Fićom na Vis

09.01.2022.



Vis je uzvišenje iznad Kalesije piramidalnog oblika koje je u podnožju prečnika oko 1500 metara, nadmorske visine je oko 425 metara, vidljivo je iz cijele Sprečke doline, i odozdo izgleda dosta veće nego što zaista jeste. Prvi dani januara bili su dosta topli i sunčani pa šteta je bilo da ih moj prijatelj Valter i ja ne iskoristimo za svoje avanture. Planirali smo putovanje do Vrela Bosne ali iz nekih razloga taj put smo odgodili, pa smo se odlučili popeti na „najveći vrh Sprečke doline“ i to baš sa Fićom koji će skorih dana napuniti 61 godinu.
Noć prije oprao sam Fiću, a jutro sam proveo ploirajući kromirane dijelove kako bi Fićo bio što ljepši, u tome mi je pomogao prijatelj Tarik. Dan je odmicao i kada je košarica sa kafom, mlijekom i gurabijama bila spremna, okrenuo sam ključ i Fićo se veslo oglasio, cijelim je putem bez problema primao gas i mamio poglede. Svratili smo prvo u Kikače, kako bi Valter pogledao neki VW kombi koji mu se već dugo sviđa, ali vlasnik je odlučan da ga ne prodaje. Šteta!


Sunce još uvijek sja pa idemo na naš dogovoreni izlet, nižu se pravci na rubu Sprečkog polja i vrlo brzo stižemo u Kalesiju, prelazimo rijeku Spreču iznad koje se izdigao Vis. Čeka nas uspon i težak put dužine oko 1600 metara, ispred nas idu kros četverotočkaši , a mi lagano osvajamo centimetar po centimetar klizavog i oštorog kamena, na trentke Fićo malo klizi u stranu ali se bori. Tješim se činjenicom da su prije samog početka proizvodnje Fiće, pozvali nekoliko proizvođača automobila koji su bili voljni prodati svoju licencu za proizvodnju nacionalnog automobila u Jugoslaviji, čekao ih je test od 1000 kilometara po tada užasnim putevima, i od svih pobijedio je upravo Fiat 600D kao najuspješniji na tom testu, a baš u takvom se upravo vozimo. Sredina uspona ka visu je najopasnija, jer podloga nije dobro uvaljana, puna je rupa i vrlo često oštrih kamenica koje strše iz tla, plašim se najgoreg ; da kamen ne ošeti nešto vitalno na automobilu, u najgorem slučaju karter ali sreća prati hrabre, nekoliko minuta kasnije Fićo je na vrhu tik uz krosere i džipove.


Uživamo u pogledu na dolinu i na okolna brda, pijemo kafu uz jak vjetar opijeni srećom i svojim uspjehom koji će nekima izgledati možda i bezvezno. Dolje ispod je prva solarna elekratana u BIH na krovu sportske dvorane koja je već dugo u izgradnji. Gledamo polijetanje paraglajdera, i sve nam liči na proljeće koje je došlo prerano čak drugog januara.
Silazak sa Visa bio je podjednako uzbudljiv, a mi smo se smijali i pjevali opijeni nekom čudnom srećom, ponosni na Fiću koji savladava teške prepreke. Do nekih novih avantura pogledajte video u nastavku.






Pustolovina Crna Gora-Španjolska

07.01.2022.



Razumijem avanturiste, njih najbolje, zato što sam jedan od njih. Imao sam sreću da upoznam nove prijatelje koji putuju ovom planetom, obradovali su svojom iznenadnom posjetom Valtera i mene kada se ukazao stari Volkswagen kombi na kojem je odavno matirala boja, i kojeg je nagrizao zub vremena, znali smo da se u njemu voze slobodni i zanimljivi ljudi. Tako se to i pokazalo, iz kombija izlaze Stefan Marović i Nadir Kamberović, mladi ljudi koji su krenuli bukvalno na kraj svijeta. U stari kombi stavili su svoje muzičke instrumente, malo hrane i obilje hrabrosti i volje koja ih vodi cijelim putem od Crne Gore do Španije, a možda i dalje.

Stefan Marović je iz Ulcinja, poznati je pustolov, jer je već pokušao ovim kombijem da se probije do Vijetnama, a na tom putu spriječile su ga birokratske barijere u Iranu. U tom trenutku on okreće kombi i ide do Portugala. Enterijer u kombiju je njegovo djelo, jer mu je rad sa drvetom jača strana, pa je kombi pretvorio u malu kuću, na kojoj je daska za surfanje koja strpljivo čeka svoje trenutke.

Njegov saputnik Nadir je iz Šerića, mladić željan putovanja i udaljenih predjela gdje ga kako sam kaže čeka obećana sreća i neko jače sunce. Na ovaj način žele afirmisati mlade ljude da putuju i istražuju, da se druže i odvoje od stvari kojima robuju, prostranstvo slobode ipak je ljepše i slađe.

