Za Urisiće sam prvi puta čuo taj dan kad sam u njih trebao i doći, udaljeni su, pusti, ali izgleda da nekada davno nisu bili. Ako u jednom mjestu pronađete 70 stećaka, onda to puno govori o društvenom značaju, ekonomskoj moći tog mjesta i ljudima koji su tu živjeli.

U stručnoj literaturi piše da je tu ukrašen samo jedan spomenik, a ja pronađoh još jedan rijedak i vrijedan ukras to je luk i strijela, isti ukras pronašao sam par godina ranije kod Đurđevačke kule, a koja je od Urisića udaljena nekih 8-10km, pa je sasvim vjerovatno da su oba stećka djelo istog majstora.

Nastavljamo naše blogersko putovanje po istoku Bosne i Hercegovine, sada samo u NP Drina uz samo jezero Perućac, koje je nastalo 1966. godine, pregradnjom rijeke Drine u mjestu Perućac, čime je stvorena HE Bajina Bašta.

Ispod same smo planine Tare, ali proljeća ovdje su pitoma i radosna. Išli smo do krajnje tačke gdje se nekada dok je postojao okretao autobus koji je vozio na redovnoj liniji Klotijevac-Srebrenica, to je relacija dužine 38km.

U Klotjevcu je srednjovjekovna kula, do koje ovoga puta nismo išli, već smo obišli samo nekropolu stećaka u Babajićima, a onda se vratili u mjesto Rađenovići gdje je porušena kuća mog domaćina i prijatelja Nijaza.

Osat je regija u srednjem Podrinju, bogata klturno-povijesnim znamenitostima. Spuštamo se lagano prema jezeru Perućac, dolazimo na Karčino brdo, prema informacijama koje smo dobili, pored puta postoji najviše 6 stećaka.

Stigli smo i odmah iz auta vidjeli da ih ima malo više, kada smo obišli lokalitet, vidjeli smo da ih ima puno više, po našim procjenama oko 50. Vjerujemo da ih ima još, ali su potpuno pod površinom zemlje.

Zadržali smo se nekih pola sata i krenuli prema Osatu gdje je ambulanta, škola i nekadašnji matični ured, tu smo pronašli još tri stećka za koje je moj domaćin znao.

Srebrenica je jedna od najvećih općina u BIH, površine je 530km2, zato može zvučati neobično ako kažem da je neko selo udaljeno 40km od Srebrenice, a ima ih i takvih. Selo Karačići udaljeno je oko 10km zračne linije na jugoistok od same Srebrenice (putem je to nekih 17km) nadmorska visina između 700-800 mnv. Divno je što odatle vidite kanjon rijeke Drine, a tu je i jedan plato na kome su se u ona sretnija vremena održavala veselja, proslave za Prvi maj, koje se i danas pamte.

Rekli su nam da tu ima 70 stećaka, ali sve je suprotno od onoga što vam kažu, možda se nekome učinilo tako, i uz teške muke probijali smo se kroz gustu šumu kroz koju niko živ ne prolazi, znam, tako nešto je i rizično jer je ovuda ostalo mnogo mina i neeksplodiranih ubojnih sredstava (tu uz stećke bili su rovovi za vrijeme rata), a možda su i zmije počele da se bude. Ali ima nešto što čovjeka tjera da ipak tu zaviri, i nešto što ga iznad svega čuva.

Na lokalitetu Cura kako stoji u literaturi ima ukupno 27 stećaka bez ukrasa i natpisa. Naše današnje zapažanje je da su oni u lošem stanju, i da ovoj nekropoli prijeti nestanak. Ukoliko se ona u skorije vrijeme adekvatno ne uredi.

Vodim vas barem kratko na izuzetno mjesto koje se izdiglo nad kanjonom rijeke Drine. Tu je šezdesetih godina sagrađen lovački dom, a gosti su bili uglavnom politička elita i njihovi partneri iz inostranstva. Lovište se isticalo po bogatstvu divljači, a sve što se odstrijeli plaćalo se u devizama. Pored lovačkog doma je i prostrana livada na koju je slijetao helikopter, a objekat je vrlo često bio i čuvan, jer je, priča se, dolazio veliki zaljubljenik lova drug Tito. E ne čudi me uopće, da je i sam Tito poželio doći u ovu ljepotu, ja sam ostao oduševljen i želim se što prije vratiti tu na cjelodnevni izlet, želim gledati i izlazak i zalazak sunca sa tog vidikovca. A lovački dom čeka obnovu, čeka neke nove ljude, nekog novog Tita.

