KOLUMNA-Od srijede do srijede
dana: 24.12.2008.


Iskustvo u čekanju

Ne znam zaista koju ćemo korist vidjeti od uvođenja poreznih kartona i poreza na mizerne plate.Možda će se od poreza ubranih na platama izgraditi objekti od strateške važnosti (vjerski objekti,garaže,hidrocentrale na predivnim rijekma…) ili će se organizirati važne manifestacije (prosvjedi boraca,blokade prometnica,koncerti…).Ako je tako onda nas zasigurno u narednom periodu ne čeka ništa dobro,a nadati se da će nam umjesto ukidanja viza biti uvedeni strožiji kriteriji za dobijanje istih.Uprkos tome sve više je onih koji će željeti napustiti ovo blagostanje.Naravno da je blagostanje kad u vremenu u kome se sve zemlje suočavaju sa globalnom ekonomskom krizom kad nas toga nema,već se predivđa da bi nešto tako moglo biti u narednom periodu.Znači zemlje normalnog svijeta izvolite se prilagoditi nama.Eh,baš odoh u širinu.Tema je ipak moj nedavni boravak u matičnom uredu.Razlog?Pribavljanje rodnog lista u svrhe poreznih olakšica.Dugo se pripremam na taj korak ali su me sputavale slike u novinama na kojima su prikazane gužve u matičnim uredima.Na sve to su utjecale i priče prijatelja koji su čekali po par sati.Dana 19.12. odlučujem potpisati kapitulaciju i čekati ako treba cio dan.U zgradu Općine Tuzla dolazim u 7:40, priključujem se podužem redu.Na čelu tog reda stajao je radnik osiguranja koji je pazio da ne bi nešto krenulo kako ne treba.Tako da zbog njegovog djelovanja nije bilo “laktanja” pred šalterima.Ispred mene je bila simpatična studentica koja je čekanje iskoristila za čitanje zabilješki sa predavanja.Vrijeme je odmicalo a ja sam se primicao radniku iz osiguranja koji nije bio pričljiv, nego me je brzo poslao na šalter broj 14.Na šalteru broj četrnaest sam brzo bio gotov.Iz zgrade općine izlazim u 08:10 , znači pola sata ukupno.Zadovoljan sam. To je po mojim predhodnim iskustiva u “čekanju” jako brzo.Prisjetim li se samo mojih dugih čekanja u CIPS-u. Pomenuti CIPS je bio proekat stoljeća a nedavno su od njega napravili cirkus.Zahtjev za izdavanje svoje prve osobne iskaznce morao sam podnijeti u “špici” realizacije CIPS proekta.Tada se mjesto ispred zgrade CIPS-a zauzimalo noću da bi se predaja zahtjeva ili preuzimanje osobne iskaznice moglo završiti što prije.Nekolicina ljudi u to vrijeme je zarađivala na prodaji mjesta.Znalo se desiti da su čitave obitelji učestvovale u tom “poslu”, sistem rada bio je slijedeći , dođe se pred zgradu CIPS-a poslije ponoći a mjesto se moglo prodati već oko 6 sati za 10KM a ako je red bio još veći a prodavatelj mjesta bio prvi ili drugi cijena je rasla na 20KM.CIPS se da podsjetim otvarao u 8:00 sati a vidjeti kako se ljudi guraju , psuju , a ponekad potuku bilo je jadno i žalosno.Ja sam u red stao oko 6 sati ,bio sam dobro se sjećam jedanaesti, poslije mene je došao neki besposličar koji je (kako sam kasnije saznao) dolazio tu iz dosade da se gura , pokušao je on da se “probije” iza mojih leđa a ja sam ga oštro opomenuo pa je otišao na začelje.Kada sam došao na red, predao potrebne papire trebao mi je i roditelj koji će se potpisati na mjesto podnosioca zahtjeva budući da sam imao tek 17 godina(sve je to značilo ponovno čekanje).Znači opet sam bio u redu , pa je došlo vrijeme za vozačku dozvolu gdje sam čak jednom odustajao iako sam bio jako blizu šalteru jer je “pao sistem” .Čekao sam u redovima CIPS-a u prosjeku po 2 sata.Vadio sam putovnicu , ne iz razloga što sam htio negdje putovati već da je imam “u rezervi” . čekao sam naravno i tu dosta dugo.Za vrijeme školovanja na Filozofskom fakultetu u Tuzli imao sam priliku steći najiše iskustva u čekanju pred šalterom.Posjet studentskoj službi u to vrijeme shvatao sam kao veliku nevolju.Pred šalterom gospođe Melihe znala su biti i tri ogromna reda , dok su kod ostalih redovi bili daleko manji.Imala je ta Meliha čudnu naviku ,kad bi ja došao na red da obavim ono što sam trebao,baš tad bi se sjetila da pije kavu ili jede kifle.Srećom ta vremena su samo prošlost.Ali čekanje nije prošlost ,njega će uvijek biti.Sad sam barem nauružan iskustvom pa čekanje sve više prihvatam hladne glave i trudim se ostati staložen čekajući.Davno su rekli :”Ko čeka taj dočeka”.

