< kolovoz, 2022  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Litterula

srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima

lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.

fotografije na blogu moje su djelo, osim ako nije drukčije naznačeno


Objavljeni listići

Kolovoz 2022 (4)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (5)
Prosinac 2021 (18)
Studeni 2021 (25)
Listopad 2021 (16)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (13)
Studeni 2020 (3)

Blogovi

Moje fotografije
Stara vrtlarica
Agava
AnnaBonni
Astrosailor
Athropa
Bergaz
Blogokviz
Borut
Delicatus
Demetra
Dinaja
Elyca
Emir
EuM
Euro
Fancy
Gogoo
Karantenski blues
Kockavica
Konobarica
Križar
Kupus
Lastavica
Leif Erikson
Luki
Maleficent
Mecabg
Mehagina kći
Mikitarije
Morska iz dubina
Moslavac
Mrs. Galaxy
Nachtfresser
NeBitno
Nema garancije
Nissnisa
Nisan
Planeta Zemlja
Potok
Pozitivka
Razmišljanja
Rose ocean
Rossovka
Rudarka
Sarah
Sewen
Shadow
Sjećanja i osvrti
Stara duša
Šumarica
Taango
Teatralni
Tignarius
Tišina postojanja
U trenutku
U zvijezdama
Viatrix
Vjetar
Vlad





Litterula
14.08.2022., nedjelja
U Mariji Bistrici, a ne na Bistri
Svake godine kad bismo se vratili s mora, na Blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, u narodu poznatiji pod nazivom Velika Gospa išli smo k baki i dedi na Bistricu, točnije u Mariju Bistricu. Pijac tj. veliki trg ispred glavnog ulaza u svetište, samo svetište, sve prilazne ceste i ulice, kalvarija i okolne livade bile su toga dana pune ljudi. Sjećam se dugačkih kolona hodočasnika odjevenih u narodne nošnje - mnogi su dolazili pješice, neki čak i na koljenima - koji pjevajući Majko Božja Bistrička i druge marijanske pjesme dolaze na pijac onom ulicom koja vodi od groblja do crkve. Sjećam se i slijepih prosjaka u prnjama koji sjede kod glavnoga portala na pijacu ispred svetišta i nadam se da ih sada tamo više nema.
A ja sam, bedasto dijete bez pameti, trčkarala oko crkve po onim ispovjedaonicama koje okružuju samu baziliku, na Kalvariji sam, po terasama između postaja križnoga puta, gdje su rasle jabuke i ispod njih u travi jagode, uvijek hodala poprijeko, a postaje su za mene bile mjesta za igru na kojima sam gledala lijepe kipove. Nisam kao dijete išla na vjeronauk i nisam ništa znala o kršćanstvu pa tako ni o Isusovu Križnom putu. Baka je, aktivna vjernica, zbog toga bila jako žalosna i nezadovoljna pa me je, prije nego što sam krenula u školu odvela, dok tate nije bilo, nekoliko puta u crkvu i naučila me moliti Anđele čuvaru mili. I to je bilo sve od moga vjeronauka. Vjerojatno joj je tata zabranio da me poučava u vjeri kako sa mnom onako brbljavom kakva sam tada bila – priznajem da ni sada nisam puno bolja - ne bi bilo neugodnosti u školi.
Prije desetak godina pokušala sam povezati te davno pokidane konce, pa sam pohađala vjeronauk za odrasle, uključila se u crkveni pjevački zbor, pročitala Bibliju i primila sakrament Svete potvrde. S vjernicima iz moje župe išla sam i na hodočašća. Pa sam tako jedne godine išla s njima i u Mariju Bistricu.
A vjernici ovdje u Sisciji kad idu na hodočašće u Mariju Bistricu vole reći da idu na Bistru. Kad sam ja to čula malo sam se naljutila i pokušala sam ljudima objasniti - pa valjda ja znam kamo idu, to je moj zavičaj - da je to pogrešno rečeno, da ne idu na Bistru nego na Bistricu, točnije u Mariju Bistricu. I da je Bistra općina u sklopu Zagrebačke županije, smještena između Zaprešića i Zagreba, koja se proteže od samog vrha Medvednice, njezinim zapadnim obroncima i čitavom dolinom do rijeke Krapine. Sastoji se od 6 naselja: Donja Bistra, Gornja Bistra, Poljanica Bistranska, Oborovo Bistransko, Novaki Bistranski i Bukovje Bistransko.
A Marija Bistrica je naselje i općina smještena u Krapinsko-zagorskoj županiji u kotlini između Medvednice i Kalnika, Ivanščice, Strahinjčice i Macelja. Sela i zaseoci općine Marija Bistrica smješteni su na brežuljcima sjevernoistočnog obronka Medvednice na različitim nadmorskim visinama. Općina se proteže prema sjeveru do rijeke Krapine, s istočne strane omeđena je potokom Žitomirka, a na zapadnoj strani potokom Pinja. Samo mjesto Marija Bistrica izgrađeno je oko prošteništa na južnim obroncima Vinskoga vrha, s desne strane potoka Bistrice po kojemu je i dobilo ime.
Na mrežnoj stranici Hrvatskog Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke čitam da je to “najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u Hrvatskoj. Ono je imalo i ima vidno mjesto u marijanskoj geografiji hrvatskoga naroda. U Mariju Bistricu već se stoljećima slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva; ali i pojedinci koji ovamo dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir. U hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom a milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje.
Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište. Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.
Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je Hrvatski sabor odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj.
Zavjetni kip Majke Božje Bistričke datira se na kraj 15. stoljeća, a pripada nizu crnih Madona premda je pri restauraciji otkriveno da njezina tamna boja nije izvorna. Kasnogotički drveni kip bistričke Bogorodice rad je pučkog majstora. Izražajna moć kipa nije toliko u umjetničkome oblikovanju, koliko u samome vjerskom i nacionalnom značenju.
foto: internet

