II. Lajos) (Budim, 1. srpnja 1506. – Mohač, 29. kolovoza 1526.), ugarsko-hrvatski te češki kralj od 1516. do 1526. godine, iz dinastije Jagelovića. Bio je posljednji vladar samostalnog Ugarskog kraljevstva, nakon čega je hrvatsko-ugarska kruna prešla u ruke dinastije Habsburg.
Krunidbom u Stolnom Biogradu postaje Hrvatsko-ugarskim kraljem 4. lipnja 1508. kad još nije navršio ni dvije godine. a za češkog kralja ni punu godinu kasnije (11. ožujka 1509.). Njegov otac Vladislav, koji je od Matije Korvina naslijedio moćno kraljevstvo, za odgajatelje mu je predodredio svog nećaka, brandenburškog markgrofa Jurja i strogog zapovjednika budimske tvrđave Ivana Bornemisu. Osoba koja je odgojitelje trebala nadgledati bio je kardinal Tomo Bakač, nakon smrti bivšeg kralja Matije Korvina vjerojatno najmoćnija osoba u kraljevstvu.
Na prijestolje je došao kao desetogodišnjak, nakon smrti svoga oca, kralja Vladislava II. Jagelovića. Nakon pada Beograda 1521. pod tursku vlast, jugoistočne granice Ugarske ostale su nezaštićene. Kako bi ojačao svoj položaj nasuprot Osmanlija Ludovik II. se 1522. oženio Marijom Austrijskom iz loze Habsburgovaca (unuka cara Maksimilijana I.), nadajući se da će tako pridobiti pomoć habsburške Austrije. S druge strane, Turci su to protumačili kao opasnost za svoje interese na Balkanu te su nastojali raskinuti taj savez. Njegova sestra Ana udala se za austrijskog nadvojvodu Ferdinanda I.
Poginuo je u bitki na Mohačkom polju tako što se ugušio u potoku zbog teškog oklopa i pada s konja. Kako nije ostavio potomke, izbila je borba za prijestolje između Ferdinanda I. te Ivana Zapolje.
Ludovikov osobni kapelan bio je Juraj Srijemac, koji je poslije postao tajnikom Ivanu Zapolji.[1]
https://hr.wikipedia.org/wiki/Ludovik_II.
Krunidbom u Stolnom Biogradu postaje Hrvatsko-ugarskim kraljem 4. lipnja 1508. kad još nije navršio ni dvije godine. a za češkog kralja ni punu godinu kasnije (11. ožujka 1509.). Njegov otac Vladislav, koji je od Matije Korvina naslijedio moćno kraljevstvo, za odgajatelje mu je predodredio svog nećaka, brandenburškog markgrofa Jurja i strogog zapovjednika budimske tvrđave Ivana Bornemisu. Osoba koja je odgojitelje trebala nadgledati bio je kardinal Tomo Bakač, nakon smrti bivšeg kralja Matije Korvina vjerojatno najmoćnija osoba u kraljevstvu.
Na prijestolje je došao kao desetogodišnjak, nakon smrti svoga oca, kralja Vladislava II. Jagelovića. Nakon pada Beograda 1521. pod tursku vlast, jugoistočne granice Ugarske ostale su nezaštićene. Kako bi ojačao svoj položaj nasuprot Osmanlija Ludovik II. se 1522. oženio Marijom Austrijskom iz loze Habsburgovaca (unuka cara Maksimilijana I.), nadajući se da će tako pridobiti pomoć habsburške Austrije. S druge strane, Turci su to protumačili kao opasnost za svoje interese na Balkanu te su nastojali raskinuti taj savez. Njegova sestra Ana udala se za austrijskog nadvojvodu Ferdinanda I.
Poginuo je u bitki na Mohačkom polju tako što se ugušio u potoku zbog teškog oklopa i pada s konja. Kako nije ostavio potomke, izbila je borba za prijestolje između Ferdinanda I. te Ivana Zapolje.
Ludovikov osobni kapelan bio je Juraj Srijemac, koji je poslije postao tajnikom Ivanu Zapolji.[1]
https://hr.wikipedia.org/wiki/Ludovik_II.