tekst u DOC formatu

Emir Nišić S.
emirnisic@mail.com
www.emirnisic.pege.tl

KOLUMNA-Od srijede do srijede
dana: 10.12.2008.


Djed Mraz


Deseti dan mjeseca prosinca u svijetu je poznat kao dan ljudskih prava.U kojem obimu i u kojim slučajevima se (ne)poštivaju ljudska prava svima nam je manje-više poznato.Meni je poznato da ne postoji konvencija koja će svima donijeti jednakost , zavesti red i mir u svijetu.Kad već pomenuh svjetski red i mir to me podsjeti na jedan rujanski dan godine 2006. kada sam šetajući Tuzlom promatrao kako se sunce skriva iza zgrada u ruke mi uguraše neku brošuru.Ništa čudno reći ćete , kad god se nađemo na ulici dobijemo na poklon neku od brošura.Na ovoj pomenutoj nisu bile ponude za ljetovanje a ni ponuda najnovijih mobitela na rate.Pa šta je onda? Pripadnici neke sekte propagiraju načine kojim bi se moglo doći do svetskog mira , neizmjerne ljubavi i harmonije u svemu i svačemu.Znao sam da je tako nešto nemoguće te da ne postoji sekta koja bi mogla postići tako nešto, ali bilo mi je drago čitati o tome.Ima nešto u čovjeku ,a ja ne znam šta je , nešto što vjeruje u nemoguće.Svojevremeno sam vjerovao u Djeda Mraza koji je iz godine u godinu ličnost koja se osporava u sarajevskim vrtićima u doba novogodišnjih blagdana.Dobronamjerno su me lagali o njegovom postojanju.Danas možda lažem sam sebe.Zamišljao sam ga onako kao i većina djece.Dobroćudni starac koji živi na Sjevernom polu, odjeven u crveno , za vrijeme blagdana dobroj djeci donosi darove.Šta ima loše u tome?Sjećam se da sam ga čekao i za vrijeme rata a on bi mi uvijek donio neki dar, sve dok poslije nisam saznao da on uopće ne postoji te da se netko od ukućana iskrade sa poklonom te potom obavi čarobani ritual u ime Djeda Mraza. Čarobni ritual bio je pokucati (ili pozvoniti) ostaviti poklon,zatim brzo nestati.Sa prvim mrakom ja bih počeo šetati od prozora do prozora sve dok se ne bi začulo zvono , negdje sam pročitao u to vrijeme da bi se Djed Mraz istopio ukoliko bi ga netko vidio, pa nisam htio otvoriti vrata prije nego bi on otišao.Danas sam evo stao u njegovu obranu, iako znam da je to jedna svjetlucava laž koja se djeci čini jako simpatičnom.Zato danas mogu ovako pričati o njemu jer sam iskoristio svoje pravo na Djeda Mraza, dok neki od današjih mališana neće biti u prilici spoznati u potpunosti tu izmišljenu personu jer su rođeni kao pripadnici neke religije u kojoj Djed Mraz nije poželjan za Novu godinu (što je međunarodni praznik da podsjetim).Nisu djeca birala religiju, te ih ne bi trebalo zamarati religijom (i nacionalizmom što je kod nas neodvojivo) u najljepšem životnom dobu.Kada postanu sposobni da bolje rasuđuju neka odlučuju hoće li živjeti u okvirima svoje religije slaveći recimo Bajram uz alkohol i nekog srbijanskog pjevača.To izgleda nije toliko zlo koliko je Djed Mraz, dok se o tome ne protivi baš puno.Sramota je da se u suvremeno doba bojkotira brend kakav je Djed Mraz.A zašto Djed i zašto Mraz to mi ni dan danas nije jasno, to dođe ime i prezime, pa bi se moglo kazati Mraz Djed samo što na tu inverziju nismo baš priviknuti. Možda je sav taj otpor iz razloga što se Djed Mraz još nije izjasnijo koje je on vjere zapravo nacionalnosti.Mislim da je on pripadnik one nacije čiji pripadnici na dječijim licima izmamljuju osmijehe, što će reći da je kao takav svima podoban.Nedavno su se u TV emisiji Duške Jurišić okupili neki ljudi koji su ZA i PROTIV Djeda Mraza, gledateljsvo je također bilo podijeljeno.Meni se to nije dalo gledati kao što mi se inače ne gleda , jer nijedna od suprostavljenih strana neće ostvariti svoje ciljeve svađajući se u TV emisiji što možda naklonjeno gledateljstvo i očekuje.Ja sam davno uvidio da je to “prazna priča”.Imaju ljudi pravo da iznose svoje stavove te im to niko ne može osporiti.I ovo moje je nekome “prazna priča”,jer postoji ono : “Ma pusti”, što u prevedenom značenju izgleda: “Ja sam pametniji od svih njih,samo nemam dovoljan fond riječi da oblikujem svoj stav prema tome”. Takvih je danas mnogo.