Kasaba je turska riječ, podrazumijeva naselje gradskog tipa, a da bi se nešto zvalo kasabom u osmanskom periodu, mora ispuniti niz uvjeta; da ima određen broj kuća (velik broj kuća za ondašnje prilike), da ima nekoliko džamija, trg, određen broj dućana, i onda bi žitelji tog mjesta bili oslobođeni jednog dijela poreza. Slično onome što se danas sve općine bore da dobiju status grada.

Čuo sam davno za Novu Kasabu, i pričali su mi ljudi koji su odozda došli u moj kraj, kako je to nekada bilo važno mjesto. Imao sam želju da odem i vidim šta je to ostalo od nekadašnjeg sjaja i slave. Osim za ono vrijeme ogromne džamije (po gabaritima skoro kao i džamije u Sarajevu ili Travniku) bilo je tu 18 zanatskih radnji, tri manje mahalske džamije, tekija (mjesto u kome borave derviši- poput samostana) , javno kupatilo, dva hana (recimo po današnjem to bi bili moteli), eh to sve je imala Nova Kasaba prije 370 godina!

Logično je da sam kao istraživač želio vidjeti Novu Kasabu, i to sam učinio na mom putu za Srebrenicu, oduševila me ta velika džamija koja je nekada bila potpuno zelena, u blizini je bilo i stećaka ali zbog žurbe da stignem na planirana odredišta to sam ostavio za neki naredni posjet. Ono što se može vidjeti danas tu su tragovi socijalizma, i tada je to malo mjesto imalo stambene zgrade, samoposlugu, nekoliko privatnih trgovina, i zanatskih radnji. Nakon zadnjeg rata Nova Kasaba nastavila je svoju propast, pa je danas samo selo u novoj općini Milići koja se nalazi između Vlasenice i Srebrenice.

Ovih dana imam puno video materijala, zato ću svaki dan objaviti nešto na blogu. Vozio sam se kroz Poljice koje pripadaju Lukavcu, prije neki dan sam vam pokazao turbe koje se nalazi u Poljicu, eh budući da je to velika mjesna zajednica od čak 27km2 , i sam video je ispao 27 minuta uz sva moguća skraćenja , na početku nekih 8 minuta sam čitao podatke o prošlosti mjesta, a ostalo je muzika za opuštanje i putovanje. Naravno ovo mjesto se nalazi na obali jezera Modrac.

Znam da volite legende, jedna takva veže se za jezero Modrac koje sam vam već predstavljao, ali sada sam na drugoj strani i slika je drugačija. Dao sam ovdje i neke podatke o dubini, širini, zapremini vode, o brani... Ali ipak legenda o udovici koja se najmjerno utopila jer nije htjela ostaviti grob svog voljenog na dnu jezera djeluje kao tragična ljubavna priča, ali ubrzo se počela noću ukazivati bijela žena koja stopira automobile i odjednom nestane. Već duže od decenije nisam čuo da se nekome ukazala...ali može se ukazati opet, baš meni.

Turbe u mjestu Poljice općina Lukavac, podignuto vrlo vjerovatno u prvoj polovini 19. stoljeća budući da je onaj kome je podignuto živio od 1724.-1814. godine, a bio je to izvijesni Mulahajdarija.

Predstavljam vam još jedno mjesto sa zapada Živinica, a to je Priluk, princip je isti, kamera u autu dok se vozim do lokacija na koje sam trebao doći. Naravno nešto kasnije ćete vidjeti i te lokacije. Za sada je samo Priluk tu. Pozdrav svima. Danas sam snimio fantastične kadrove u Srebrenici, kanjon Drine- odnosno jezero Perućac, oko 200 stećaka, nekadašnji lovački dom Bijele vode, gdje je drug Tito dolazio helikopterom odakle je pogled očaravajući jer se ista nalazi na 1050 mnv. , i to sve uskoro ću vam prikazati.

Možda vam Bučik i Šerići ništa ne znače, možda tu nikada niste bili, i nikada nećete ni biti, ali će vam se učiniti simpatičnima. Meni je to drag kraj, tu mi se duša nekako odmori i ja često odem tu. Na jedno takvo putovanje mojom kamerom vodim i vas, a tokom putovanja govorim o povijesti ovih naselja.

