Očevi i kćeri

nedjelja , 20.06.2021.




Djevojčica je provodila svoje djetinjstvo na selu u okružju poljoprivrede i domaćih životinja. Njen otac je bio "drugi tata" cijelom društvu. Slijedili su ga u stopu od jutra do mraka. Ispratili su sve od poljoprivrednih rituala u štali do aktivnosti na livadama. Otac je završio samo osam razreda škole, ali njegove istrošene ruke oduvijek izrade ono što oči vide. Poljoprivreda i životinje su bile njegov san, odabir i životni put. Traktori i poljane. Krave, ovce, konji, magarci i svinje. Djevojčica se uvijek nekako ugurala da je povede sa sobom gdje god bi išao. Nikada joj nije bilo jasno kakva je to snaga u tom kamenom čovjeku koji ponekad završava svoje poslove u 5 sati ujutro i ponovno ustaje za dva sata kako bi započeo novi dan. Uz gomilu svog posla, uvijek je žurio uraditi poljoprivredne poslove za svoje prijatelje, poznanike ili starije osobe kojima treba pomoć. Djevojčica je imala problema sa zubima i otac je nekoliko godina morao voziti neprestance u Garešnicu na liječničke preglede. Ona je ispitivala kako to da stalno priča kako voli konje, a nema nijednog. Pri jednom povratku iz Garešnice, otac je unaprijed znao tko prodaje kobilu. Pitao je djevojčicu sviđa li joj se. Kome se ne bi svidjela takva mistično - tamna s plavim odsjajem dlake. Crna Luna je uskoro uselila u njegovu staju.

Mama, stroga učiteljica je uvijek bila ona hiper brižna od koje će se čuti najviši mogući tonovi i odgovor "NE MOŽE!", a otac je bio onaj vječni "MOREŠ!". Dok je mama urlala da se nitko iz društva ne može ići kupati na ribnjak, on je cijelo društvo odveo na kupanje i pazio na sve. Na kraju se i ona pridružila. Otac je uvijek bio simbol za onu smireniju osobu s kojom nema puno rasprave. Bilo je dostatno voziti se s njim kada ide po dijelove za traktor u Zagreb ili kod knjigovođe u Čazmu. I šutjeti. Čak i kada je bilo neizbježnog učenja za školu, djevojčici je bilo neizdrživo ne otići negdje s njim. Bilježnice su redovito išle na put, ali nisu bile otvorene. Pokupila je od njega ljubav prema starinama, povijesti i starim pričama. Kratko putovanje do Garić grada je bilo putovanje u svemir. Sve ostalo je bilo predaleko jer posao čeka. Kasnije kada je odrasla, shvatila je da on uopće nije znao ništa previše u vezi povijesnih priča o kojima je uvijek govorio, ali toliko ih je dobro pričao da su zvučale stvarno, blisko i bajkovito.


Djevojčica je odrasla, a ostale su neke mlađe generacije iza nje. Druga kći i njeno društvo. Najmlađi, sin i njegovo društvo. Starog Vladu još uvijek, svaka nova generacija prati na svakom novom koraku njegova posla jer to radi toliko strastveno, primamljujuće, mukotrpno, predano, svakodnevno i hipnotizirajuće da jednostavno želite gledati tu "predstavu". To samo razumiju Babinčani. Neki se dan danas pridruže za vrijeme siliranja ili branja kukuruza jer je svakom bio mali djelić djetinjstva. Nije mu bilo teško zaigrati nogomet ili lovice, a jedini predah od neprestanog posla je značilo lovstvo. Živi u svom svijetu, ne zna se služiti kompjuterom i dovoljno mu je samo da se zna javiti na mobitel i nazvati. Presmiješan je kada pita kako je djevojčica mogla napisati neki rad i kako se on može čitati u Hrvatskoj, a ona se nalazi toliko daleko. Djevojčica ga nazove možda jednom mjesečno pod krinkom da ga nešto treba pitati samo zato jer mu ne želi smetati pošto zna da on ima previše posla, a dan mu je prekratak. Ipak, čuje od drugih da je ponosan na nju što je završila fakultet. Djevojčica bi dala sve na svijetu, samo da može vratiti onih nekoliko minuta za vrijeme najvećih ljetnih sparina na popodnevnom suncu dok je promatrala sušenje trave. Šutjeti, slušati zvuk traktora i gledati oca kako upravlja volanom, nevjerojatnom koncentracijom promatra sve oko sebe i povremeno baci pogled na nju. Doći će mu uskoro kući iz daleka, njegova kopija po izgledu kojoj su znali dobaciti da po hodu iz daljine prepoznaju čija je, ali u srcu bi najradije još jednom vratila film na početak i proživjela svaku ljetnu sparinu. Sigurno više ne bi bila namrgođena što ga mora čekati ako se malo zapričao.