tekst u DOC formatu

Emir Nišić S.
emirnisic@mail.com
www.emirnisic.pege.tl

SEDMIČNA KOLUMNA-Od srijede do srijede
dana: 03.12.2008.


Dok dani prolaze

Prošle srijede nisam uspio objaviti kolumnu zbog prečestih nestanaka električne energije i brojnih obaveza koje su kasnije slijedile.Od moje posljednje objavljenje kolumne pa do danas nagomilalo se mnogo događaja, a o svakome bi se moglo napisati ponešto.Treba ipak izdvojiti one bitnije.Najvažniji događaj za mene proteklog tjedna bilo je moje prisustvobanje promociji diplomanata i magistranata Tuzlanskog univerziteta.Svečana akademija je održana u Mejdanu.Šta bi Tuzla da nema Mejdana? Da ga nema trebalo bi ga izmisliti.Možda nekome padne na um da ga renovira.Divno je bilo vidjeti diplomce odjevene u toge.Meni najzanimljiviji dio bila je promocija zlatnih studenata.Gospodin rektor se pohvalio njihovom brojnošću , što po mome proračunu dođe sasvim normalan procenat obzirom na ogroman broj onih koji studiraju na pomenutom univerzitetu.Studiraju koliko znam i oni koji su kao osnovci ili srednjoškolci jedva prelazili u narednu godinu školovanja.Danas je studiranje moda više nego bilo šta drugo.Mnogi znaju u kakvom kaosu funkcionira taj univerzitet tako da je malo tko vjerovao u nakićeni rektorov govor.Ideja o održavanju jedne takve manifestacije je odlična ali je realizacija jadna.Iz publike su se za vrijeme trajanja manifestacije mogla čuti razna dobacivanja.U sjećanju mi je ostala rečenica jednog starijeg gospodina koji je kritikovajući omladinu koja neće da mu ustupi prolaz izjavio :” Divni ste vi studenti obzirom ko su vam profesori i dekani.” Sa moje lijeve strane je sjedio bračni par čija je kćerka primala diplomu pa nisu uopće skrivali svoju sreću.Ne znam da li je ta sreća kod njih nestala narednog dana kada se sve vratilo u normalnu i kada se konstatiralo da će diploma koristiti za ukras ili će možda biti sastavni dio djevojačkog ruha.Svim diplomantima iskreno čestitam jer sam svjestan žrtve koju su položili da bi došli do svojih diploma.Svjestan sam zato što sam imao priliku spoznati kako je to studirati na tuzlanskom Univerzitetu.Divim im se zaista.Poslije promocije diplomaca moje društvo je krenulo na ručak, samo što nismo mogli da nađemo slobodno