Kip je najprije bio smješten u prasvetištu na Vinskom vrhu, a onda 1545. godine zakopan u župnoj crkvi u Mariji Bistrici i otkriven 1588. godine; ponovo zaboravljen i zazidan, pronaden je drugi puta 1684. godine. Selidba kipa, njegovo skrivanje i dva našašca budila su vjeru u njegovu čudotvornu moć. Bistrička Gospa bila je tješiteljica kršćana za vrijeme turskih opasnosti, pomoćnica u Prvom i Drugom svjetskom ratu i u domovinskom ratu.“
Lijepo je sudjelovati u tim hodočašćima i mnogi će vjernici i sutra ići na Bistricu k Majci Božjoj Bistričkoj. No ja sutra ne idem. Ako budem u snazi, otići ću sama kad malo minu ove vrućine i obići grobove mojih najmilijih, zapaliti im svijeće, izmoliti križni put na Kalvariji i u praznoj bistričkoj bazilici na miru porazgovarati sa Svevišnjim.
A oni moji pokušaji objašnjavanja ljudima u Sisciji da ne idu na Bistru nego na Bistricu nisu uopće dopirali do ušiju mojih sugovornika pa sam na kraju od toga objašnjavanja i odustala. Jer to zapravo nije ni bitno. Ljudima je bitno da idu na hodočašće: da sudjeluju na misi i križnom putu na bistričkoj kalvariji, da se ispovijede, da zapale svijeću, da se hodajući oko oltara pomole Majci Božjoj Bistričkoj i pokušaju pronaći mir i utjehu.

foto: internet

A prije povratka kući hodočasnici uvijek nađu i malo vremena za kratak odmor, šetnju, razgledavanje svetišta, ručak te kupnju licitara, svijeća, medenjaka, krunica i drvenih igračaka iz Laza: žvegli, ptičica, tamburica, minijaturnog namještaja ili konjića, za uspomenu.
Za uspomenu na hodočašće u najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u Hrvatskoj: Hrvatsko Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.
U Mariji Bistrici, a ne na Bistri.


