KOLUMNA-Od srijede do srijede
dana: 24.12.2008.


Iskustvo u čekanju

Ne znam zaista koju ćemo korist vidjeti od uvođenja poreznih kartona i poreza na mizerne plate.Možda će se od poreza ubranih na platama izgraditi objekti od strateške važnosti (vjerski objekti,garaže,hidrocentrale na predivnim rijekma…) ili će se organizirati važne manifestacije (prosvjedi boraca,blokade prometnica,koncerti…).Ako je tako onda nas zasigurno u narednom periodu ne čeka ništa dobro,a nadati se da će nam umjesto ukidanja viza biti uvedeni strožiji kriteriji za dobijanje istih.Uprkos tome sve više je onih koji će željeti napustiti ovo blagostanje.Naravno da je blagostanje kad u vremenu u kome se sve zemlje suočavaju sa globalnom ekonomskom krizom kad nas toga nema,već se predivđa da bi nešto tako moglo biti u narednom periodu.Znači zemlje normalnog svijeta izvolite se prilagoditi nama.Eh,baš odoh u širinu.Tema je ipak moj nedavni boravak u matičnom uredu.Razlog?Pribavljanje rodnog lista u svrhe poreznih olakšica.Dugo se pripremam na taj korak ali su me sputavale slike u novinama na kojima su prikazane gužve u matičnim uredima.Na sve to su utjecale i priče prijatelja koji su čekali po par sati.Dana 19.12. odlučujem potpisati kapitulaciju i čekati ako treba cio dan.U zgradu Općine Tuzla dolazim u 7:40, priključujem se podužem redu.Na čelu tog reda stajao je radnik osiguranja koji je pazio da ne bi nešto krenulo kako ne treba.Tako da zbog njegovog djelovanja nije bilo “laktanja” pred šalterima.Ispred mene je bila simpatična studentica koja je čekanje iskoristila za čitanje zabilješki sa predavanja.Vrijeme je odmicalo a ja sam se primicao radniku iz osiguranja koji nije bio pričljiv, nego me je brzo poslao na šalter broj 14.Na šalteru broj četrnaest sam brzo bio gotov.Iz zgrade općine izlazim u 08:10 , znači pola sata ukupno.Zadovoljan sam. To je po mojim predhodnim iskustiva u “čekanju” jako brzo.Prisjetim li se samo mojih dugih čekanja u CIPS-u. Pomenuti CIPS je bio proekat stoljeća a nedavno su od njega napravili cirkus.Zahtjev za izdavanje svoje prve osobne iskaznce morao sam podnijeti u “špici” realizacije CIPS proekta.Tada se mjesto ispred zgrade CIPS-a zauzimalo noću da bi se predaja zahtjeva ili preuzimanje osobne iskaznice moglo završiti što prije.Nekolicina ljudi u to vrijeme je zarađivala na prodaji mjesta.Znalo se desiti da su čitave obitelji učestvovale u tom “poslu”, sistem rada bio je slijedeći , dođe se pred zgradu CIPS-a poslije ponoći a mjesto se moglo prodati već oko 6 sati za 10KM a ako je red bio još veći a prodavatelj mjesta bio prvi ili drugi cijena je rasla na 20KM.CIPS se da podsjetim otvarao u 8:00 sati a vidjeti kako se ljudi guraju , psuju , a ponekad potuku bilo je jadno i žalosno.Ja sam u red stao oko 6 sati ,bio sam dobro se sjećam jedanaesti, poslije mene je došao neki besposličar koji je (kako sam kasnije saznao) dolazio tu iz dosade da se gura , pokušao je on da se “probije” iza mojih leđa a ja sam ga oštro opomenuo pa je otišao na začelje.Kada sam došao na red, predao potrebne papire trebao mi je i roditelj koji će se potpisati na mjesto podnosioca zahtjeva budući da sam imao tek 17 godina(sve je to značilo ponovno čekanje).Znači opet sam bio u redu , pa je došlo vrijeme za vozačku dozvolu gdje sam čak jednom odustajao iako sam bio jako blizu šalteru jer je “pao sistem” .Čekao sam u redovima CIPS-a u prosjeku po 2 sata.Vadio sam putovnicu , ne iz razloga što sam htio negdje putovati već da je imam “u rezervi” . čekao sam naravno i tu dosta dugo.Za vrijeme školovanja na Filozofskom fakultetu u Tuzli imao sam priliku steći najiše iskustva u čekanju pred šalterom.Posjet studentskoj službi u to vrijeme shvatao sam kao veliku nevolju.Pred šalterom gospođe Melihe znala su biti i tri ogromna reda , dok su kod ostalih redovi bili daleko manji.Imala je ta Meliha čudnu naviku ,kad bi ja došao na red da obavim ono što sam trebao,baš tad bi se sjetila da pije kavu ili jede kifle.Srećom ta vremena su samo prošlost.Ali čekanje nije prošlost ,njega će uvijek biti.Sad sam barem nauružan iskustvom pa čekanje sve više prihvatam hladne glave i trudim se ostati staložen čekajući.Davno su rekli :”Ko čeka taj dočeka”.

tekst u DOC formatu

Emir Nišić S.
emirnisic@mail.com
www.emirnisic.pege.tl