Galaksija Dagnjica

31.01.2023., utorak

Noćna mora

Prapovijest IV.

Bila je zaljubljena u mirise rodnog kraja. Kravlje mlijeko, svježina prirode i topot konja. Od rođenja najradoznalije dijete na svijetu spremno na nezaustavljivo i konstantno sipanje niza pitanja. Često je zaradila rečenicu - nemoj biti naporna. Čuba se samo spustila niz lice.

Prve naznake da će jednog dana obožavati knjige je pokazivala u hodalici sa svega sedam mjeseci. Nije se pojavila osoba koja bi to dijete prevarila i podmetnula joj stari novinski natpis. Jučerašnje novine nisu dolazile u obzir jer bi inače započelo vrištanje. Najnovije izdanje dnevnih novina je moralo dospjeti u njene ruke i biti razbacano po cijeloj kuhinji, a zatim bi podignula glavu i zadovoljno se cerekala. Seoske bake su kasnije uspjele izvježbati njeno fotografsko pamćenje crno – bijelim fotografijama uz obaveznu priču iz njihovih mladosti. Bila je savršena slušateljica kojoj su se oči samo širile dok je slušala o ljudima koji su davno umrli i njihovim teškim životima. Izrasla je u empatičnu te poprilično emotivnu mladu djevojku - slabu na stvarne priče osoba oko nje, no nije naučila vagati i izmjeriti granice istine. Trudila se spasiti ljude oko sebe, a nije spašavala sebe. Zamarala se tuđim mišljenjima, umjesto da je slušala svoju toplinu.

A 'ko to? A 'ko to? - Una bi ispitivala i pokazivala prstićem na fotografije. 

Vraćala se doma uzbuđeno s automatskom željom prepričavanja novih saznanja Željki. Njen istraživački duh je bilo veoma teško ostavljati nasamo. S dvije godine je uspjela iz kinderbeta dovući teglu japanskog drva prema sebi, počupati listove i kušati ih. Prvu kaznu u životu je iskusila na dan svog petog rođendana. Namazala se zelenim vodootpornim markerom po kapcima, usnama i svim noktima jer je htjela biti lijepa poput Severine; izvođačice njene omiljene pjesme Ja samo pjevam. Malo je pogledavala pjevačicu, a malo ukrašavala svoje lice ispred ogledala do kojeg je stigla popevši se na stolicu. Željka je ušetala dok se vrtjela pjesma Tamo gdje je sve po mom. Mrak joj je pao na oči. Ribala je marker s njenog lica i urlala nad njom da će večeras ići spavati u šest popodne. Povukla ju je za kosu. Uho se crvenilo.

Za tri dana je htjela provjeriti voli li je mama poslije svega. Igrale su memory, a Una se odlučila sakriti ispod stola, iako je bila zamoljena da nigdje ne ide jer je Željka morala brzinski naložiti peć kako bi ugrijala vodu za kupanje. Čim je zatvorila vrata, Una je bila u trku prema stolu ispod kojeg se odlučila sakriti. Trudna Željka ju je dozivala i pretražila cijelu kuću. Nije bilo potrebno deset minuta da se u potragu priključi pola sela. Una je tiho čekala podno stola, no iako je Željka dva puta pogledala ispod, Una se sklupčala tako da je nije bilo moguće vidjeti u kutu iza sjedećih klupa. Poslije dvosatnog promatranja i osluškivanja razgovora, brige te potrage, izašla je iz svog skrovišta. 

Tu sam! - odlučila se prikazati i nasmiješeno uzviknuti.

Željka je bila izvan sebe od bijesa i zapovjedila da se momentalno tornja u krpe. Nije podnosila njezine visoke tonove. Mama nije mogla naslutiti da će jednog dana biti obožavateljica šminke, haljina i štikli. Njoj se sviđalo sve što joj mama nije dopuštala dotaknuti. Sve što je Željka rekla da nije lijepo, Una je morala staviti na sebe. Šljokice, til, minice. Trudila se biti Željkina suprotnost. Grozila se pomisli da bi mogla biti živčana i otresita dok je pod pritiskom poput nje.


(Nastavlja se. Slikovni prikaz izradila studentica III. godine modnog dizajna, TTF ZG.)





- 00:46 - Komentari (23) - Isprintaj - #

28.01.2023., subota

Kolekcija odbačene kože


Prapovijest III.