Kombi iz 1988. godine, opremljen je novijim 1,9 motorom koji je generalno urađen prije kretanja na ovu uzbudljivu avanturu. Vjerujemo da će izdraži ovo, ali i još puno putovanja, na kojima će slijediti sunčev trag i neumorno juriti za tom planetom dok se u njemu voze Stefan i Nadir u čije oči može stati cio svijet.
I zato neka im je sretan put, neka stignu do svog sunca za kojim tragaju, neka ih nose valovi sreće kroz avanture i daljine.



Prvi dan nove 2022. godine i prva avantura

02.01.2022.



Radovao sam se prazniku i produženom vikendu kao svaki zaposlen čovjek ,danima sam planirao kako ću da provedem taj mini-odmor. Već dugo nisam odmarao, pa sam odmor zamislio tako da ležim ispred TV-a, jedem kokice, nar, i ispijam kafe, dok gledam strane programe i emisije u kojima, pogadit će te, ljudi restauriraju automobile. Pokušao sam tako, ogledao epizodu „Wheeler Dealers“ u kojoj su restaurirali Fiat Pandu 4x4, autić do kojeg i ja pokušavam doći. Ali dok ležim i dok prolaze minuti osjetim da to nije to, kad je već lijepo vrijeme vani, dosta toplo i neobično za prvi dan januara, a zašto ne bih krenuo u malu avanturicu po našem kraju?



Nazovem svog najboljeg prijatelja Valtera i pitam ga da li se i njemu ide u malu avanturu. Sjećaš se onog starog kombija o kojem su nam pričali, koji je negdje u Višći? „Da, sjećam, idemo“. Par minuta kasnije bili smo u autu na putu ka Višći, gdje smo prvo posjetili našeg novog znanca Muju Hodžića, koji nam je pokazao svoju staru vodenicu, koja nažalost više nije u funkciji iz razloga što u potoku nema dovoljno vode, pa potorčara sada služi kao ostava za drva.
Idemo kroz Ćendu na vrh naselja Višća gdje pronalazimo IMV kombi uz Mujinu pomoć, te ga polako pregledamo. Nemamo iskustva sa takvim kombijima, ali nekim čudom u zadnje vrijeme mnogo ih ima u ponudi. Proizvodio se od 1962. godine pa sve do 25.05.1988. godine, ukupno je proizvedeno 60.000 komada, pogonili su ih motori 1000ccm DKW motor, 1600ccm Renault motor i 2200ccm Mercedes motor. Ovaj u Višći nema motor i mjenjač i u solidnom je stanju. Drago nam je da smo ga pronašli i vidjeli.
Iskoristili smo ostatak popodneva da se divimo pogledu na dolinu rijeke Spreče i obronke Konjuh planine. Nakon razgledanja kombija otišli smo ka Brnjici gdje smo uživali u posljednjim zrakama sunca, a onda se zadovoljni vratili kući. Kratka avanturica bila je uspješna, a video prilog pogledajte u nastavku.

SRETNA SVIMA NOVA 2022. GODINA


Zimski dan u Šerićima

18.12.2021.




Nekad baš znam da se radujem snijegu poput malog djeteta, a snijeg nam osim neke čarolije, radosti, i praznika kojima se možda neko i u ovim vremenima korone raduje donese i obilje problema. Uglavnom se službe za održavanje puteva dugo čude snježnim padavinama, a onda se sjete da treba da ga čiste sa prometnica, te vozači imaju stotine muka zbog toga. Rijetko se desilo minulih godina da pada snijeg a da ja imam električnu energiju i sve što ide uz to. Tako da tradiciju nije kvario snijeg koji je nedavno pao, odmah je nestalo struje, interneta, grijanja, vode... A ja sam se u nedostatku svega toga odlučio krenuti na put. Dobio sam vreću domaće pšenice od velikog prijatelja iz Suhe, a danima se kanim otići po nju, te je nakon toga želim odnijeti baš u staru vodenicu Gornjac koja od 1905. godine postoji iznad Šerića i Suhe, kod mog dobrog prijatelja Šabana Kamberovića.

Zavejani putevi su bili klizavi, pa sam vozio lagano, i preko bajkovitog krajolika koji se pokazao u svojoj raskoši i ljepoti živiničkog zapada uživao sam vozeći se, dok sam na radiju slušao servisne informacije koje su mi već poznate. Snimao sam svoje putovanje malom kamerom koja mi je dovoljno parktična za je držim dok vozim. Spustio sam se niz Barice u Suhu, preuzeo pšenicu, uz prijatan razgovor sa dragim ljudima, a onda nastavio prema vodenici koja okružena četinarskom šumom čeka svog gosta.