(Otac koji upravlja svojom konjskom zapregom i njegova družina na Terezijani u Bjelovaru, 19. 06. 2021.)




Nacija koja izgubi blago i bogatstvo pod nazivom SELO, izgubila je ogroman komad svog identiteta.






Oznake: otac, ker, Poljoprivreda, konji, selo, Moslavina, Bilogora

Dobrodošao, noćni leptiru

utorak , 15.06.2021.






Stalno nosim crnu haljinu.

Zar nije kamen s mojih leđa prokleto težak?

Odguraš ga, ali ponovno naraste.

Dok svi spavaju, letim s noćnim leptirima.

Hvataš me po svim zidovima pa me nježno držiš na svom velikom dlanu.

Zalijevam papir krvavim suzama.

Sakupljaš svaku kapljicu i čistiš potoke.

Nebo nema nijedne zvijezde jer su sve bile na mom tanjuru.

Svaku sam uspjela pojesti.

Toliko je svjetlosti ispod moje kože, ali tama isparava gdje god da dotaknem.

Kako mi uspijevaš obući vjenčanicu?

Odijevaš, šiješ, krpaš i izbjeljuješ.

Sjena me ispija do dna.

Gdje si našao ljestve do vrha mjeseca?

Bojim se.

Znaš da stalno hodam na klimavoj visokoj potpetici.

Za tren se pretvaram u šišmiša koji se skriva u tvojim odajama.

U najtamnijem i najudaljenijem kutu.

Ne bojiš se. Privijaš me na grudi i držiš čvrsto da ne odletim u daleku, mračnu noć.

Kada se soba pretvori u mećavu, tvoja toplina sve otopi.

Dok nepomično ležim, polumrtva i nestala,

režeš misli, ulaziš i zadihano vičeš – „Idem s tobom!“.

Kažeš da ti je samo tren dovoljan da protrčiš kroz praznine između mojih redaka.

Nepozvan si se uselio, a toliko dobrodošao.

U vlaku sam naslonila glavu na tvoje rame.

Putujemo stalno, a ne putujemo nigdje.

Mladenka bez krila i kradljivac svjetlosti u provaliji.

Nebo gori, raspada se i utopljeno leži,

a ti znaš kako ga sakupiti u malenoj čaši.

Kroz staklo nam se zjenice dodiruju, miluju i šapuću

da tvoj bljesak ne živi bez moje tmine.







Oznake: ljubav, galaksija, nebo, zvijezde, život, put, svemir, muškarac, žena

Običan dan Romea i Juliet

četvrtak , 10.06.2021.





Ustaju veoma rano. Romeo uvijek trči što prije do kupaonice da lice zalije hladnom vodom, a Juliet juri prema kavi i šalicama kako bi mu pripremila onu njegovu s tri kockice šećera, iako je ona uopće ne pije i ne razumije zašto se on toliko veseli kavi. On se neprimjetno kreće poput duha do prozora, kako bi gurnuo glavu van na jutarnju hladnoću i zapalio, prema njegovim tvrdnjama, "hranu" kojom ne želi trovati svoju Juliet. Do zadnjeg dima, čeka ga doručak na stolu, ali prije negoli prvi put zagrize, povlači je sebi, poljubi, a ona odleprša prema svojim jutarnjim ritualima.