Već dugo mi je želja da snimim neki kamper za moju emisiju, imao sam sreće pa sam baš u mojoj Tuzli pronašao jedan a ljubazni vlasnik gosp. Blažević je prihvatio da na ovaj način promoviramo kamping turizam. U pitanju je Rimor SuperBrig iz 2006. godine, na platformi Ford Transit 2,4 sa 135KS. Dužine je 7,2 metara i veoma je komforan, a registriran je za 6 osoba. Emisija će biti emitirana 05.05.2021. godine, a do tada imate priliku videti ove neke usputne snimke.

Kako se nižu dani tako i emisije mog dokumentarnog serijala, dana 17.04.2021. na nekoliko lokacija u Živinicama i u Priluku pored jezera Modrac snimio sam razgovor o životnom putu vrijednog novinara koji u svojoj 79. godini života još uvijek nije posustao.
Po zanimanju je učitelj pa smo se sjetili i tih dana, govorili o zanimljivim ljudima, a ja vam sada poklanjam nekoliko kadrova koji nisu korišteni u emisiji. Najviše su me dojmila njegova sjećanja na ljude o kojima je pisao, o nekom Atifu stogodišnjaku kojeg je zatekao u pčelinjaku kako radi, ili pak o radnici škole koja je na posao dolazila čamcem...

Prethodnog dana ili tačnije 10.04.2021. boravio sam u Gornjoj Tuzli gdje sam snimao svoju dokumentarnu emisiju, bila je to jedna šetnja u kojoj sam predstavio ljepote i znamenitosti ovog mjesta koje ima kontinuitet življenja od 9000 godina, što će reći najduže u Europi. Napravio sam dva snimka jedan je sa malom kamerom snimljena vožnja iz auta, zatim par kadrova tom kamerom sa određenih brežuljaka na koje sam se penjao kako bih snimio ovo staro mjesto. Drugi snimak je sastavljen od kadrova koji nisu korišteni u emisiji a snimljeni su profi kamerom i dodao sam nekoliko fotki. Pa evo oba snimka, ko ima vremena neka pogleda.

Prvi snimak vožnja kroz Gornju Tuzlu - Sony CX240


Drugi snimak sa značajnim lokalitetima- Sony MC2500

Davno sam napisao tekst posvećen samoukoj slikarki iz Kalesije, a ove zime odlučio sam snimiti emisiju o njoj. Želio sam pokazati njen uobičajen dan, njene obaveze u domaćinstvu, na imanju i kako povrh svega toga slika. Prisjetio sam se barem kratko velikih imena naive iz Podravine i Vojvodine, jer su me uvijek fascinirali naivni umjetnici. Mevlijine slike su prepune živih boja, i ljudi ih rado kupuju.

Proljeće je konačno došlo, onakvo je kakvo treba da bude, sa šarenim cvjetovima sa jarko zelenom travom koja miriše, a sve te boje okupane su suncem. Oko cvjetova se zaigra vjetrić, dan je konačno duži, zrak je topliji i radost širi svoja krila. Tu je svakako mnogo posla pa dvorište još nije sređeno kako treba da bude, ali ide to lagano kutak po kutak se vraća iz zimskog sna. A ove proljetne večeri drage su mojim ljubimcima koji su me ometali u snimanju.

Dragi i poštovani prijatelji, neka vam je sretan i blagoslovljen blagdan Uskrs, želim da ga provedete u duhu običaja uz drage i voljene ljude. I naravno čuvajte se virusa.

Adema sazliju dugo poznajem, glumio sam u jednom kratkometražnom filmu koji se snimao u njegovoj staroj kući, već smo i snimili jednu sličnu emisiju ali ovoga puta smo se trudili da to bude bolje i drugačije, obuo sam svoje čizme i kroz dubog snijeg došao do Adema. Domaćin me ugostio u svojoj radionici gdje izrađuje tradicionalne instrumente, a za nešto tako treba vam posebno umijeće, jer svaki saz ima dušu, i gradnja tog instrumenta ima svoja stroga pravila. On dugi niz godina svira ovaj instrument, imao je i neku svoju grupu, pa su svirali na ispraćajima u vojsku, na svadbama... Pričao je kako je tekao njegov život, snimio sam staru kuću odakle je počeo svoj životni put, a on je samo pričao i pričao. Volim sagovornike kojima ne postavljam pitanja, a Adem sazlija upravo je takav. Nadam se da ćete ovu emisiju odgledati u miru, uz jedan poseban ugođaj, pijući kavu ili neki svoj omiljeni napitak, jer emisija o Ademu emisija je o pjesmi, blagostanju, ljepoti, prirodi, umjetnosti i ljubavi.