Bilo je lijepo putovati kroz Suhu, jer saobraćaja skoro da nije ni bilo, nizale su se kuće, mostići, i vrijedni domaćini koji su razgrtali snijeg ispred svojih kapija. Polako je krajolik postajao sve čarobniji i nakićeniji snijegom da sam se baš lijepo oduševio kada sam vidio da je put kojim trebam proći poput nekog tunela kojeg su napravile savijene nakićene grane, ili što bi naš svijet rekao to je „kitina”. Ubrzo sam kroz dubok snijeg stigao do mog domaćina Šabana koji me s radošću dočekao, ubrzo smo zasuli pšenicu u koš i vodenički kamen je počeo da se okreće, da trese drvenu vodenicu i da pjeva neku svoju pjesmu. U uglu naložen „smederevac”, vatrica pucketa i lijepo grije. Šaban odma započinje neku priču, i vidim da je isplanirao dan koji ćemo provesti zajedno, dva dobra stara druga. No, kažem mu da trebam nešto pogledati u Šerićima pa ću se vratiti, pitam ga kuda je on prošao da li je preko Bučika kroz šumu, a on reče da nije i da mi taj put sada ne preporučuje jer može pući neka veća grana opterećena snijegom.

Zato opet biram put kroz Suhu, i odlazim u Šeriće s druge strane, čisto iz želje da pod snijegom vidim taj idiličan krajolik, gdje su ljudi blagi, srdačni, ljubazni i vrlo često prepuni nekih šala i dosjetki. Pokušavam i testirati nove gume koje su ovom prilikom položile test. Zadržavam se kratko, okrećem se i vraćam kroz Suhu do vodenice Gornjac, gdje pravim lijepe kadrove koji liče na fotografije sa kalendara. Rijeka huči, prelazim preko mostića, pokušavam uhvatiti sve što je lijepo, divim se vitim jelama i borovima, i onda opet u zagrijanu vodenicu, gdje se Šabanu pridružio njegov prijatelj Hare. Igraju šah. Ćutim da im ne smetam, a oni tu vode neki poseban dijalog pa to daje dodatnu dozu nadmetanja, nestrpljivo pratim poteze, slušajući žrvanj, huku vode, i osjećajući ugodnu vatricu. Na čiviluku mi se suše kapa i šal, i baš sam u ovaj zimski dan poput nekog djeteta koje veselo trčkara oko drvenih kućica, i koje u toj ljepoti traži neku radost.

Ubrzo i u vodenici nestade struje, ali to nije značilo ništa osim da nema osvjetljenja, u prijatnom mračku prijatni su i razovori. Uključim kameru pa to malo uhvatim, kako teče voda, tako teče i vrijeme, snijeg sipa sa nebeskih visina, i lijepo je pogledati kroz prozor iz tople prostorije, tu u zavjetrini vremena, rahat poput nekih starih djedova sa turbanima koji su došli iz daleka da samelju pšenicu, da se tu ogriju, a onda opet kroz snijeg odnesu vreću na leđima ili pak na mršavom konjčetu. Mlinari su ljudi puni priča, i krasi ih gostoprimstvo, tako sam ja imao priliku probati jedan stari zimski specijalitet, krompir iz rerne, uz nezaobilazan luk i so. Kako ga jedemo tako ga i hvalimo, i sve nam je slađi, tako da ni mrvica nije ostala.

Nakon toga opet su se nizali razgovori, ja sam razgrtao snijeg na prilaznom putu vodenici, gledao u onaj prirodni sklad i mir, divio se, odmarao se. Došlo je vrijeme za pravu kahvu koja u kombinaciji sa vodom sa izvora Gornjac ima gustu i neobičnu pjenu. Prija duši miris i okus kahve, pod krovom na koji se navalio snijeg, nedjelja je, nikuda se ne žuri, a snijeg kao da zatrpava vrijeme u protoku kroz živinički zapad. Ljepota, kao da sam na zimskom raspustu, daleko od svega što me brine, raznježen poput pahulja u drvenoj kućici. Volio bih ostati tu par dana, ali ... ne treba željeti previše. Ubrzo je i kamen odradio svoje, napunio sam vreće sa brašnom, i dok se navlačio mračak, krenuo sam put Živinica kroz ta idilična sela u kojima nije bilo struje. To su naše snježne čarolije.

Pun prelijepih utisaka sa telefonom punim idiličnih fotografija vratio sam se u svoj mračni Đurđevik, gdje sam u nedostatku struje listao fotografije i pregledao snimke na kameri. Tako završi moj kratki nedjeljni zimski odmor sa kojeg imam prelijepe uspomene da griju dušu i srce do nekog novog posjeta Šerićima.

Kako sam proslavio rođendan...

15.12.2021.



Rođendani su nešto posebno, dan je to kada svi prema nama iskazuju ljubav i pažnju. Sve mi je u životu neobično pa i rođendan, a priprema je krenula 7 dana ranije, trebalo je naći oldtimer koji ćemo po običaju spašavati ali to baš mora biti na moj rođendan,po prijedlogu mog najboljeg prijatelja Valtera. Sjetio se da mu je neko, nekada pričao da postoji Zastavin kombi na potezu od Ćende do Brnjice, te me u jedan sumrak nagovorio da krenemo u potragu. Ne treba mi dva puta reći, svaki takav izazov prihvatim. Imali smo sreću pa smo ga pronašli, a između kombija i nas ispriječio se nabujali potok preko kojeg nije bilo mosta. Preskočili smo, i prišli kombiju, razgledali, a onda krenuli u potragu za vlasnikom. To nam je uspjelo sutradan i kombi je kupljen, a danima je planirano izvlaćenje, i prikupljano sve što treba i ne treba u tu svrhu.