Na rastanku se uvijek izljube i izgrle. Poruka "Volim te" joj je stizala na Viber, svakog jutra čim se on probudi, otkad su se upoznali. Sada joj zvuk signalizira novu obavijest čim izađe iz stana. Tradicija se nije prekinula bez obzira na zajednički život. Romeo je uvijek smatrao da njemu ne treba nikakav papir da potvrdi ljubav, a kada je Juliet istaknula nakon podosta vremena da se napokon slaže, odmah se predomislio i poželio „drevni papir“. Tijekom dana, u pauzama od obaveza i svakom slobodnom trenutku do ponovnog susreta slijedi podsjetnik koliko si fale, zašto se vole i da jedva čekaju biti doma. Ne daj Bože da Romeo ne dobije poljubac kada se pojavi na vratima. Iste sekunde slijedi pitanje: "Pusa ništa, a toliko sam ti falio?". Izgrli ga, izljubi, već na stolu čeka pripremljeno sve jer ljubav ide i kroz želudac. Standardno, njemu je njena hrana nešto najbolje što je ikada okusio, a ona skeptično ispituje kako to da nikada nema niti jednu jedinu zamjerku. Potom, Juliet ima hrpu primjedbi, pitanja, zahtjeva i prohtjeva - ne jedi kao divljak jer ćeš se zadaviti, nemoj hodati bos, nemoj piti leden sok iz hladnjaka, zašto se ne obučeš, zašto nisi pojeo bananu na poslu, jedeš samo jabuke i moram te tjerati da konzumiraš drugo voće, sutra ću ti spremiti breskvu uz gablec, nemoj previše buljiti u igrice jer te to dodatno umara, trebali bismo ići u šetnju da budemo na zraku barem malo... Romeo uvijek naglas pomisli da Juliet viče na njega, ona mu objašnjava da nikako to ne radi i da ga ne kritizira, ali ne ulazi u duboke rasprave jer zna da će on istaknuti kroz određeni period da se doista brine za njega. On zna koliko Juliet strogo voli red pa je do savršenstva usvojio sva pravila čistoće kako bi vladao mir. Prolazi im zajednički ostatak dana u razgovoru oko njegovih virtualnih ratnika, krila i kamenja, novih događaja unutar njihove stvarnosti, naučenih informacija u okviru tog dana, a zatim mu Juliet pročita poneku riječ koju je osmislila. Romeo ustvrdi da njemu to sve divno - krasno zvuči, ali da je seljak i da on to ništa ne razumije. Uz neizostavan dodatak: „Svaka čast, Juliet! Opet se o meni radi?“. Smiješno mu je kako se ona naljuti dok on izgovara da ne razumije. Ona se samo ljuti da bi on prišao bliže i ponovno je obasipao zagrljajima.

Stigla im je prebrzo večer i pomalo se žale jer nije petak pa da su dva cijela dana zajedno. Juliet je navečer previše spora jer uči, piše, vrti knjige oko sebe, vježba, slaže svom čovjeku gablec, priprema mu odjeću, namirnice za sutrašnji ručak koji će skuhati prije ostalih obaveza... Romeo je nervozan jer je on čovjek koji voli spavati, a ova njegova Juliet je stalno u pokretu pa on ni ne zna da ona ide na spavanje u dva ujutro, no prije snova moraju biti u obostranoj simbiozi zbog zagrljaja i poljubaca s odgovorom na pitanje "Zašto me voliš?" - "Neću ti reć'. Zato. Hihi!". Nakon što utone u duboki san, Romeo je zagrljen do jutra još tisuću puta. Samo jedan dan u prekratkom trajanju iz knjige još jednog Romea i njegove Juliet.

Kakvi su Vaši ulomci iz vlastitog romana o modernom Romeu i Juliet?







Oznake: ljubav, prijateljstvo, život, pria, romeo, julija, brak, sreća

Zapleteni u letu

četvrtak , 03.06.2021.


Nestaju oblaci, nedostaje zrak,
ako nema tebe što u oku skrivaš gore.
Iza nas, u praznini samo mrak.
Spušteni zastori sakrivaju obzore.

Filmska traka se prebrzo vrti.
Na zidovima bljesak slika.
Mračna sjena drhti.
Dragi, neizbrisiva klasika.

Slobodno zagrizi šećerno tijelo.
Ona nas svejedno slijedi.
Naše gnijezdo, možda skriveno i cijelo,
no ona nasmiješena pobijedi.

Zažmiri i lebdi.
Iza nas, zatvori vrata!
Na vrh sakrivenih gora me povedi.
Odletimo izvan jata.