Budući da je kod Mohača poginuo i posljednji Jagelović, Ludovik II., kralj Ugarske i Hrvatske, a da je Habsburgovcima već prije bila obećana ta kruna, i da su oni bila jedina realna snaga koja je mogla kako-tako organizirati obranu, prirodno je bilo da ih Hrvati izaberu za svoje vladare. Osim toga, Habsburgovci su već i prije pomagali u obrani Hrvatske jer bi preko nje bio otvoren put prema osvajanju austrijskih nasljednih zemalja (Štajerske, Kranjske, Koruške).
Ferdinand I.
Zbog svega toga Hrvati na Cetinu 1527. slobodnom voljom, i nezavisno od Ugarske, biraju za svoga kralja Ferdinanda I. Habsburgovca, ali pod uvjetom da pomogne obranu Hrvatske i poštuje sve njene stare pravice i slobodu. Na taj način potvrđuju elemente svoje državnosti i status slobodnog kraljevstva.
Međutim, dio slavonskog plemstva bira, kao i dio ugarskog plemstva, za svoga kralja erdeljskog (transilvanijskog) vojvodu Ivana Zapolju. Zbog toga izbija građanski rat koji će potrajati sve do Zapoljine smrti 1540. godine.
U međuvremenu dok se hrvatsko plemstvo međusobno sukobilo u građanskom ratu, Osmanlije iz Bosne su stalno napadale i 1528. zauzele Jajce kao prvu crtu obrane Hrvatske, a 1532. kreće glavnina vojske prema Beču. Zaustavio ih je kod Kisega u zapadnoj Ugarskoj Hrvat Nikola Jurišić.
Godine 1536. pada Požega, glavni stup obrane Slavonije, a iduće godine i Klis, dotad neosvojiva tvrđava u obrani južne Hrvatske, Dalmacije. Okončanjem građanskog rata i izborom Ferdinanda za kralja, Hrvatska i Slavonija ulaze u novu državnu zajednicu u sklopu koje će ostati gotovo puna četiri stoljeća.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_pod_Habsburzima
I ovaj citirani tekst krivo navodi Hrvatsku u "novim državnim zajednicama". Riječ je o državama-kraljevstvima s istim vladarom a ne o državnim zajednicama (koje su u pojedinim povijesnim razdobljima pojedini vladari pokušavali iskoristi za teritorijalne ili druge probitke, pa čak i zajedničkim međudržavnim tijelima).
Zasebno, svako je kraljevstvo imalo svoje atribute.
Ali prvi put, 1918. je uslijedio udar na hrvatsko državno pravo okupacionom politikom srpskih Karađorđevića, negiranjem hrvatskog naroda, hrvatskog državnog prava tvrdnjama o slavenskom plemenu pod vladavinom jugoslavenskog kralja.
Okrenuta pila naopako o vjekovnoj težnji za samostalnom državom je krivo tumačenje vjekovne težnje za domaćim vladarima.
Sada smo konačno dobili domaće vladare, koji slušaju (pUtina) bilo koga samo ne narod.
U međuvremenu je vjekovna težnja za narodnim vladarima prerasla u težnju za vjekovnom vlašću naroda.
(ne spominjite mi tita i partizane, oni su sve radili u ime naroda, a to meni nije prihvatljivo)
Za Dom, Spremni! - Pro Patria, Paratus!
Ferdinand von Quiquerez-Beaujeu
Antemurale Christianitatis (hrv. Predzidje kršćanstva)
Mati Hrvatska, kao braniteljica kršćanske Europe i europske kulture, odbija otomanske osvajače. Iza nje se nalaze predstavnici zapadnoeuropske kulture: Rafael, Dante Alighieri, Michelangelo, Galileo, Moličre i William Shakespeare. U pozadini se nalazi kupola rimske bazilike sv. Petra. Ivo Žanić: Simbolični identitet Hrvatske u trokutu raskrižje - predziđe - most
1892.
Oznake: Hrvatska, Drava, kneževina, kraljevstvo, Ludovika II., Vladislav II., Ferdinand I., države sa zajedničkim vladarima, vjekovna težnja, domaći vladari, vlast naroda
komentiraj (1) * ispiši * #