Imao sam želju da na moj rođendan pada snijeg, što mi se ispunilo, želio sam rođendan provesti sa mojim najboljim drugom Valterom, i to se ispunilo. Naposlijetku, želio sam da taj dan posvetimo svojoj misiji spašavanja oldtimera. I to mi se ispunilo, pa bio je to zaista predivan rođendan. Dan ranije proslavio sam ga sa radnim kolegama, i baš sam se nakupio poklona, na čemu im se posebno zahvaljujem, ali kobasice na prutu bile su ukusnije od torte, od svega što sam mogao zamisliti, i imale su poseban uskus pod snježnim pahuljama.
Svaki stari automobil zanimljiv je na svoj način, ovaj će uskoro otpočeti novi život jer ga očekuje restauracija. Rođendanski poklon s Valterove strane je uspio, dobio sam sasvim drugačiji rođenan, zbog čega sam sretan.



Priprema oldtimera za zimu

09.12.2021.

Krajnje je vrijeme da ih zbrinemo, dolaze mjeseci u kojima obiluje vlaga i vazduhu, a ona je veliki neprijatelj automobilima, posebno onima koji stoje. Jedan dan dovoljan je da pripremite svoj oldtimer za adekvatan zimski san. Naravno, ne zaboravite da mu obezbijedite prozračnu garažu.

Avantura s Mercedesom iz 1957.

04.12.2021.

Opet samo za vas prije zvanične objave ;)



Slični ljudi se privlače, često nas sudbina svojim valovima nanese do njih, tako sam sasvim slučajno na moje veliko oduševljenje naišao na starog Mercedesa ali tada nisam sreo njegovog vlasnika, no sudbina je htjela da ja ponovno dođem do Mercedes Phontona iz 1957. godine, i da baš u njemu krenem na avanturu zajedno sa mojim prijateljem Damirom Suljićem koji je prije nekoliko godina svojim vrijednim i spretnim rukama ovog Mercedesa stavio u funkciju, a od tada baš do danas tj. 25.11.2021. godine, nije imao duže relacije od nekih 30-40km u jednom danu. Zato je današnja avantura izazov i za taj stari Mercedes. Navikao sam putovati Fićom iz 1961. godine, ali za promjenu ovoga puta idem u E-klasi s kraja 50-tih godina, koja ima benzinski motor od 1900ccm, snage 75KS. Damir i ja odlazimo do garaže u kojoj spava ovaj predivan automobil, u njega pakujemo opremu za snimanje, on pali iz drugog pokušaja i onda izlazi na put. No prije Mercedesa, palimo stari Audi 60 iz 1971. godine, kako bi i njega pripremili za nove avanture. Upalio je, i još nedostaju neke sitnice do registracije, a do tada posvećujemo pažnju Mercedesu.

Starac od 64 godine „veselo šapuće” , a njegov zvuk različit je u odnosu na Mercedesov zvuk na koji smo navikli,a to je dobro znani zvuk starih dizelaša, ovaj je srećom benzinac pa lijepo zvuči poput nekog Fiata. Svi imamo svoje ljubavi, tako vlasnika ovog Mercedesa uvaženog gosp. Peju i mene osim ljubavi za oldtimerima vežu i ljubav za slikarstvom, antikvitetima, putovanjima i starim kulama. Baš smo Damir i ja krenuli na Dan državnosti Bosne i Hercegovine ka kulama odakle se ta ista državnost nekada branila. Lagano se vozimo ka Gračanici, na pravcima Mercedes razvija ugodnih 80 km/h, a već pri 90 km/h javlja se jaka buka, jer u ona vremena dizajneri su imali neke druge zadaće, a aerodinamičnost je bila sporedna stvar. Mercedes svakako plijeni pažnju, za razliku od Fiće ovdje je primijetna doza luksuza koja se ogleda u kvalitetu materijala, drvenim umecima, i za ono vrijeme tu je simbol prestiža radio-aparat, koji je svakako u funkciji. U Gračanici stajemo kod tamošnjeg Ćire, koji je tu kao simbol na uskotračnu prugu koje odavno nema, ukinuta je 1967. godine. Nakon toga idemo u mjesto Soko, gdje je u doba Osmanske okupacije bilo sjedište Sokolske nahije, tj. utvrda Sokol koja svoje korijene vuče iz vremena Kraljevine Bosne, a tu uz tvrđavu nekada je bio i dvorac kojeg su osvajači pretvorili u džamiju. Dolazimo pod ostatke zidina te kule, i osmatramo krajolik, zaključujemo da su utvrde građene na najljepšim mjestima, a onda nas i fascinira kako su drevni graditelji donosili toliko velike kamene blokove na ovakve litice. Hladno je i maglovito, pa nastavljamo put dalje prema Srebreniku, gdje nas čeka tamošnja kula.