Namjerno zapleteni dahom.
Dobrovoljno zaključani u tišini.
Spojeni opipljivim strahom.
Koračamo u divljini.







"All for love and love for all."




Oznake: pjesma, love is love, happy pride month, ljubav, život

Lagali su svima

petak , 28.05.2021.


Odavno su oni prošetali ispod duge. Nečujno je dotaknuli. Neočekivano, nespremno i bojažljivo osjetili njezine boje. Pojavila se povremeno, dala znak prisutnosti te nastavila igru skrivača. Lagali su svima... Tražili su je svaki dan, svaki sat, svaku sekundu. Gladno su se pokušavali dočepati samo nje. Ona je bila kisik njihovom moru! Ona je bila voda u njihovim požarima! Svatko svojim makadamom u zagonetnoj utrci. Lagali su da im nije bitna. Lagali su da im ne treba. Lagali su da su sretni bez nje. Skrivali su njezinu veličinu, a otvarali su svaki prozor i sva vrata samo kako bi je vidjeli na tren. Pružali su ruke da bi je ulovili poput krijesnice, a onda se trkača staza počela sužavati. Ostala je samo tanka linija zbog koje je na mjestu spajanja došlo do sudara svjetova. Ulovili su je za krajeve i vuku je držeći se za ruke. Ona lebdi i pleše iznad njih. Viče im čas jedno, čas drugo: "Čvrsto me držite!", "Nemojte me pustiti!", "Ja sam i dalje tu!", "Nemojte se udaljavati jer će moje boje nestajati!", "Ne znate vas dvoje koliki su me ulovili pa su me pustili!"... Ne zna ona da je njima najlakša na svijetu. Nema ona pojma da su je zašili za sebe. Ona je njihov dom, njihovo blago i njihova tajna. Dok ih sretnete, nećete je vidjeti. Vama je nevidljiva, no možda ipak na trenutak uočite onaj bljesak u zjenicama koji je odaje. Odavno su oni prošetali ispod duge. Sada šeću zajedno s njom.

Oznake: ljubav, brak, muškarac, žena, odnos, sreća, duga, priroda

U potrazi za suncem

srijeda , 26.05.2021.




Volite li više žute ili bijele žgance? Kod mene u Moslavini su tradicija i prva pomisao na djetinjstvo.





Isprobala sam raditi sushi s avokadom i umak od crnog češnjaka. Naravno, ovaj moj uvijek kaže da je sve odlično, stoga nažalost nemam nekakve smjernice za popravke u vezi kuhanja ukoliko radim nešto krivo.



Zepečeni karfiol i krumpir u bešamel umaku s pancetom te mozzarelom.



Opasno s ćuftama i pire.



Tjestenina s umakom od tune i povrća.



Njemu najdraže varivo od mixa povrća i piletine.



Na izradu cordon bleua uvijek moram biti maksimalno skoncentrirana.



Zadnjih mjeseci čitam samo knjige na njemačkom jeziku.



Kod mene se vratila jesen posljednjih dva tjedna. Cijelo vrijeme pada kiša i veoma je hladno. Trebala sam posjetiti Hrvatsku u svibnju, ali više sreće u kolovozu ako budemo živi i zdravi. Trenutno sunce samo na slikama. Moje raspoloženje je isto odjeveno u tmurno odijelo, no doći će valjda i veselije boje na red. Umjesto nas, na put smo poslali paket od deset kila da bar nekako razveselimo one koji nas čekaju doma. Paket im je stigao za dva dana. Neočekivana brzina!






Kako se oni danas lijepo sunčaju! Sestra mi je poslala njihove slike. Konji su uzeli danas godišnji i odmaraju u staji.






Nisam Vam još rekla, drago mi je da ste dio mog života, makar virtualno. Divni ste!



Kako ste Vi? Ima li što novo kod Vas? Velika pusa! :)*





Oznake: hrana, ljubav, sloboda, obitelj, Osobno, Životinje, knjiga, prijatelji, virtualan svijet

Jozefove priče za laku noć

ponedjeljak , 24.05.2021.