mjesto u brojim ugostiteljskim objektima iz kojih smo brže izlazili nego što smo ulazili vidjevši da je sve puno.Na sve strane su jeli i pili diplomanti i njihovi prijatelji,obitelji,rodbina…Tog dana se u Tuzli mogao sresti neko koga niste vidjeli dugo.Takve gužve su nekada bile u gradovima u kojima su regruti JNA polagali zakletvu.Danas više nema vojske ali zato ima mnogo svršenih studenata koji polažu zakletve.Uz veliku muku smo pronašli slobodno mjesto pa smo obilato ručali.Obzirom na divno društvo i prijatne susrete sa par poznanika tim danom bio sam jako zadovoljan.Nedjelju sam proveo onako kako najviše volim.Dobar dio dana je utrošen na šetnju prirodom , popodne sam gledao dokumentarac posvećen Roaldu Renu piscu poznatom po kontraverznim dječijim knjigama a prije spavanja odgledao film “Obitelj iz pakla”.Centralni događaj ponedjeljka bio mi je susret sa Seadom drugom iz djetinstva , sreli smo se ispred bankomata koji nije radio.Sead je sad u Češkoj ,kaže da je zadovoljan životom.Pitao sam ga da li se desi da ne radi bankomat u Češkoj.Odgovorio je sa NE.Utorak ujutro se budim sa viješću da je u Avazu objavljeno kako je glavni imam moje općine optužen za pokušaj silovanja.Čulo se to u jutarnjem programu neke radio stanice u redovnom pregledu dnevne štampe.Onda sam naravno požurio da kupim novine koje inače ne kupujem.Tog dana u Živinicama su novine kupovale i najveće škrtice , i pismeni i nepismeni. Vjerovatno je da su iste brzo rasprodate.Naravno niko nije kriv dok se to ne dokaže pa tu vijest treba prihvatiti sa rezervom, i sve treba prihvatiti sa rezervom iz novine u kojoj se autori potpisuju inicijalima.Hajde da predpostavimo da je naš glavni imam uradio nešto pozitivno recimo da je objavio knjigu i da su o tome pisale novine pa se to čulo ujutru na radiju , koliko bi nas tad kupilo “Dnevni avaz” s namjerom da baš to pročita?Vjerovatno niko, osim onih koji tu novinu redovito čitaju.Takvi smo mi ljudi.Volimo samo tuđu nevolju u nju vjerujemo uvijek , dok dobre stvari ne prihvatamo brzo , uvijek smo sumnjičavi kad je nešto pozitivno upitanju.Sve dok je tako dugo će nam biti ovako dobro , a možda nam bude još bolje.

skini tekst u DOC formatu

Emir Nišić S.
emirnisic@mail.com
www.emirnisic.pege.tl