- 09:11 - Komentari (18) - Isprintaj - #
12.08.2022., petak
Moj prvi blog i prvi postovi
Za blog sam prvi put čula tijekom ljeta 2005. godine; pričala mi jedna poznanica kak je to zgodno, kak možeš pisati o čemu god hoćeš, kak možeš komentirati tuđe postove, kak drugi blogeri čitaju tvoje postove i kod tebe komentiraju, kak i naš tadašnji gradonačelnik piše blog, kak ne moraš zakupiti domenu, a imaš svoju web stranicu itd. itd. Mislim si ja ajd, baš da ja to vidim, kak to zgleda, taj blog. Utipkala ja blog u tražilicu, iskočio servis Blog.hr, registrirala se ja i otvorila svoj prvi blog Siščanka iz drevne Siscije. Nisam imala pojma ni o pisanju postova ni o komentiranju, ni o web dizajnu, ni o htlm-u, ni o css-u, ni o uploadanju, ni o downloadanju, itd…itd… I kompjutor i digitalac kupila sam tada samo zato da ne ostanem bez posla i bez novaca.
Kad sam se registrirala, malo sam prostudirala blog editor, napisala svoj prvi post i objavila ga baš na današnji dan, u petak 12. kolovoza 2005. u 21:15 h. Pogledala sam naslovnicu Blog.hr-a, našla druge blogove na listama i počela čitati postove drugih blogera. I tako sam postala i ja blogerica. Pisala, čitala i komentirala.
A nedavno, kad sam pregledavala stare cd-e i na njima spremljene stare postove, pronašla sam i taj prvi post koji sam tada objavila pod naslovom Vrt u srcu. Pročitajmo ga zajedno:
"Moj mali vrt moj je cijeli svijet, moja oaza mira, puna različitih boja, oblika i mirisa. No, od svibnja u njemu nisu samo moje drage biljke nego i pas, čistokrvni njemački ovčar Boss od Čakovca. On je naš kućni ljubimac, ali ne stanuje u kući nego u dvorištu, točnije mom vrtu. Čim je došao obišao ga je i ustanovio da je to prilično dobro mjesto za njega - ne kao mali boks u kojem je bio do tada - i udomaćio se za 4 dana. Vodim ga povremeno u šetnju, ali on uopće nije oduševljen. Njemu je dovoljan njegov - dakako još uvijek i moj - vrt i tu je on najzadovoljniji. Zasad nije puno kopao oko biljka - kopa samo po praznim gredicama gdje se vidi zemlja - i nije ih trgao. Samo povremeno izgrize poneki cvijet, i to samo onaj koji mu se plete oko nosa, ili legne na jastučić od male pavenke. Nastradalo je i nekoliko gladiola, a kad se zavalio u perunike sve ih je ispeglao. Prije 5 godina bih ga zbog toga "ubila", ali sada se više uopće ne uzrujavam. Čak sam spremna dio povrtnjaka izravnati i posijati travicu da se Boss može igrati."


Idućega dana, u subotu 13.08.2005., u 06:25 objavila sam još jedan post pod nazivom Šetnja. Evo i njega:
"Čim zabijeli sunce kroz moj krovni prozor - iznad glave mi je, nadam se da mi neće past meteorit ili neko svemirsko smeće koje ispadne iz ruku astronautima kad se šeću oko svemirske postaje, primjerice neki šrafenciger - ja se budim. Postane mi vruće, madrac mi žari leđa kao peć i ja ustajem, bilo to tri četvrt pet ili sedam. Napravim si instantića, skuham čaj, navučem stare crne hlače, uzimam povodac – Boss me čeka pred vratima - i mi krećemo u šetnju. Veli veterinar da ga moram vodit da vidi svijet. I doista, on je oduševljen sa velikim svijetom, ali htio bi hodati po svojoj volji, a ja ga čvrsto držim na povodcu i mora hodati kud ja hoću. A to ga umara, postane živčan i onda se brzo vraćamo doma. No, to ne znači da ću ja odustati od učenja, Boss mora bit lijepo odgojen i pristojan pas, da možemo ići u grad na kavicu u kafiće kraj "mora". No dobro, nismo baš na moru, to je naša divna rijeka, ali ugođaj je isti jer gledamo brodice i rijeku koja polako teče kroz samo središte grada. A to nema baš svaki grad, to što mi imamo. Odvela sam Bossa neki dan, točnije rečeno on je mene odvukao, do naše rijeke, umočio je nogice i odmah je htio plivati, ali voda je bila suviše prljava. Ići ćemo na kupanje tamo gdje je čisto. No danas smo ostali doma, Boss leži na otiraču pred vratima, vani je nakako tmurno, a ja u sedam počinjem obavljati svoje jutarnje poslove. No, to što sam doma ne znači da sam samo domaćica, imam sreću da radim doma. Ne zarađujem baš mnogo, ali važno mi je da ne moram putovati na posao, jer ne podnosim vožnju, i uopće kretanje, osim hodanja, a i prilike u kući su takve da to trenutno nije moguće.
Javlja se Boss, gromoglasno laje i čeka doručak. Namočila sam njegove keksiće - ne jede samo keksiće, jede i domaću hranu, naročito voli žgance, sir i jogurt, to će dobiti za ručak, još uvijek jede 3 puta na dan - pa će uskoro dobiti doručak. Čaj je kuhan, kišica je prestala, izgleda da se razvedrava - još nisam otvorila škure - uskoro će sedam, pa moram krenuti na posao.
Trebalo bi ovih dana - najbolje vrijeme za sadnju narcisa je sredina kolovoza i rujan - posaditi narcise, a kako ćemo kad Boss čim ja uzmem sadilicu mora meni pomoć i brzo - i kako samo energično - iskopa rupu mnogo puta veću od one koja je potrebna za lukovicu narcise. Prema tome morat ćemo sadnju novih lukovica odgoditi za sljedeću sezonu. Sad još možemo jedino ispljeviti vrt, sve urediti i očistiti, porezuckat ocvalo cvijeće, posijati travu u rujnu, napunit sanduk za kompost i čekat proljeće. A u međuvremenu ćemo se lijepo šetati. Otkad me pas vodi u šetnju u boljoj sam umnoj i tjelesnoj kondiciji, a riješila sam se i desetak suvišnih kilograma. Pa sad neka mi netko veli da nije dobro imati psa. "