Desetogodišnjoj djevojčici se urušavao svijet i nije mogla izbaciti iz glave slike prethodne noći. Upalivši noćnu lampicu, ugledala je blijedog Vedrana s ogromnim podočnjacima kako stoji i drhti pored vrata kupaonice. Zvala ga je da se vrati u svoj krevet, a on je jaukao kako ne može.
- Mogu li spavati s tobom? - Una se šutke pomaknula do zida i raskrila prazno mjesto na krevetu.
Dogegao se, a dah mu je mirisao kao da je ispio bočicu truleži.

Puno vremena je proveo u bolnicama, ali herojski je primio sve breme. Tješio je Unu pri prvoj bolničkoj posjeti neka se sjeti samo kako su prije bili razdvojeni kada je ona prvi put dobila na poklon veliki bicikl. On je imao maleni sa žutim pomoćnim kotačima, a po njegovim idejama, predviđen jedino za guranje. Oponašao je poljoprivrednike kako baliraju, oru, siliraju, kose travu, tanjuraju i drljaju zemlju. Una je naučila voziti bicikl isto popodne i jurila je ulicom gore – dolje, a Vedran je cijeli vikend trčao za njom. Željka ga nije mogla zaustaviti opomenama da će pasti. Završio je u bolnici na dva tjedna s teškom upalom mišića. Doktori su bili iznenađeni njegovim stanjem u dobi od svega četiri godine.

Vedranu se ni tada nije skidao osmijeh s lica. Susjeda Marija je komentirala „na mljekari“ kako ona svoje sedmero djece othranjuje žgancima i mlijekom pa im nije ništa, a takvima poput obitelji Križan koji imaju svakojake kerefeke se to najčešće dogodi. Mljekarica Đurđa je nadodala da je Križanove kaznio Bog jer u kući imaju „nekrsta“; pošto Vedran do četrnaeste godine nije primio sakrament krštenja.

Tih prvih dana se, dok je Vedran tek završio u bolnici, netrpeljivost mogla rezati nožem. Ivanov glas je s krovišta štaglja dozivao Unu da donese čaše radnicima, tako što će se popeti ljestvama. Njen plašljiv glas mu je panično odgovorio da ne želi i da se boji.

- Nemoj da moram dolaziti dolje! Smjesta se penji gore! - odzvanjalo je dvorištem, a ona se oslijepljena suncem okrenula i koračala prema kući. Polupijane ruke su je dohvatile i istukle pred svima. Dvorište je ispunjavao smijeh, a njene hlače topla mokraća.

- Šta radiš, idiote jedan?! Ti nisi normalan! - zagrmio je dvorištem glas njene bake Anke koja je zajedno s djedom jednom mjesečno istizala iz Varaždina. Djed i prabaka su ustali od stola te zbunjeno gledali što se događa. Željka je povukla Unu u kuhinju i slušala majčino negodovanje.
- Ma pusti budaletinu! - ljutito je odgovorila.

Općepoznato je da loza Križanovih nikako ne podnosi alkohol. Una je tada vidjela svog oca prvi te posljednji put u alkoholiziranom stanju. Vidjela, osjetila i zapamtila.

Nakon što se Vedranova zdravstvena situacija stabilizirala i uslijedio povratak kući, Željka je zaštitnički vodila evidenciju te prilagodila svu prehranu njegovim potrebama, a cijela obitelj mu je bila podrška.

Una nije bila programirana da zaboravlja. Bila je kolekcionarka loših sjećanja. Nije si mogla pomoći. Gledala je navečer iz kreveta, kroz guste krošnje, svjetlost uličnih lampi i pitala se kakva je tuđa tišina pred spavanje. Nije mogla objasniti zašto će sutradan, dok je nitko ne gleda, zabosti iglu šestara u meso oko svojih noktiju. I trgati kožu. Guliti je. Odbacivati ono što ne bi htjela nositi dalje. Kažnjavati se jer misli da mora.


(Nastavlja se.)


- 02:06 - Komentari (19) - Isprintaj - #

24.01.2023., utorak

Kapljice krvi, tragovi suza

Prapovijest II.