Put od Gračanice do Srebrenika ima svoje čari, prelijepe krajolike i vrijedi proći ovuda, dolaskom u Srebrenik surećemo jedan Mercedes w123 izuzetno lijep i očuvan, mašemo vozaču i on nam uzvraća. Isti se prepoznaju i susreću! Idemo uz uspon koji naš Mercedes dobro savladava, komentarišem kako bih te uspone teško savladao sa Fićom, ali eto sudbina je htjela da do stare kule u Srebreniku stignem raritetnim Mercedesom. Ispod kule je magla, koja liči na more, žalim što nije bolja vidljivost kako bih uživao u pogledu, ali šta je, tu je.

Obilazimo odaje stare kule i ona može samo da fascinira putnika namjernika. Srebrenik se spominje 1333. godine, u Povelji kojom se bosanski ban Stjepan II Kotromanić odriče Stona i još nekih teritorija. Neki izvori navode da se tu rodio Tvrtko I Kotromanić 1338. godine, koji će nešto kasnije postati ban , a 1377. godine sebe proglašava kraljem. Eto odaja u kojima su se rađali, ženili, brigu brinuli upravo kraljevi. Lijep osjećaj znati da hodate njihovim tragovima.

Sjedok davnih i slavnih vremena, kamena kula, koja dominira krajolikom, ćuti kao da opominje. Mercedes se savršeno uklapa u svaki krajolik, a ovdje pored bajkovite kule daje osjećaj da se snima filmska scena. Mrak se prikrada zidinama stare kule, a mi moramo kući. Vremešni ali savršen Mercedes se zakotrljao prema Srebreniku, kroz koji smo se lagano provozali, a onda smo učivajući u zvuku njegovog motora prelazili kilometre dok na Previlama konačno nije granulo sunce, kao nagrada za naš uspješno odvežen put, nasmijali smo se tome, konstatujući da smo se cio dan kretali pogrešnom stranom svijeta. Ali barem automobil nije pogrešan, uspješno je položio test, i već želimo nove avanture, gdje nas čekaju krajolici, kule, jezera, rijeke, a možda i samo more.

Ali stižu snjegovi, i niske temperature, tako da će nove avanture sa Mercedesom pričekati sunčane dane, i cvjetne grane drveća da kroz ravne livade, brežuljke i obale izmame prijatan osmjeh na lice, jer oldtimeri gdje god se pojave oduševe ljude.

Emir Nišić


Sječenje Bube 1303

29.11.2021.

Eh za ovo nisam napisao naročit tekst, jednog popodneva Valter me čekao na izlazu s posla :" Hej, idemo u Zvornik, našao sam Bubu 1303, kupit ću motor i trapove...". Krenuli, stigli, vidjeli i kupili. Nekoliko dana kasnije uslijedio je opet poziv u cilju prevoza te četvrtine VW Bube, ali valjalo je to osjeći. No Valter se u svemu snalazi pa i u tome. Pogledajte kako je to izgledalo, naravno sreći nije bilo kraja kada smo uspjeli startovati motor, koji će se uskoro naći u jednoj Bubi koja trenutno nema motor. Buba 1303 ili Super Buba ima svoje specifičnosti i puno se razlikuje od klasične Bube, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom...



Fićom kulama u pohode

25.11.2021.