Dječje oči su gutale vatru ispred svojih zjenica, uši su im bježale od svakog šuma, a srca su htjela iskočiti iz tijela, no ipak su svaku večer potražili osamdesetšestogodišnjeg Jozefa. Starac je uvijek tijekom ljetnih večeri sjedio u svom vrtu, upijao miris borovine koja čuva njegove uspomene i priželjkivao da će mu ponovno dotrčati vesela družina, koja je ispraćala dane za vrijeme ljetnih praznika.

Đede, bute nam ispričali ono kaj ste rekli o vješticama? – upitala je Ivana.

A kaj da vam ispričam? – uzdahnuo je Jozef i povlačio crte po tlu svojim štapom.

Rekli ste da je bilo vještica u selu. – podsjetio ga je Marko

Ne znam, ja nisam nikada to čula, nije to baš tak. – uplašeno je izgovorila najmanja Marija i stisnula se starijoj sestri Ivani.

Pa jesu, ljudi su verovali u coprnce. Preko puta je živela baba Jaga koja je išla s kravama s ispaše tu dole s Muženćevog. A ova, Marjanova baba pokojnja Tereza, ona bila na mostu ovem svojem. Baba Jaga išla odozdola, a Tereza imala fertun neki i ovak maše fertunom: „Tebe tvoje, mene moje, tebe tvoje, mene moje!“ Ja gledim s plota i ne znam ništ. Ode baba s kravama doma, drugi dan ja pitam babu, tu Jagu: „A kaj baba Tereza pred vašu kravu išla i vikala tebe tvoje, mene moje?“ Veli baba: „A jeba joj vrag sreću, uzela mi je krave mlijeko, ja sem nje napravla da ne mre pišat.“ – nakašlje se Jozef i doda „A da.“

Onda? Šta je dalje bilo? – znatiželjno dodaje Neven i gura nogom Marka.

Kaj unda? Ja samo velim kaj sem videl i čul. – opravdava se Jozef.

Jel je to moguće? Ja to ne mogu verovat, đede. – klima glavom Ivana i grli Mariju.

Tak je ona... – potvrđuje starac.

I to mlijeko da se tak more zet krave? – dodaje Ivana.

More, more. – odrješito će Jozef.

More? Nemam pojma. – Marko odmahuje rukom.

Velim vam da more. A šta vi to mene spitavate? – namrgodio se Jozef.

Đede, zanima nas jel postoje vještice. Bojimo se babe Marte iz prve kuće u selu. Ta stara nikad ne izlazi iz kuće. Rekel nam je Dokozć da je gledel kroz prozor u kuću i da je videl babu da ima svuda po kuće trave i šibe. – radoznalo će Marko.

To vam ja ne znam. Marta se nikad nije udavala i živi gore sama otkalje joj je matera umrla. – Jozef sliježe ramenima.

A đede, mene zanima jeste vidli vile? Moja baba veli da postoje, al da ih ona nije vidla. – upitala je Ivana i bacila drvce u vatru.

Naše prambabe su govorle da vile izlaze iz šume na livade i ceste pa plešu. One znaju ime svakog i zovu vas, al ne smete se okrent. Ako se okrenete, one vas odvedu za sobom i više se nigdar ne vratite. Kaživale su da se pretvore u tice, leptire il cvijet, al ako vas proklenu jedino ij more vilinski car naterat da skinu kletvu. Jeden je valjd zanijemil kad je stal u šume vili na aljinu. Poderala se i ona ga je proklela pa je zanijemil, al je car tražil da se kletva skine. Na kraju je taj vodil doma tu vilu za ženu. Njiova moć je opasna. Onaj koji bude s vilom il se ne vrati iz šume il se vrati nijem. – klima glavom Jozef.

Pa đede, jeste ih vi vidli? – zanima Nevena.

Ja sem išel neko vrijeme z otim bratićima na pašu. Z Vinkom iz Petričke kad sem imal jeno pet il šest godna. On je koble vodil. Imali smo dvije koble, i jedno il dvoje ždrebadi, a vraga sem ja to znal, znaš kud bilo se zaletiš i ja ko tobož da bum ždrebe po kičme. Ja bil mali, a ždrebe malo. Joj, pružil ruku i njega po kičme pomilil i vrag se okrenil i mene onako vritnil pod prsa. Gotovo, ja u nesvest pal. Unda tam je bila blizo kuća jena, onda je ovaj brat Vinko mene na rukama nosil. Tak su me polijevali z vodom, jedvo su me vratli u život. U daljine ja videl kod orajev cure u bijelim aljinama. Kose im duge, zlatne i one se popnu na oraj i nestanu. – smije se djed.