Nestašni klinac, Yu - Gi - Oh ili Bakugan, kako se sam radosno nazivao, jest do sedme godine nesretno zaradio lom obje noge i mogući, ali srećom, neostvaren gubitak četiri vrška prsta desne ruke; upalivši poskrivećki pilu za koju mu je Željka često napominjala da ne smije nikako dirati jer se može ozlijediti. Gurnuo je kabel u utičnicu, gledao kako se pila na cirkularu okreće i stavio prste iznad. Trebalo je prvo skupiti hrabrost i nastupiti pred mamom u suzama i krvi. Ne zna se tko je više plakao od njih dvoje. Ma koliko god se brinula te imala situaciju pod kontrolom, igrom slučaja se uvijek nešto dogodilo.

Njezina opsjednutost kontrolom nije savršeno funkcionirala, a to ju je dovodilo do ludila. Vedran  se strašno brinuo oko svojih postupaka, stoga je posjedovao malenu knjižicu, u koju je zapisivao što će drugi misliti i kako će mama, njegova najvažnija osoba, reagirati. 

Mama se funjila na mene. - glasio je jedan od nekoliko zapisa ispisan nepreglednim dječjim rukopisom.

U procesu gradnje štale dok su svi bili zaokupljeni raznoraznim poslovima, Vedran se razbolio. Glavni općinski doktor Ismail je duži period uvjeravao Željku kako se radi o anemiji, ali iscrpljeno i klonulo dijete, s proljevom i povišenom temperaturom, je do isteka dana šutke signaliziralo da ga se odveze na hitnu. Mama je znala najbolje i slušala je bolno srce usmjerno Vedranu dok je jedvice podizao žlicu do usta.

Una je cijelu večer nervozno čekala sa stricem u kuhinji dolazak roditelja i brata. Strah je bio opipljiv u tom uskom prostoru izgrađenom od slame i blata. Neravni linoleum je sakrivao stari betonski pod postavljen tek godinu dana poslije dolaska Željke u kuću Križanovih. Stara Križanka nije odustajala od zemljanog poda, a nerazumna snaha je poremetila njenu viziju obiteljske idile. 

Una je svaku bratovu ozljedu ili bolest proživljavala veoma bolno. On je bio “njena beba” s kojom se igrala čuvajući ga dok roditelji nisu kod kuće.
Ta još je donedavno bio njena živa lutkica i “nančarasta ruža” koja je rado nosila špangice na kosi i oponašala sestrin govor.

Za njegovo rođenje, svi muškarci iz sela su se okupili u društvenom domu i pijani razbili preko stotinjak boca o zid. Ivanu je imati sina, bio ideal, na kojem se moralo raditi do ostvarenja.

- Imati kćer, a kaj je to? Vi ženske samo znate dobro debelo zajebavat'. – smijao se Uninom upitu voli li je isto kao brata. Željka je uvijek hodala za njom i ponavljala kako se tata samo šali. Tvrdila je kako je upravo on izabrao njeno ime. 

Željka i Ivan su stigli poslije ponoći, a Una je zalijepila lice na staklo drvenih vrata i gledala kirurški precizno parkiranje svog oca. Ovo je bio prvi put da je mama nije upozorila neka ne stavlja njušku na prozor. Željka je odložila torbicu na drvenu škrinju u kojoj su zimi stajala drva za ogrjev i suznih očiju poslije dugog uzdaha na pitanje što je s Vedranom odgovorila: 

- A šta, ima Chronovu bolest...- suze su joj se počele slijevati niz lice. 

Ivan je stisnutih usana sjeo na kožni dvosjed i šutke buljio u televizor. Standardno njegovom ponašanju, nije progovarao.

Pa jel' ne dolazi doma? - upitao je Ivanov, četrnaest godina stariji, brat Josip. 

A da sigurno bude došao doma. Nemoj baljezgat' bez veze. Ti stvarno nekad valjaš takve gluposti! Ostavili smo mu sve stvari u bolnici. Idem nazvati baku i dedu da im javim. - odbrusila je utučena Željka. 



(Nastavlja se.)





- 01:35 - Komentari (27) - Isprintaj - #

21.01.2023., subota

Pssst, dobro me slušaj!



Prapovijest I.