Pogotovo ovakvoga prelijepoga dojčera kao što je Boss, najpametnijega psa na cijelom svijetu.


Taj prvi blog Siščanka iz drevne Siscije više ne postoji, izbrisala sam ga već odavno. A u međuvremenu sam otvorila i izbrisala još nekoliko blogova, pa pisala i brisala i postove i blogove, pisala i brisala…
Sad objavljujem tekstove i fotografije na tri bloga: vrtlarski, fotoblog i Litterula. I čvrsto sam odlučila da neću više ništa brisati. Ostavit ću i tekstove i fotke neka stoje na blogovima pa neka čita i gleda tko god želi. Sve dok ih neka moćna ruka ne izbriše.
A zašto pišem blog?
Ne znam zašto, nešto me stalno tjera da pišem postove, da fotografiram i ubacujem nove slike, da pregledavam vaše blogove, čitam i komentiram vaše zanimljive postove; kratko rečeno: volim biti dio tog blogerskog svijeta! To je ono što me veseli!

A sad vam pokazujem još jednu fotku: arheološki park Siscia in situ, jednu od prvih koje sam snimila, u veljači 2004. god. kad sam si kupila digitalac, pa je aploudala kad sam i to naučila.


I na kraju ovoga moga maloga podsjetnika na moje prve postove i fotke pozdravljam sve blogere diljem svijeta. Budite mi zdravi i veseli! I pišite što mislite!

- 08:38 - Komentari (29) - Isprintaj - #
05.08.2022., petak
Frkovićev most

Već dugo nisam bila u šetnji do grada; uglavnom se šetkam po dvorištu i po balkonu, hodam po štengama gore dolje i malo ležećki razgibavam noge da skroz ne zakržljam. Al prisjećam se svojih dugih šetnji od našega brijega do groblja, pa preko groblja do park šume na Viktorovcu, pa kroz šumicu i Vinogradsku ulicu do Lađarske na desnoj obali Kupe. A kad bih sišla dolje na desnu obalu Kupe, morala sam još šepesati do staroga zidanoga mosta da bih stigla u grad na lijevoj obali naše divne zelenomodre rijeke. Jer ovdje ispod bolnice mosta preko kojeg bih mogla preći u grad nema.
U našem gradu Kupu naime premošćuju samo tri mosta, novi most koji nije pogodan za pješake i predaleko je od centra grada, željeznički most koji je opasan za pješake, smješten također poprilično daleko od središta grada i stari most koji spaja desnu i lijevu obalu kod Velikog kaptola. Dakle, potreban nam je bar još jedan lijepi novi mostić sličan novom jadranskom bijelom mostu koji su nam nedavno napravili naši prijatelji Kinezi.