Ivanaaa, Marija! Ivanaaaa! Ajde doma! – viče u daljini ženski glas.

Cure, zove vas matera doma. – dižu se dečki.

Đede, sutra dojdemo opet. Bute nam dalje pričali. Laku noć! – pozdravlja se Ivana.

Primi me za ruku, nemoj me pustit. Odi prva! Dečki, odite vi ispred nas. – cvili Marija.

Ma da, odite vi prve! – govori Neven.

Laku noć, đede! – pozdravljaju se djeca.

Laku noć! – uzdahne Jozef i gleda u vatru, vuče svoj štap po zemlji i čeka da sve ostane u tišini. Odlazi u kuću tek kada dječji zvukovi nestanu.

Djeca trče preko dvorišta i po cesti uz vrisku. Nitko ne želi ostati zadnji u tami. Čuju se uzvici – "Budu nas! Bježte!"

Ivana je navečer ležala u krevetu obasjana mjesečinom i gledala kroz ogroman prozor u borove koji je dijele od ceste. Ubrzo se okrenula prema zidu jer se oduvijek bojala spavati okrenuta pozoru. Crvene oči iz borova nikada nije zaboravila. Svaki dan je ležeći na lijevom boku ponavljala – „Molim te, želim sanjati nešto lijepo! Molim te, želim sanjati nešto lijepo! Molim te želim sanjati nešto lijepo“ - i tonula u san.







(Ivan Generalić. Coprnica. Zagreb: Spektar 1973.)





Oznake: priče, mitska bića, paranormalno, mitologija, Bilogora, Moslavina, Moslavačka gora, selo

Djetinjstvo u Domovinskom ratu

četvrtak , 20.05.2021.


Domovinski odgoj u školama – tematska priprema za nastavnike “Djetinjstvo u Domovinskom ratu” i film „Od toga dana“ u kurikulumu nastave povijesti

Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske je izdalo suglasnost za korištenje nastavnog materijala te filma „Od toga dana“, redateljice i scenaristice Slavice Šnur, o stradanju djece u Domovinskom ratu u nastavi povijesti, hrvatskog jezika te vjeronauka. Cilj filma je ukazati na prikaz stvarne životne patnje te promicati neprocjenjivu vrijednost ljudskog života, uz poruke ljubavi i praštanja. Polazna ideja i želja je navedenim nastavnim materijalima promicati domovinski odgoj u školama te djeci primjerenim pristupom približiti obrambeno – oslobodilački Domovinski rat. Počašćena sam sudjelovanjem na ovom projektu s mojom dragom profesoricom, predavačicom na Odjelu za povijest (Hrvatsko katoličko sveučilište - Catholic University of Croatia) – Vjerom Brković. Također, zahvaljujem gospođi Slavici Šnur što nam je ukazala veliko povjerenje pri ovom iznimnom zadatku izrade nastavnog materijala. Premijera filma je 22. svibnja u 21 sat u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.



TRAILER "Od toga dana"


Vaša M.




Oznake: Obrazovanj, povijest, Vjeronauk, Hrvatski jezik, žrtve, domovinski rat, djeca, nastavnici, osnovna škola

Neočekivana


Prekinula si dažd i upalila zvijezde
koje izgaraju zajedno uz nas.
U kočiji koju guta noć i konja kas,
pronašla si puteve koji nikada ne blijede.

Istrošene cipele mogu skinuti.
Snažno grlim dom.
Lutao sam za njim sa sitnom nadom
da će na nekoj mirisnoj livadi niknuti.

Šušte šaptom šumske sjene.
Obukla si strah na svoje tijelo.
Ne brini, u rukama nosiš vječno žezlo.
Misli su mi tobom zagrljene.

Neprimjetno si se ušuljala,
upozorena da stanice nema.
Samo miris bagrema i još jedna poema.
Mi, proključala luna i jecajuća magla.