Laura je stajala ispred matičara, saginjala se i trebala potpisati dokument - potvrdu da postaje njegova.
Zastala je na tren. Cijeli život je sanjarila o tome kako će jednog dana njeno srce pripadati drugom užarenom, živom organu u vječnoj simbiozi.
Vjetar je zapuhao, a kristali na lusteru su proizveli zvuk lupanja prstiju po staklu. Osvrnula se po prostoriji. Oči su joj bile sjajne. Pune suza!

Nekoliko godina prije, ona i Una nisu razumjele ljude koji ne čitaju lektiru i ne uživaju u romantičnim elementima raznoraznih rukopisa. Laura je uvijek ponavljala Uninu rečenicu: „Ti si moja i Božja! Da postoji stotinu istih poput tebe, svejedno bi bila jedna jedina.“ .

Una je seosko dijete naučeno prilagoditi se svim zahtjevima života. Šutljivo i mirno stvorenje. Njen otac Ivan, obrtnik s osnovnoškolskim obrazovanjem, nije smatrao da djetetu treba dobro obrazovanje jer ako on živi bez škole, onda mogu baš svi poput njega. Krenuo je u školu za konobara, ali njegov stari otac se razbolio. Netko se morao brinuti za imanje. Zaljubio se u mirisne sireve, izradu maslaca, vrhnja i sirutke. Majka Željka, diplomirana ekonomistica, odgajala je svoje dvoje djece najbolje što je mogla, ali ipak, propusti se uvijek dogode. U svakoj priči.

Previše obaveza u poslovnom okružju, nesvjesno natjera čovjeka da bude živčan i bezosjećajan za one najbliže jer nema vremena za predah. Željkina otresitost je bila znak da se utapa u kolotečini života koji neuhvatljivo teče. Nije mogla, a ni znala obuzdati svoju eksplozivnu narav kad je trebalo. U kritičnim trenucima su lonci poletjeli kroz ulazna vrata kuhinje prema sredini dvorišta. Unini roditelji su dva različita svijeta, a naizgled djeluju poput prsta i nokta. Ivan je šutljivo obavljao samo ono što je bilo nužno u obitelji, a Željka je bila stup koji je ponekad pucao pa trebao krpanje gipsom. On je bio dostupan za sve, glavni Samaritanac svog mjesta, a nedostupan za svoju djecu. Strastveni ovisnik o mliječnim proizvodima, no bez velike zarade, stoga je uvijek kukao kako je bilo dobro u vrijeme njegovih roditelja i kako se tada moglo živjeti. Una je kolutala očima. Što on može znati o životu prije, u vrijeme kad nije bio u planu? Kako može veličati režim koji nije osjetio na vlastitoj koži, a vrlo dobro zna kakva je bila sudbina mnogih drugih. Nije izgovarala.

Supruga mu je prigovarala da će istrunuti na traktoru. Željka je štreberski “hrmbala” u tvornici odjeće, štali, vrtu i šestu godinu za redom previjala svekrvu koja se nalazila u vegetativnom stanju poslije tri uzastopna moždana udara. Moraš jer tko te pita. Sinovima se gadi premotavati mamine pelene. Sestra se odselila u Australiju i nestala. Ivan ne želi maknuti svoj tanjur sa stola, a kamoli da će uraditi posao za koji ima ženu. U moslavačkom kraju je žena, pogotovo udana iz grada na selo, morala dokazati starijim generacijama svoje radne sposobnosti jer je u protivnom postajala slasna žvakača seoskih sumještana. Lipovo Brdo je bilo poznato po velikom broju „starih dečki“. Ivan je prvi izašao iz tog neobjašnjivog kruga oženivši gradsku curu. Bila je pet godina starija od njega, crvenkaste kose i smeđih očiju. Pametna i obrazovana. Hodao je poput pauna selom i ponosio se jer ga želi starija. Cura iz grada s fakultetom! Ogroman pad cijena mlijeka i ekonomska kriza su trajno odgodili njihove zajedničke planove o izgradnji nove kuće. Doma u kojem ne caruje plijesan i vlaga. Jedino je izgradnja nove štale za nekoliko grla stoke bila prijeko potrebna. Unin pet godina mlađi brat Vedran je poput svakog seoskog muškog djeteta odgajan da jednoga dana preuzme kormilo na imanju. Željka je mogla urlati do mile volje što njen šestogodišnji sin sjedi za volanom traktora, ali nije mogla učiniti ništa. Takva su pravila po kojima se igra na selu. Uzmi ili ostavi. Ili ćeš slušati kakve su druge žene, a kakva si ti. Una nije mogla shvatiti politiku svoje majke. Ukoliko bi se našla na Željkinom mjestu, utoliko bi imala strahovitu želju rastati se. Nikad nije izgovarala. Nikad.