Vožnja u Fići je posebna draž i mogu slobodno reći čarolija, zato me obuzela neopisiva radost kada sam odlučio da subotu (20.11.2021. godine) iskoristim za snimanje moje TV emisije, ali i ovog YouTube priloga. Plašio sam se magle i kiše, odlučio sam da krenem put Posavine, što kasnije kako bi se razišla magla, koja je inače pratila jutra prethodnih dana, ali nekim čudom poput poklona zasjalo je predivno sunce, jutro se pretvorilo u radost koju su upotpunjavale ptice svojim pjevom. Fiću sam za putovanje pripremio noć ranije, kada sam do kasno ostao mijenjajući slijalicu koja je crkla, i naravno glancajući unutrašnjost i karoseriju da bi to sve ljepše izgledalo na snimcima, ili ako ćemo po pravdi, Fićo je to i zaslužio.
Subotnje jutro nagovijestilo je da će mi tog novembarskog dana trebati sunčane naočale. Ponio sam sve što mi je trebalo, okrenuo sam ključ i Fićo je upalio, zagrijavanje u mjestu par minuta pa lagan pokret ka magistralnom putu, nakon par stotina metara mi se ugasio, jer je spala ručica sauga, ali nakon toga opet je upalio i radio bez greške. Dok odmičemo lagano ka Šićkom trudim se da ga što više testiram, jer ako mi nešto otkaže bolje je da otkaže tu, moj prijatelj Valter je obećao tog dana biti u pripravnosti ako mi nešto otkaže dolazi sa labudicom po mene, tako da sam u neku ruku s te strane imao dozu sigurnosti. Nemam o čemu brinuti. Fićo je radio bez greške i što smo dalje odmicali više sam imao povjerenja u njega. Prva stanica bila nam je u Čanićima gdje ću posjetiti turbe Šejh Hasan Efendije, za svako turbe vezana je legenda pa tako i za ovo, razbojnici su opkolili svatove te su željeli pogubiti mladu i mladoženju, ali iz svatova je istupio Šejh Hasan i ponudio da pogube njega umjesto njih, te je tako i bilo, a na mjestu na kojem je mrtav pao ljudi sagradiše turbe, koje danas pohode svi oni koji traže spas i vjeruju u čuda. Vidjeh dosta poklona za turbedara pred vratima turbeta, i ja ubacih nešto novca, te sa Fićom krenuh do naredne stanice, a to je Orlova klisura kod Srebrenika. Tjesnac je to uz rijeku Tinju, koji fascinira ljepotom, a posebno je privlačna pećina visoko u stijeni. Idealno mjesto da fotografišem svog najboljeg druga Fiću.
Idemo dalje, dolazimo u Srebrenik, a vrlo brzo nakon par kilometara prolazimo kroz tunel Ormanica, koji po mom iskustvu uvijek sa one druge strane donese jače ili slabije sunce, jaču kišu ili snijeg, ovoga puta sunce je bilo jače. Zaustavljam se nešto iznad u mjestu Hrgovi Donji koji pripadaju Gradačcu i tu na rubu Posavine odmaram i udišem radost koju poklanja plodna ravnica. Tu pored puta drvene su šupe već decenijama u kojima vrijedni poljoprivrednici prodaju svoje proizvode. Često sam kupovao tu, ali danas su sve zatvorene, jer je sezona odavno prošla.
Nakon kratkog odmora, samo radi snimanja scena, a ne radi pregrijavanja ili kvarova ovog 60 godina starog automobila sa kontra vratima, nastavljam dalje preko Cerika i Dubrava što je administrarivno već Brčko distrikt, te vrlo brzo skrećem za Bosansku Bijelu, gdje me čeka miran drum kojim mi je uvijek prijatno voziti, i već vidim svoj prvi cilj kulu Osman-paše Gradaščevića koja pomalo liči na svjetionik, a Posavina na more uzorano. Kamena kula sagrađena je krajem 18. i početkom 19. stoljeća, ima 6 spratova, od kojih 3 obrambena sa puškarnicama i tri stambena, nakndano je uz nju sagrađen konak i avlija koju su opasivali debeli bedemi, a bila su tu i dva bunara, i razni prateći objekti. Kula je visoka 23 metra, a obnovljena je 2018. godine, te imam razloga da se popnem na čardak ove kule, gdje su veliki prozori i zaista se čovjek na tom čardaku nadmoćno osjeća. Gledam sa te visine i padine Majevice i širinu Posavine, pa me oboje zadivljuje i opija, i rado bih ovdje ostao par dana. Posebno me fascinirala jedna niša u zidu pored velikog kamina za koju sam ustanovio da je kupatilo, tako da paši, a ni pašinici nije bilo hladno kada se kupaju, jer je taj maleni prostor grijala upravo vatra iz kamina. Baš u toj prostoriji svoj politički razlaz 1831. godine, imala su braća Gradaščevići Osman-paša i Husein-kapetan, prvi je želio prihvatiti nametnute reforme okupatorske vlasti, ali Husein je želio autonomiju Bosne i Hercegovine u okviru Osmanskog carstva, te se od tad njihovi putevi razilaze. Silazim i kratko se zadržavam u zapuštenoj avliji, telefonom me zove moj prijatelj Valter koji je na radnoj akciji na stadionu Tušanj, kažem mu da mnogo propušta time što danas nije uz mene, a onda nastavljam dalje put Dubrava i Arizona pijace kako bih tu po povoljnijoj cijeni dosuo goriva u maleni rezervoar. Radnik na benzinskoj ne skriva oduševljenje Fićom, i slijedi obavezno pitanje, da li je na prodaju.

Nakon dosipanja goriva Fiću okrećem u pravcu Gradačca, pa opet slijede Hrgovi Donji, Ormanica, Kerep, Donji Lukavac, a onda i raskrsnica na kojoj idem pravo pred kulu Husein-kapetana Gradaščevića, Zmaj od Bosne sagradio je prelijepu džamiju ispod bedema te kule 1826. godine, zovemo je Husejnija, te sahat kulu visine 22m, 1824. godine, koja sad oronula i pomalo nakrivljena stoji, okolo su kapi-kule, a centralni dio zauzima Bijela kula sagrađena 1824. godine, najmlađi je objekat te vrste u BIH.
Šetam i sve bilježim kamerom, što ću prikazati tokom decembra u emisiji Emirove priče na Izvornoj TV, a Fićo odmara parkiran ispred kule koja je visoka 18 metara, i naravno plijeni pažnju svih posjetilaca, posebice vratima koja se kako neko reče otvaraju „naopako“, čini mi se da niko nije prošao a da se nije fotkao uz Fiću, on baš obožava da je u centru pažnje.
Pojeo sam tu svoj ručak, popio pravu bosansku kahvu baš na čardaku Bijele kule, odakle sam uživao u pogledu. A zimski dan odmiče, pa ja krećem nazad, ali kratko svraćam do kuće u kojoj se rodio Husein-kapetan 1802. godine, a ista se nalazi u Sviračkoj mahali podno Kule, baš u blizini Sviračke džamije koja je sagrađena 1799. godine. Bijela kula ostat će vječno simbol Gradačca i magnet turistima iz svih dijelova svijeta. Poput one u Bosanskog Bijeloj bit će spomenik na davna feudala vremena i način života ondašnjih bogataša.
Brzo se vraćam kući, ali ipak svraćam do Srebrenika gdje sam obradovao jednog dječaka vožnjom u Fići koju će dugo pamtiti. Dok se spušta mrak, Fićo i ja zajedno planiramo nova putovanja, maštamo o lokacijama koje nas čekaju, a budući da nam se bliži zima, možda ćemo morati čekati proljeće da ostvarimo svoje snove. No, ipak imamo lijepo sjećanje na dan kada smo išli u pohode Gradaščevićima koji odavno ne žive u kulama koje prkosne i prelijepe stoje, pa spajaju nebo i zemlju, a uz koje se barem Fićo savršeno uklapa. Uspješno je odvezao 140-150 kilometara, idući po asfaltu, makadamu i kaldrmi, penjući se uz blage uspone i jureći 100 km/h posavskim pravcima, bez problema, bez kvara, a samo mu je 60 godina.

Svima preporuka da prije svega pogledate novi nastavak avanture Fićom po Bosni. Te da odredite jedan dan u kome ćete posjetiti kule Gradačevića koje su na rubu Posavine.


Fićom od Živinica do Turije

11.11.2021.


Fićom po obali Modraca

Nedjelja je nekome dan za odmor, a meni uvijek za avanturu. Zapravo, u zadnje vrijeme nema pravila, avantura je sve što mi se dešava. Nakon poplava koje su zahvatile naš kraj i stresnog dana koji mi je poplava priredila, krećem u Turiju jer sam obećao prijatelju Muhamedu Mahmutoviću da ću mu baš u nedjelju dotjerati Fiću jer je isti neophodan za snimanje jedne scene u njegovom filmu „Svjedoci prošlog vremena“. Lokacija: Turija. Čim sam čuo za to odredište odlučio sam da ću ići kroz najljepše predjele našeg kraja.
Krenuti na put automobilom starim 60 godina pa taman to bila kratka relacija zasigurno je prava pravcata avantura. Od svih automobila najviše volim voziti upravo Fiću. Ne znam jesam li zaljubljen u to maleno limeno „čudo“ ili on samo meni predstavlja nešto toliko značajno, nešto što drugi ne vide. Znam da me i voljeno biće pogleda s nekom dozom čuđenja kada sav sretan vozim ovog mališana sa kontra otvaranjem vrata. Ljudi poput mene, ljudi poput Valtera u svojoj glavi imaju nešto drugo, neopisiv je osjećaj voziti klasični automobil, te posebice s njim osvajati sve dalje i ljepše destinacije. Ovakve automobile već odavno ne vozi sirotinja, već samo ljudi koji imaju (puno) novca, budući da su cijene oldtimera u stalnom porastu. Iako je tako, svaka pojava ovog Fiće na cesti, donese barem tri ponude za prodaju. Svijet o pogledu znatiželjnika na ovog Fiću promijeni se u momentu kada im kažem njegovu novčanu vrijednost, nakon čega zasigurno u njihovim očima postane drugačiji i dosta veći...
Kao što ni svi ljudi nisu isti, tako ni sve Fiće nisu iste! Ovaj je najdragocjeniji i najposebniji, ne zato što je moj „najbolji drug“, već što je toliko star, perfektno restauriran u Valterovoj radionici i zaista unikatan jer je od svih najsličniji „originalu“ Fiatu 600D čiji znak i nosi, a u pitanju je zapravo Zastava 600D proizvedena davne 1961. godine, iako ima toliko godina, Valter i ja ga ne planiramo još dugo poslati u penziju. Nedjeljom se ne ustaje rano bez razloga. Moj današnji razlog je putovanje Živinice – Turija (Lukavac) , i snimanje filma gdje će Fićo odigrati važnu ulogu. Prije startovanja provjeravam gorivo na jedan meni svojstven način, uglavnom se u ovaj stari tip rezervoara (kockastog oblika od 27 litara zapremine) stavlja jedna metalna šipka gdje ćete vrlo prostom metodom ustanoviti kolika je razina goriva. Baš danas nigdje ne mogu da pronađem tu šipku, pa provjeravam to kuckanjem i naravno otvaranjem zatvarača na rezervoaru što pokazuje da imam dovoljnu količinu goriva za oko 120km. Nakon toga provjeravam ulje u motoru, što je također bilo na optimumu. Zadnju vožnju imali smo 24. oktobra ove godine, i red je da ga probudim jer nas čeka zanimljivo putovanje. Dajem kontakt, povlačim saug, ali nisam vidio da se on nekim čudom odmah vratio, te mi prvo paljenje ne uspjeva, pogledam preko desnog ramena i vidim da saug nije povučen, kako to da mi se desi? Onda ga držim rukom i startujem i Fićo se oglasio , ali ručica sauga opet spada i on bi da se ugasi. E nećeš! Improvizujem nešto, jer tako to uvijek mora, sreća što postoje tako jednostavni automobili gdje nešto možete otkloniti brzo i lako. Zagrijavam motor i lagano krećem kroz Živinice, preko nabujale Oskove stižem u Barice gdje me čekaju prve kišne kapljice. Tu mahnem mom radnom kolegi Senaidu, koji sa velikom pažnjom prati sve moje avanture, osmijeh dragog prijatelja dovoljan je za sretan put.
Nižu se mjesta koja su idilična, prepuna bosanskog šarma i onda kada je kiša i slaba magla, prolazim kroz Suhu i ubrzo sam u Šerićima gdje prolazim kroz Bučik tačno onako kako sam u jednoj mojoj priči opisao dolazak prvog Fiće u ova sela, kojeg je 40 godina nakon njegove pojave kupio upravo Valter te ga restaurirao i onda prodao da bi novi projekat bio upravo ovaj u kojem se sada zaista bezbrižno vozim.
Nedugo zatim svojm nakrivljenom munarom po kojoj su obrisi starine dočekuje me stara džamija koju su 1926. godine sagradili Talijani, a oni ništa ne rade tek tako, sve jednostavno mora biti lijepo, zato je i Fiat 600D prelijep i još uvijek simpatičan i lijep. Kroz ogoljene grane drveća već polako proviruje jezero Modrac, a ono po čemu je Fićo čuven je odlično grijanje, te mi je toplo u kabini po čijim staklima svoje priče ispisuje novembarska kiša sa kojom se bore maleni brisači koje povremeno uključim. Krivina po krivina i već sam u Priluku gdje se održava pijaca na kojoj je malo kupaca, ali prodavci su itekako primijetili dolazak bijelog Fiće, i svi ga primijete i vrlo često reaguju. Zaustavljam se pored ograde drvene džamije koja datira iz 1735. godine. Nekada se u nju na molitvu dolazilo konjima, a dugo vremena u vrijeme džume bilo je oko džamije najviše Fića. Priluk je otprilike na sredini začaranog svijeta od Barica do Babica. Tu provjeravam svjetla, jer su dosta jaka, pa mi vozači s kojim se mimoilazim obavezno blicaju misleći da koristim dugo umjesto oborenog svjetla. Jednostavno ova svjetla su dosta jača od svjetala na modernim automobilima koje svakodnevno vozim(o). Dajem gas idem dalje prema Poljicu koje je prepuno tragova koji svjedoče o steljetnom bivstvovanju derviša u ovom kraju. Stižem u centar Poljica i tu obavezno ide fotkanje.
Kiša je sve jača, ali to nam ne smeta, krstarimo dalje uz zvuk koji je barem meni savršena muzika, odustvo radio-aparata mi uopće ne smeta, udobno mi je u Fići starom 60 godina. Ubrzo sam u Mosorovcu i skrećem za Turiju u kojoj uzgred nikad ranije nisam bio, ali se odlično snalazim u prostoru pa brzo pronalazim lokaciju gdje me čeka filmska ekipa. Gostoprimstvo na nivou, malo sjedim uz „smederevac“ a malo izađem vani pa brišem kapljice kiše sa Fiće koji čeka da uđe u kadar u sceni u kojoj glavni glumci dolaze upravo Fićom roditeljima na Bajram. Snimanje je teklo po planu, pa nisam dugo čekao. Obzirom da se radi o dragulju koji je specifičan za vožnju u sceni sam ja bio „kaskader“ koji je mijenjao glavnog glumca, a nakon toga mu prepustio mjesto u nastavku snimanja.
Muhamed i njegova ekipa su zadovoljni snimljenim materijalom, a i ja sam svojom malom kamerom zabilježio ovu moju kratku avanturu od 60-tak kilometara koje je odvezao Fićo, pa vjerujem da će se nekome ista učiniti zanimljivom. Nakon snimanja krećem natrag, dok Fićo budi sjećanja, i dok me vrlo često prolaznici fotkaju, uz obavezno mahanje i osmijeh. Koliko smo samo u ovom kišnom danu izmamili osmijeha... U povratku opet odmaram kod džamije u Priluku, i vrlo kratko na Bučiku, a obavezna stanica bila mi je stara Puzića kuća u Baricama, gdje se Fićo savršeno uklopio u tu arhaičnu sliku. Lagano ga vraćam u garažu da odspava do neke nove vožnje, do neke nove avanture. Nadam se da će biti još lijepih dana tokom zime, te da nećemo čekati proljeće da uživamo u osvajanju drumova...
Do tada pogledajte drugi nastavak serijala Fićom po Bosni koji sam snimio upravo prilikom ovog putovanja do Turije i nazad.






<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.