Naš voz slijedi nježnu melodiju.
Krv nam pleše uz neumornu violinu.
Razrezala si gorčinu i pretvorila me u glinu.
Dodirom mi prekrižila svaku teoriju.






Pjesmu dopunjuje prekrasan crtež moje sestrice (M.P.). Hvala joj što je dopustila da ga upotrijebim uz stihove!





Oznake: pjesma, stihovi, lirika, žena, muškarac, ljubav, život, Crtež, ilustracija, Osjećaji, vrijeme

Putovanje oko svijeta

srijeda , 12.05.2021.





Obukla je za njega haljinu od mjesečeva sjaja da uvijek u mraku pronađe put. Tijelo je okupala u nježnom povjetarcu da mu uvijek bude onaj potreban „vjetar u leđa“. Na noge je stavila cipele od mora kojima će lepršavo plesati na svim stanicama koje će se nenadano pojaviti. A on? On je postao za nju onaj čije ruke stvore ono što oči vide.




Zajedno su izgradili ladice osobnih memorija i sakrili ih u srce najdubljeg vulkana sjećanja. Lampice njihovih toplina još uvijek sjaje... Povremeno zatitraju, ali im ne dopuštaju da se ugase. Njihove svijeće osjećaju sunce i hladne kiše obavijene silovitim vjetrom. Nažalost, zagonetne čimbenike ne mogu zamoliti za prilagodbu uvjeta poradi kojih će trajati, ali dlanovi su mi zašiti. Nemilosrdni udari života su im postali odjednom najlakši ruksak. Malo ga nosi on, malo ona. Drže se za nevidljive niti unutar nježnih srca i plahe misli. Pospremili su snove u torbicu, ponijeli ih u nepoznatu odiseju i nadaju se. U nadi rastu. U odrastanju stvaraju. Kroz stvaranje pobjeđuju. Po potrebi primjene kintsugi. Ponekad pomisle - ukopajte satove da vremeplov ne teče. Ona mu šapne – „Kada bi bar umjetnik mogao baciti bijelu i žutu na trenutno crno platno za nas mini sanjare željne utopije - gladne veselih nota i vrelih luči.“ On je pogleda, obujmi oko struka, podigne u vis, a ona se zatim otisne na putovanje oko svijeta.




Ona povremeno odluta. Ugrize je slika kako je brzim korakom jurila na dogovoreni termin u dugoj haljini, koja joj je otkrivala stopala, kako bi ponovno osjetila vrelinu ljetnog asfalta. Prisilno sakrivena hodala su za slobodu. Crveni ruž na usnama i novostečeni osmijeh kao pozdrav svijetu. Opojni miris čistoće u Domu zdravlja je izmamio i pronašao negdje staru nervozu te prikazao hodnik poput tunela do vrata straha. Ovaj tunel koji je trebala proći nakon prvog nepotrebnog ..... Duboki glas je uzviknuo ime i bila je prisiljena sjesti iza tih vrata okupana velikim kapima znoja. „Zašto? Tako ste lijepi i mladi. Izađite, pozdravite očekivanja i zagrlite stvarnost.“ A ona? Voštana figura s jezivim osmijehom. Usta puna stakla čiji komadići otkidaju unutrašnjost. Trgajući kožu oko noktiju do krvi, promišljala je kako nije sama. Izvan zidova ima još mnogo takvih – skrivenih, bolnih i zarobljenih. Zašivena su nam usta da središnji ubodeni organi ne zadobiju nove posjekotine. Tko bi želio još jednom večerati fekalije koje su se nasukale na pladnju...

Tone ispod površine, a njegova ruka je izvlači. Ponovno i ispočetka.




Povodom Majčinog dana i Očeva dana (koji se obilježava sutra u Njemačkoj) uhvatila me posebna nostalgija za roditeljima kojima još jednom želim zahvaliti ponajviše što su mi bili najveća podrška te uzor tijekom cijelog života prilikom izgradnje vlastitog poziva i samoostvarenja.

Slike će reći više od bilo kakve riječi:








(izvor za ove tri fotografije - bespuća interneta)


Još malo slika iz moje točkice u svemiru:







Vaša M.






Oznake: ljubav, obitelj, Majčin dan, Očev dan, Njemačka, priroda, cvijeće, špar, prijateljstvo, život

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.