(Nastavlja se.)







- 01:52 - Komentari (26) - Isprintaj - #

18.01.2023., srijeda

Snijeg


Ti si se barem trebala naviknuti na hladnoću.

Odsjaj.
Oprala sam kupaonicu klorom.
Stan je mirisao na čajevac i lavandu.

Odraz.
Navečer zatvaram oči.
Puštam vrelu vodu po naježenoj koži.
Padam.
Čistoća je skliska.

Laktovi odzvanjaju.
Nitko me nije vidio.
Nisu mi rekli: gle glupaču.

Mnogo sam puta postala velika.
Padala.
Udarila glavom.
Raskrvarila koljena.
Razbila trajne zube.
Razrezala dlanove.

Hladnoću neću nikada voljeti.
Pahulje svejedno lepršaju.



- 06:32 - Komentari (29) - Isprintaj - #

15.01.2023., nedjelja

Nit


- Uskoro ti je rođendan, zar ne?

- Kako se sjećaš?

- Bio si mi bitan.

- Tražio sam te.

- Nisam htjela da me nađeš.

- Pamtim te samo po dobrome.

- Tada sam odlučila da nam nije suđeno. Nisam niti jednu suzu pustila za tobom. Odlučila sam da ću ignorirati onu krhku i plačljivu klinku koja ne podnosi rastanke. Odlučila sam da nismo imali ljubavnu priču. U kraju sam vidjela novi početak.

- Nestala si. Nismo stigli.

- Tijelo mi nije bilo dovoljno, ali da, ti si jedini čovjek kojeg ne moram vidjeti deset godina, a imam osjećaj kao da se nikad nismo pozdravili. Kao da se oduvijek znamo. S tobom imam svojevrsnu nit koja nikad nije pukla. Sumnjam da će ikada. Ne mogu objasniti. Nisi bio za mene. Nismo bili stvoreni za bajku. Nisam imala osjećaj zauvijek. Ispalo je savršeno. Nadam se da si i ti sretan.

- Jesam, imam prekrasnu obitelj. Ti si sretna?

- Najsretnija. On je najbolje i najljepše što mi se ikad dogodilo u životu.

- Sretna vam nova i sve najbolje!

- Hvala, tebi i obitelji također!



- 03:23 - Komentari (30) - Isprintaj - #

12.01.2023., četvrtak

svjetlucava


na svakoj stranici slova
proći će
sve prolazi
bubamaro moja

priče mogu biti isprazne
možda sve dolazi na svoje
s vremenom
pomirbom

ušivena rutina
napamet naučena navika
vještina vješanja po zvijezdama

koliko svjetlucavih mogu skinuti topli dlanovi?



- 03:05 - Komentari (26) - Isprintaj - #

10.01.2023., utorak

limiti


teško je,
jako teško
neprekidno dobiti valove
tamo gdje misliš
čeka me mirna luka

shvati čovjek
dobro su govorili
klasifikacija je takva
ne dobiješ izvan granica
vlastitih moći





- 03:15 - Komentari (16) - Isprintaj - #

07.01.2023., subota

Nuspojave

- Rekoh, idem te nazvati sad prije serije. Što se nisi javila? Svaki dan me zoveš u 12 i danas ništa.

- Mislila sam da se još funjiš što čuješ istinu koju i sama znaš. Što si radila danas?

- Slušaj sad. Evo, ima već dva mjeseca otkad sam se srušila kod zubara. Mislim, bili su tu problemi sa zubima. Zubno meso se upalilo nakon vađenja. Pila sam Klavocine od kojih sam dobila kožni osip. U sve si upućena. Zamisli ti, idem ja jutros kod doktora i pričamo mi o lijekovima. Pa on je meni dao krivi lijek. Ja sam, čovječe, četiri mjeseca pila krivi lijek. Kad sam ga dva puta pitala zašto moram piti baš taj; uvjeravao me da moram i objašnjavao zašto je taj bolji od starog lijeka. Rekla sam mu da sam čitala o nuspojavama i da me muči vrtoglavica. Tlak mi je konstantno divljao. Tvrdio je da to nikako ne može biti od lijeka. Daj ti sad reci.