Ne mora to biti neki glomazan most kao ovaj naš stari zidani jer sad kad je Kupa niska nikakvi parobrodi ni slični veliki brodovi ne budu više plovili do pristaništa kod novoga mosta. Dovoljan bi nam bil jedan zgodan mali mostić tak da mogu preko njega prelaziti pješaci, autići, bicikli, romobili, motocikli i slična mala vozila. Bilo bi najzgodnije kad bi se nastavljal na Vinogradsku ulicu tak da se iz bolnice kroz Vinogradsku spustiš do obale, pređeš preko mostića i začas si na lijevoj obali u Vrbini. Za nekoliko minuta eto te do bazena i tržnice, skreneš lijevo i već si u centru grada: čeka te četvrta, treća, druga i prva ulica. Obaviš sve što treba, odeš na kolače i kavicu na šetnici, prošećeš se do autobusnog kolodvora i vratiš se natrag doma busom. To bi meni baš pasalo!!
No bojim se da to nećemo tako skoro dočekati pa ćemo i dalje hodati preko tog našeg jedinog upotrebljivog mosta: staroga mosta zidanog od kamena i opeke, u nas stoljećima tradicionalno upotrebljavanih materijala.
No taj stari most baš i nije tako star kao što njegovo ime govori, budući da je riječ o našem gradu koji kao naselje i grad postoji već više od 2400 godina. Most je naime otvoren za promet 6. svibnja 1934. godine, a građen je desetak godina. Prema projektu Milivoja Frkovića izgradnja je započela u veljači 1925. god. kad su tadašnje gradske vlasti utvrdile da drveni most preko Kupe nakon sedam desetljeća uporabe - otvoren je 1862. godine - zbog dotrajalosti ne podnosi veliki promet koji se preko njega odvijao.
Novi Frkovićev zidani most bio je konstruiran tako da premošćuje Kupu s 4 luka; na desnoj strani su još 2 manja te na lijevoj strani još jedan otvor, a omogućio je plovidbu Kupom sve do pristaništa uz željezničku prugu. Ispod njegovih visokih lukova mogli su prolaziti visoki parobrodi i za najvišega vodostaja što je tada bilo veoma važno za trgovinu i razvitak grada.
No dr. Ivo Maroević u svojoj knjizi „Sisak, grad i graditeljstvo“ smatra „da je taj most u odnosu na okolni prostor ipak malo predimenzioniran. Jer dubokim utokom na žitni trg na desnoj obali uništava trg kao urbanu vrijednost i pretvara ga u svoju prilaznu rampu. Na lijevoj obali velikom rampom što se savija oko Velikog kaptola razdvaja trg s parkom pred Velikim kaptolom od šetališta uz crkvu.“
A u knjizi "Stari most u Sisku - (pre)poznavanje” Renate Rupčić i Jasminke Jagačić-Borić čitam da su na svečanom otvorenju mosta grad nadlijetala četiri vojna zrakoplova, a građani i gosti s oduševljenjem su razgledavali taj čudesni lijepi novi most. No iznenada je zavladalo nezapamćeno nevrijeme, praćeno jakim vjetrom, pljuskom, tučom i grmljavinom te prekinulo svečanost.
Dio ograde Frkovićevog mosta srušen je u našem zadnjem potresu. Čula sam da su se predstavnici grada Siska, Ronilačkog kluba Sisak i Komunalca još prošle godine sastali i dogovorili dinamiku radova na spašavanju ostataka te razrušene ograde koji su popadali na dno Kupe. No ne znam jesu li našli i izvadili te cigle i kamen kako bi obnovili i popravili srušenu ogradu.
Ako nisu, nadam se da će uskoro naći neko rješenje.
I nadam se da će Grad i Županija negdje naći malo novca da nam izgrade jedan lijepi novi mostić koji bi spojio naše dvije obale i olakšao nam život.


Budući da mi je za vrijeme dugih šetnji, koje sam spomenula na početku ovoga listića, digitalac uvijek bio pri ruci, snimila sam tijekom godina mnogo fotografija, i grada i mostova i čamaca i naše lijepe rijeke...
Od veljače prošle godine objavljujem ih na svom fotoblogu Moje fotografije pa ih tamo ako želite možete uvijek pregledavati.

- 21:06 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.