- Ne znam što bih ti rekla. Mogao te pokopati prije reda, Bože mi oprosti.

- Pa mogao je! Ali pazi dalje, nije to sve. Idem u ljekarnu podignuti novi lijek. Dođem tamo, oni meni u ljekarni opet daju isti lijek od kojeg mi svih ovih mjeseci nije dobro. Onda sam došla doma i zvala doktora. Pitala sam ga kad se javio zajebava li on mene ili što se događa. Pa mislim stvarno. Tko je tu lud?

- Parade. Grozno. Žao mi je. Nedavno sam čitala da u Hrvatskoj koriste Doct, aplikaciju koja spaja korisnika i liječnike opće prakse putem video poziva. Smijala sam se sama sebi jer naš općinski liječnik "liječi" već sigurno deset godina putem Facebooka, Vibera i Whatsappa. Lara mu stalno piše, za svaku sitnicu ona njemu tipka na Whatsapp. Ja sam mu u njenoj dobi pisala na Viber. Pošalješ mu poruku u dva sata ujutro, on će ti odgovoriti u dva sata ujutro.

- Dobro da se ne znam služiti svim tim mobitelima i vašim "Whatsovima". Očigledno, kad bi mene liječili putem mobitela, ne bih bila dugo živa.

- Danas nisam krivac što ti je tlak visok.

- Da, danas me nisi nasekirala.

- Ja te jedina mogu nasekirati jer te zovem svaki dan. Jesi rekla mami da ti je bilo loše?

- Zoveš me, sigurna sam, jer me vlastita kćer zove svake prijestupne. Ja uvijek nju zovem. Tebi je žao. Nisam, kad bi? Nismo se čule od ponedjeljka.

- Kao da mene ta ista, tvoja kćer, zove. Javi se nakon dva tjedna i čudi što je nisam zvala. Zvala sam pet dana, pet dana se nisi javila. Više ne zovem jer nisam budala. Ako napišem poruke, dopisujem se sama sa sobom. Ona nikad nema vremena. Uvijek je zaposlena. Prevrijedna. Brat, njena omiljena beba, joj govori da bude dobila orden na poslu. Prigovorila sam joj da je trebala ići kod tebe kad ti je bilo loše. Bilo je ljeto, imala je godišnji odmor, nema više malu djecu. Ne mora mužu stavljati žlicu u usta. U njenoj glavi je valjda scenarij apokalipse ako ode od kuće. Ovo nije tračanje, nego činjenice koje sam i njoj rekla. A ti izneseš istinu samo kad si ti povrijeđena i uvrijeđena. U protivnom je kao svaka mama braniš jer ti je dijete. I znaš u čemu je vaša razlika? Ona bi tako branila samo sina. Kad je ja opomenem, ne dobijem odgovor jer sigurno misli da sam budala. Ona je starija i automatski pametnija.

- Dobro, hajde. Horoskop kaže da si sitničava. Stvarno jesi. Nemoguće tvrdoglava.

- Gle, zaboravlja da i oni budu stari. Čudila se kao pura glisti, kad im je dvadeset godina star sin, ovo ljeto preda mnom, rekao da jednog dana idu u starački dom. Rekla sam joj, nemoj me ništa gledati, to je tvoj sin. Ha -ha - ha, a što da joj kažem? A ti, budi uvjerena, što god i kako god bilo, nikad neću dopustiti da nemaš, da nisi osigurana i da te smjesti gdje ne želiš, premda ti je ona kao dijete prva.

- Znam, milo.

- Čekaj, ti sad plačeš?

- Jedino ću tebi nedostajati jednog dana.

- Nedostajat ćeš i njima. No, kakve su to gluparije?! Još 27 i slavimo 100.

- Valjda. Ako mi krivi lijekovi ne odrube glavu s ramena.



- 03:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.01.2023., četvrtak

Rame


kad ne znam
što vjerovati
čemu se nadati
gdje početi
zalijepim uho na kožu
okrenem se
metrici otkucaja
ili nijansama pupile

kompleksne priče padaju u zaborav
poslušam savjet
pravi se glupa





- 01:56 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi