komentiraj (0) * ispiši * #
Podveležje
27.05.2014.Podveležje
Ako nekad upitaš Mahmuta Đulimana iz Dobrča kako je, on će ti umorno reći:
- A nikako brate.
Pravo i veli, šta je on vidio lijepo osim ove čistine neba, i stidno zelene trave,stijena koje se isplaču poslije kiše, a njemu je lijepo samo to kad zapali cigaretu, pa ponudi mu jednu, odbiti neće.Onda će on početi da ti priča kako je rođen „davno“ još dok su sela bila prepuna svijeta, pa će ti onda nabrajati prezimena onih koji se sjeća, iz te svoje mladosti.
- Puce, Špago, Jelovac, Smajkić...
Kao da je to refren neke omiljene mu pjesme, kao da ih vidi sve, dok izgovara ta prezimena, ili ih možda tako zove da se vrate. Dodat će kako ih je svega još dvije stotine tu u selu.Onda će ti pričati kako ih je kod oca bilo osmoro djece, i kako je više bio gladan nego sit, kako je od malih noga počeo da radi.Onda će pomenuti gladne godine, pokušavajući i riječima i rukama svaku narednu dočarati gladnijom od prethodne, o slabim ljetinama, i teškim zima, o kišama heftenjačama i o ratu.Pominjat će i svoga dedu koji je živio 95 godina, a možda i više, ali su eto neki računali da mu je bilo toliko kada je umro.Sjeća ga se on dobro, bio je to neki starac sa osijedjelim brkovima, sa ahmedijom i čibukom, koji je uvijek sjedio negdje po strani i samo davao primjedbe na sve što se radi.
- Tako je valjda kad se ostari.
Onda će se Mahmut sjetiti kao iznenada, da ti pripovijeda o tome, kako su neki viđali vile kod Husića njiva, i kako je u neka davna vremena pod jednom stijenom skoro na vrhu Veleža živio zmaj, koji je strašne nevolje nanio narodu, i da je taj zmaj negdje nestao, pred neki od ratova.
- A mi smo ti doselili iz Koleška, ovde, da bi i odavde otišli svako za svojom nafakom.Al ja ostado', nek sam na svome.
Domaćin Mahmut ima 50 ovaca, a lani ih je imao oko 100, samo je našao dobrog kupca pa to raspordao, a njemu i babi ne treba više. Uvijek je imao, kaže, oko 30 koza, i svako jutro on popije pola litra kozijeg mlijeka.Ima Mahmut pored kuće 80 košnica pčela, 50 je njegovo a 30 nekog doktora iz Mostara o kojima se on brine, a ovaj mu nešto plaća.Pričao je taj doktor Mahmutu kako je med ljekovit i dobar, pa će ti i o tome on pričati, dižući med do nebeskih visina, kao najveću svetinju.
Ako si kojim slučajem iz Mostara, zapravo, sa tih istih brda, samo to rijetko priznaš i onima koji te poznaju, eh, to je tek za Mahmuta poslastica, da te propita malo o tvojima. Jer sjeća se on nekoga od tvojih, pa je li živ taj i taj, a šta ti je bio onaj i tako. Njegova žena je isto iz Dobrča, ili što bi rekli udala se iz Dobrča u Dobrč. Ona plete vunene čarape i pravi najbolji sir. Koga god upitaš za sir od Dobrča do Nevesinja reći će ti da je baš njegov najbolji.Svako svoj sir okiva u zvijezde. Htio je Mahmut neku drugu da oženi, ali ona pošla za nekog veterinara negdje kod Stoca.
- Odlučila da se uda za prespektivan kadar, a vidio sam je, ima tri- četiri godine, kad je dolazila u svojih, ja bio u njih nekim poslom, zadesio se tu, a ona dođe, poznade me, vidio sam joj na očima.
I sve što više o njoj priča liči na nekog ruskog pjesnika, okovanog bolom za voljenom ženom. A onda će opet doći na neku temu o seoskom životu, o berbi gljiva, zna on gdje ih ima najviše ali ih ne bere, jer se njegov otac trovao gljivama, a on gledao te muke, i od tada gljive smatra nekom nevoljom, koja te mami samo, da bi te prevarila.
I njegova dva sina su po logičnom slijedu, pogađate, u Mostaru. A tri sestre ima Mahmut, jedna je udata u Gornje Gnojnice, druga u Svinarinu, a treća u Rabinu, dva brata su mu umrla, a od dvojice živih jedan je bio profesor, a drugi konobar. Oni ne dolaze u Podveležje,a i zašto bi kada su dolje u Mostaru među svojima, kao da i nisu sišli sa sela. Ponudi mu onda još jednu cigateru.
- Sad ti je moj brate, Mostar najveće selo.Sve su ti doli naši.Eto pa i ti si naš, znam ti babu... I ovo što je ostalo još mladeži i nejači spustit će se do Neretve, prije ili kasnije.
U Dobrču se već dugo ne održavaju Partijski sastanci reče mi, jedino ih učitelj obavijesti o nekim važnim političkim događajima.
- Pričo mi učo neki dan, da Slovenija hoće da se odvaja od nas. A ne znam. Nije to na dobro. Samo ja ne smijem ništa pred učom, a možda je bolje i pred tobom da ništa ne pričam, i ti si možda pri Komitetu.
Može li Mahmut sa svojih 65 godina još dugo ići za ovcama, skupljati drva, popravljati suhozid, donositi vodu? Zašto ne odeš svojima u Mostar?
- A snahe me ne žele, sinovi pod njihovom komandom, unučadima smetam, to sad samo interes neki gleda, kako da ti kažem, šta njih briga za moju zemlju koja ništa ne vrijedi, za ovce, kome ja da to ostavim? Sebi ću ostaviti, i kad umrem nek je moje, njima nedam, pa kad su mi došli da me vide, mene i babu?
Drago je Mahmutu što još šaka đaka pohađa područnu školu u Dobrču, jer to znači da tu mora biti učitelj, da će neko doći i obići barem djecu.
- Dolazili su prije, i doktori i televizija je dolazila, i svi, pa popisuju narod, stoku pregledaju, držali govorancije kako treba, šta treba, a sad nema nikoga.Što je to tako, ja evo ne znam, a bilo bi dobro da opet neko dođe, jer ima nas još ovde.
Ako ga počneš ispitivati nešto politički, reći će ti da ima posla i da mora za ovcama, jer zna da je politika posao od kojeg poštenom seljaku nema koristi, već jedino zbog nje može da nastrada.Njegovo je da poštuje Partiju, direktive, i da se ne miješa.
Tebi ostaje da nastaviš svoju šetnju, da razgledaš slaborodne voćke, procvjetale trave, da gledaš u daljinu, i da se lagano spuštaš prema Mostaru, onim istim putem, kojim je noseći breme nade silazio tvoj dedo ili otac, da bi radio u fabrici, da bi mu bilo bolje. Da bi otišao iz Dobrča, a da taj isti Dobrč nikada ne bi otišao ni iz njega, pa ni iz tebe, jer si ti ipak Podveležac, koliko god grebao noktima da se zoveš autohtonim Mostarcem. A možda si to oboje istovremeno. Čudan je život, i dobro je što postoji Mostar. Jer da ga nema gdje bi iz tog Podveležja koje se zaglavilo u vremenu pobjegli svi mi? U prvim ulicama već srećeš svoje vršnjake, s kojim bi se da nije bilo fabrika igrao po podveleškim livadama, i tukao se sa svakim kad ti na pamet padne, ne znajući za televizor, za bicikla, i lizalice, a sve bi to pripadalo nekoj drugoj djeci, a vi osim poneke voćke ništa drugo imali nebi. Ne bi nam sve to donijele ni vile iz Mahmutove priče na našu nadmorsku visinu.
Ako nekad upitaš Mahmuta zašto on nikako ne voli ići u Mostar, iznenadit će te njegov odgovor.
E.Nišić
* svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima je slučajna
komentiraj (0) * ispiši * #
Stari nišani u Đurđeviku
12.05.2014.Pohvalno je što pisci brižno oštre svoja pera i, onda nas ne treba čuditi što svakim novim danom niču nova djela. Tako je i sa piscem Emirom Nišićem, njegov nerv nikad ne miruje; svoju vrijednu istrajnost iznjedruje, iznosi pred mnenje, kao autor nadahnute poezije i priče vješto ispričane, kao autor crtica kroz koje vješto kazuje svoja zapažanja – svoj kratki, ali jasni umjetnički izraz, i kolumni, putopisa i zapisa značajnih i historijskih mjesta koja je pohodio i istraživačkih postignuća, koja su, kao pečat, dala smisao temi vrlo jasno i potvrdno, na kojim bi mu zavidili i divili se i mnogo starije kolege – pisci.
Tako nam Nišić svojim sveukupnim umjetničkim izdizanjem, ponovo potvrdio da je u dobi kada mu ne nedostaje stvaralačkog zamaha. Svojim istraživačkim radom izdigao se iznad stvarnosti. Po ko zna koji put, Nišić potvrđuje da historija igra važnu ulogu za sadašnjost i budućnost naroda o kojem se bavi i piše.
Dakle, u ovoj knjizi riječ je o nišanima koje je Nišić proučavao i istraživao u svome užem zavičaju. To je štivo u kojem se opominju svi oni koji su trebali ili trebaju povesti više djelovanja da takvo što, kao što su nadgrobni spomenici i obilježja, ne prekrije maglena, bar da se sačuvaju u obliku trenutnog zatečenog stanja, jer, kako ističe autor, mnogi su nišani, pa i stećci, vidno oronuli, u fazi zaborava i nestajanja. Ali autor dopunjuje ovu istraživačku misiju, te iznosi monografsko kazivanje o Đurđeviku, naseljenom mjestu općine Živinice, gdje je rođen i gdje živi. Pomno se bavi, prije svega, ispravljanjem pogrešaka iz prošlosti i postavljanja u nizu hronološkog dešavanja, u okvire tačnosti o svome prelijepom i pitomom mjestu Đurđevik, kojeg čine MZ Stari Đurđevik i Đurđevik Dom. On opovrgava ili potvrđuje činjenice i dokumentuje dokučena akta iz spisa do kojih se moglo doći. Naravno, i sva druga obrađena mjesta u ovoj knjizi nisu zakinuta za objelodanjivanje o pojedinostima iz svoje daleke i bliske prošlosti. Ovaj mali prostor gdje je Nišić vršio istraživanje, opit i studiju o nadgrobnim spomenicima, nije umanjio željenu vrijednost, jer i da je uzet širi teritorij ništa se, tako da kažem, primjetno ne bi promijenilo, osim eventualnog broja te sakralnosti. Svugdje su nišani dovedeni do stanja „biti ili ne biti“. Kako rekoh, Emir Nišić je na ovim prostorima rođen, a onda za očekivati je bilo da svoj istraživački poriv sruči na uži zavičaj, koji je svakako historijski izuzetno bogat , a samim time i svakojakim nišanima i stećcima. Jasno i poučno objašnjeno i razjašnjeno je sve u ovoj knjizi o nišanima, a onda i mnogobrojne fotografije, koje zamjenjuju mnoge riječi... Znači i sve rečeno, i sve fotografisano, i o nišanima, i u monografskom kazivanju o autorskom rodnom mjestu Đurđevik. Naročito me dojmilo autorovo kazivanje o nišanima sa epitafima. To je poseban izricaj i poriv svakog pjesnika. Sjetimo se naslova nekrologija o živiničkim šehidima i poginulim borcima:
„Na krilu zemlje -
Za usnule
Čvrstim snom -
Kamen je odgovor Nebu.“
Ali i Maka Dizdara, Nijaza Alispahića, i mnogih drugih velikih pjesnika, koji pjevaše o nadgrobnim spomenicima obilazeći šehitluke.
Tako je to, kroz mjesta kročio je Emir i bilježio vrstu nišana, tačan broj svih vrsta, nestala mezarja, pa starost i šehitluka i nišana, a nije da toga nije od drevne prošlosti do danas u svakom pohođenom mjestu... Naravno, kako je i sam autor rekao, razlika je neminovna od mjesta do mjesta, pa i sela i grada, kada su nišani u pitanju, i vrsta, i izgled, i veličina. No, bujrum autori – istaživači, ovo djelo dobro će vam doći, kao podloga za početak ili bolje reći nastavak gdje je Nišić zaustavio se; ovakvih knjiga nikad nije dosta, a ovu knjigu toplo preporučujem svima koji vole dobro i poučno štivo.
Alija Arif Delić
komentiraj (0) * ispiši * #
Đurđevdanske čaralice
02.05.2014.Naša narodna mitoligija jedna je od najbogatijih na svijetu. Jurjev, Jurjevo, blagdan sv. Jurja, Đurđevdan, slava sv. Đorđa, Đurđevo, Đurđovdan i kako ga već sve ne zovu, pada 06. maja (23. aprila po starom kalendaru), a obilježavaju ga mnogi narodi, prije svega Pravoslavci, Romi, Katolici i Muslimani, s tim da su Muslimani običaj obilježavanja ovog dana u našim krajevima napustili 1960- tih godina, ali nisu napustili vjerovanje u magične moći povodom ovog blagdana.
Katolici ovaj blagdan obilježavaju 07. maja, a kod starih Slavena to je bila kalendarska granica prve polovine godine (đurđevsko polugođe). Kod Slavena ovo je i stočni praznik, ili dan prvog istjerivanja stoke na pašu. Po nekom logičnom slijedu, Đurđevdan je i praznik pastira, kada oni sviraju ili baju životnjima da bi ih zaštitili od zmija, vukova i slično.
Mnogo je običaja vezanih za ovaj praznik kod nas u Bosni i Hercegovini, recimo, običaj je uvijek bio da se na Đurđevdan usaje rano i ide u priodu gdje bi se pekla jaja, meso i odmaralo sa porodicom i prijateljima. Tu su brojni rituali: skupljanje omahe, umivanje njome, bajanje stoci... Ovo je kod Muslimana promijenjeno za Prvi maj, jer njihova vjera i ne pominje ovaj praznik, već su ga obilježavali vjerovatno njegujući tradiciju svojih korijena ili su se solidarisali sa svojim susjedima, a Đurđevdan je predstavljao i svojevrstan dolazak toplijih dana, pa je ostalo predanje da se od Đurđevdana smije spavati i vani. Đurđevdan je važan element u narodnom kalendaru, gdje oni određuju sjetvu ili okopavanje nečega oko ili poslije Jurjeva, zatim po njemu računaju izvođenje stoke na ispašu u planinu i slično.Zabilježeni su slučajevi ženidbe na ovaj dan, tako da sudeći po tome tako nešto nije zabranjeno. Negdje u muslimanskim selima ovaj praznik se zove i Omaha, jer su tog jutra ispod vodenica skupljali omahu, kojom su se umivali ili kupali, što je i danas čest ritual na ovaj praznik. Danas se u svrhu obrane od čaralica i bajalica, uoči i za vrijeme Đurđevdana veš nosi naopako, ili se nose amajlije i tome slično. Žene koje se bave vračanjem ili bajanjem, kod nas se nazivaju: vještice, vračarice, bajalice, sihirbazice, gatare, čvare i činilice.
Đurđevdan ima snažno obilježje u narodnoj mitoligiji, što je ostalo do današnjih dana. Sve babe vračarice, koje se još uvijek bave starim zanatom gatanja, skidanja uroka, bajanjem, spravljanjem gatki, predskazivanjem budućnosti i slično, reći će vam da su vradžbine, gatke i magija najjače uoči Đurđevdana. Osim njih, crnu magiju su spravljali i sasvim obični ljudi u Bosni i Hercegovini, dok bi oni koji nisu vični tome ono što žele najčešće prepuštali vračaricama da to urade za neku naknadu, najčešće vračajući komšijskoj stoci, ili cijeloj kući protiv koje imaju nešto, spravljaući vradžbine na jaje, razne krpice, krv, perje, mrvice i slično... One, vjerujući u djelotvornost svoje crne magije, moraju pravilno izgovoriti čaralicu, zatim na određen način pribaviti stvari i predmete za vračanje, a što je najvažnije, moraju određenu stvar odnijeti predveče 05. maja i zakopati u dvorište ili ispred dvorišta određenog domaćina, kako bi vradžbina bila djelotvorna, često svoje bajanje moraju izvoditi i potpuno nage kako bi magijsko dejstvo bilo učinkovitije. Osim crne magije, posbeno je zanimljiva ljubavna magija. Napomenut ću da religija ne odobrava ovakve stvari, ali to je stvar za dugu i uzaludnu polemiku, ovo je ipak nešto iz našeg naroda, nešto što se oduvijek radilo, i što se evo u nekoj mjeri još uvijek radi i u najmodernijem dobu. Pa da vidimo šta to kažu neka naša narodna vjerovanja o Đurđevdanu:
1.Ako neko nema djece, treba da ubere sedam vrhova sa bukovog drveta, vrhove treba pojesti na štesrce, ujutru na Đurđevdan.
2.Ako djevojka želi doznati kada će da se uda, treba uoči Đurđevdana u svojoj bašti iskopati tri rupe, ujutru treba rano ustati i obići rupe, pa ako joj u prvoj rupi bude nešto živo (buba, mrav, glista, puž...) onda će se udati te godine, ako bude u drugoj onda naredne, a ako u trećoj, shodno tome, treće godine.
3.Ako djevojka ima dva momka, pa ne zna koji je više voli, treba uoči Đurđevdana posjeći podjednako dva struka luka u bašti (misli se odsjeći vrhove), onda da namijeni strukove na momke, a ujutru kada porani kod kojeg struka budu veće peruške, taj je momak više voli.
4.Ako djevojka želi znati na koju će se stranu udati, recimo u koje selo, neka uoči Đurđevdana otkine struk žare (koprive) i neka ga zabode u baštu i zalije. Kada ujutru ustane i obiđe žaru, na koju se stranu žara previla na tu stranu će se i udati (u selo iz tog pravca).
5.Uoči Đurđevdana kad cura pomete ognjište uzme sito i izvrne ga, tako da dublja strana dođe dolje, a plića gore, i u njega naspe luga (pepela), pa će taj lug iza svojih leđa na tom naopakom situ prosijati na ognjište,a tom prilikom će namijeniti kasabu. Kada ujutru ustane na tom lugu će biti trag od neke bube koja je preko njega prošla, pa na koju stranu je otišla u tom pravcu će se cura udati.
6.Recimo, zanimljiv je običaj zabilježen kod Vlasenice, gdje se žene „činilice“ (čvaralice) prije sunca na Đurđevdan poskidaju, pa se nage umotaju u neki čaršaf, odu na neku livadu i tu bace onaj čaršaf, koji će se natopiti rosom, tad govore :“Sve selo paslo,samo meni maslo!“. Nakon toga ocijede čaršaf u posudu, u koju inače muzu goveda, i odnose ga kući. Nije mi najjasnije šta sa tom rosom rade, ali vjerovatno je daju govedima.A kada žena dođe kući obuče se, sjedne pored peći u kojoj se peče kruh pa tri puta u njega pljune.
7.Da činilice ne bi oduzele mlijeko stoci narod primjenjuje slijedeću metodu uoči Đurđevdana uzimaju: čađ, med, mlado maslo, bijeli luk i kokošinjak, to pomiješaju, pa kravama pomažu po vimenu i između rogova govoreći: „Meni med i maslo i sav smok od mojih krava, između nogu kravljih, a činilici eno između rogova luk, čađ i kokošinjak.“
Osim toga postoje brojne gatke oko stoke na Đurđevdan:
8.Na Đurđevdan prije izlaska sunca odnese se na maši (metalne vilice ili mašice) malo žara pod ćupriju pa se naloži vatra, kada mal (stoka) krene na pašu prevede se preko ćuprije, u dva smjera, pa se vjeruje da tako nikakva činilica neće mlijeka oduzeti.
9.Uveče na Đurđevdan svu stoku koju ima domaćin zatvori u jedan tor, ili u jednu štalu, onda se donese drljača u kojoj postoji jedan glogov klin, onda se ta drljača stavi u jedan budžak i iza nje se sakrije onaj ko će čuvati stoku. U gluvo doba noći među stoku dođu činilice, da bi gatale i mlijeko od stoke oduzele, a kada one dođu među stoku, onaj koji pazi na stoku treba baciti onaj glogov klin među njih i neka im slobodno priđe, tada će ih prepoznati i dat će im onaj glogov klin da ga svaka tri puta poljubi i da se zakune da stoci ništa neće učiniti.A nakon toga će ih pustiti.
10.Blizu Stoca u jednom selu zatekli su žandari na Đurđevdan uveče potpuno nagu ženu, koja mete mlijeko i govori : „Gola ja, golo mi i maslo bilo.“ tj. da ga bude puno.
11.Čobani dan-dva prije Đurđevdana naprave trubu od vrbove kore, i u sred Đurđevdana po zalasku sunca, i ujutru prije sunca na Đurđevdan kod stoke trube. To je kažu znak činilicama i vračaricama da toj stoci ne mogu nauditi.
12.Ako tuđe kokoši dolaze u avliju pa prave zijan (štetu), treba ostaviti božićne mrve iza jela, pa ih na Đurđevdan prosuti na ono mjesto gdje one dolaze, vjeruje se ako kokoška pojede ovu mrvu da će brzo uginuti.
13.Uoči Đurđevdana, uveče, donese se omahe sa pune vodenice (vodenice koja melje), zatim se nabere cvijeća miloduha, bratića i planinske paprati, to se sve stavi u jednu posudu, koju će ujutru uzeti domaćin kuće, nakon čega će se poredati njegovi ukućani, on će im nazvati: „Dobro jutro, dobro nam došo Đurđevdan, i donio svake dobre sreće.“ I poprska ukućane onom vodom, zatim odlazi do tora ili staje i stoci naziva dobro jutro onako kao i ukućanima i nju prska onom vodom govoreći: “Da Bog otkloni od mog mala, kuće i evlada, svako zlo i dušmanske ruke.“ Vjeruje se da će mu ukućani i stoka te godine biti zdravi, i da će imati puno mlijeka.
Da se vratimo ljubavnom gatanju koje je vjerujem dosta zanimljivije.
14.Uoči Đurđevdana, znale su djevojke staviti malo baruta na tepsiju, koju su stavljale na glavu, dok bi druga djevojka palila barut.Prisutne djevojke motre na koju će se stranu dim nagnuti i po tome sude da će se djevojka udati na tu stranu. Ako bi pak dim otišao uspravno, djevojka se neće udati te godine, tj. do narednog Đurđevdana.
15.Uoči Đurđevdana sakupe se djevojke pa uzmu lana (kudjelje) od čega smotaju krug, a svaka za sebe izvuče malo lana na sredinu kruga i te krajeve odjednom zapale, čiji kraj najprije izgori, ta će se djevojka najbrže udati.
16.Uoči Đurđevdana nađu djevojke dva pera luka, koja su zajendo rasla, za jedno sveže zlatan konac, a za drugi crveni konac, zatim ujutru prije izlaska sunca obiđu pera, pa vide koje je više poraslo. Ako je više poraslo ono sa zlatnim koncem, djevojka će se udati za momka, a ako je ono sa crvenim koncem onda će se udati za udovca.
17.Uoči Đurđevdana sastavi djevojka dvije travke ili dva pera luka, sveže ih zlatnim koncem ili zlatnom žicom, odozgo ih odreže ravno makazama, i jednu zabilježi da joj je sreća a drugu da je nesreća. Ako ujutru sreća bude veća od nesreće ona će se udati te godine.
18.Sastaju se drugarice uoči Đurđevdana, iskopaju svaka svoju rupicu, pa je nečim pokriju, a ujutru idu gledati šta ima u njima. Ako ima žutih i crvenih mrava, izbroji ih djevojka te se nada da će poći za momka i u njegovoj kući naći toliko čeljadi. Ako budu crni mravi, istina, djevojka će se udati te godine, ali za udovca i koliko bude mrava toliko će pastorčadi naći u kući. Ako u rupi ne bude mrava, djevojka se neće udati te godine, dok negdje vjeruju da ako bilo šta živo bude u rupi djevojka će se udati te godine.
19.Bilo je slučajeva da su se djevojke nerijetko i nage ljuljale na vratilu uoči Đurđevdana, govoreći :“Ove godine na vratilu, do godine na batinu.“ Ili pak „Večaras na vratilu, sutra na batinu.“
20.Zanimljiv je slučaj gdje su se djevojke uoči Đurđevdana skidale gole, pa uzimale vrč s vodom, u koji su stavljale cvijeće: ružice, bosioka i nevena. Zatim bi djevojka uzjahala na vratilo govoreći : „Danas na vratilu sutra na batinu“, i tako ode na raskšće i na sred raskršća, oko sebe prosipa onu vodu tako da njome napravi krug, te jašući na vratilu vikne što jače može : „O Stevane Petroviću (ime momkovog oca) daj mi svoga sina Đuru za dragoga!“ Zatim ostavlja vrč s vodom na raskršću i odlazi kući ne osvrćući se. Narod vjeruje da ovako začaran momak mora curu uzeti na bilo koji način.
21.Pored ovoga postoji gatka uoči Đurđevdana da djevojka pored svoje kuće na putu zategne konac, pa pazi ko će prvi naići i prekinuti konac, vjeruje se da će se za toga udati.U izvoru gdje sam ovo pronašao stoji da ovo čine pretežito Muslimanke kojima zakon dozvoljava da se udaju i za oženjena muškarca, a zabilježeno je u Žepču, oko 1907. godine.
22. I groblja su imala veliku ulogu u gatkama, posebno ljubavnim, tako recimo djevojka uoči Đurđevdana uzima kopče (kuku i sponu, koje predstavljaju muško i žensko), sastavi ih da su zakopčane i odnese u groblje gdje ih zakopa u neznan grob, tj, grob za koji ne zna ko je tu ukopan, i ujutru na Đurđevdan prije sunca ode i izvadi kopče, i ako je moguće istog dana razdvoji kuku i sponu te ih stavi na dvije strane puta, kojim će njen momak proći, a kada on prođe onda ih spoji ponovno i osigura da se ne rastave, pa to odnese iste večeri ili naredne u groblje pa zakopa u drugi neznan grob govoreći : “Kad ovaj mrtvac progovorio, onda i Bego (tj. ime njenog momka) za drugu djevojku znao, dragi Allahu (Bože) primi moju dovu (molitvu) da bi kabul (primljena) bila.“ Nakon toga udara člancima u ruku, u grob govoreći: „Crna zemljice, po Bogu majčice, niti se ova dova fatila mene, ni tebe, nego se fatila moga dragog Bege, i njegova srca, i njegovih sedamdesetsedam damara, osamdesetosam zglavaka, devedesetdevet kostiju, njegovog uma i pameti, i njegovog srca, i srčanog damara, o kojem mu srce visi, kud god hodio o meni mislio. Ja đelsun (ili neka dođe), ja gebersun (ili neka krepa), ja betersum (ili neka propadne), ja divani deli olsun (ili neka pobudali zamnom).“ Zatim uzima malo zemlje sa onoga groba pa je prvom prilikom posipa momku po desnom ramenu. Narod kaže da ovako začaran momak mora onu djevojku oženiti ili za njom poluditi. Ovo se isto može uraditi i sa katancem koji se otključa ili zaključa po potrebi ove gatke.
23.Prije Đurđevdana uhvati djevojka slijepog miša, zakolje ga srebrnim novčićem, ostavi ga da se sasuši pa obnese oko momka na Đurđevdan tri puta. A kažu da je još bolje ako malo mišija krila sastruže pa to stavi momku u kafu, ili mu stavi u nešto da to pojede, pa će on kao slijep za njom hoditi.
24. U okolini Žepča djevojke Muslimanke su se skupljale na sijelo uoči Đurđevdana, pa ogledale koja će se za kojeg momka udati. Jedna djevojka uzme tri lonca pa kriomice pod jedan stavi malo kučine, pod drugi prsten a pod treći malo kruha. Onda jedna djevojka digne lonac pa ako je pod loncem kučina udat će se za udovca, ako je prsten udat će se te godine, a ako otkrije lonac ispod kojeg je kruh, onda se neće udati te godine, jer se vjeruje da joj je još suđeno da očev kruh jede.
25.Ako djevojka želi da dozna kojim će se imenom njen suđeni zvati treba na Đurđevdan prije sunca, u rano jutro, uhvatiti rukama za plot (ogradu), govoreći: „Ja drmam s plotom, plot zemljom, zemlja morem. More ko je moj nek donjiha (dođe) do mene, nek ostane kod mene,nek mi kaže svoje ime.“ Nakon toga pažljivo sluša koje će prvo ime čuti u blizini, vjeruje se da će to biti ime njenog suđenog.
26. Na Đurđevdan sastane se više drugarica pa odu na vodu, odakle obično nose vodu za piće svojim kućama, svaka uzme vode u usta, pa je tako donese do kuće, i sa onom vodom zamijesi jedan kolačić, te kolačiće stave ispred kuće na jednu dasku, i dozovu nekog psa lutalicu, pa čiji kolačić pas uzme ta će se djevojka prva udati.Oni koji su ovo gledali kažu da pas često njuši od kolača do kolača kao da bira.
27.U Vlasenici recimo postojao je običaj da ujutru na Đurđevdan djevojka broji parmake, na plotu, krenuvši od prvog ka zadnjem govoreći momak-udovac, pa tako ako joj na zadnjem bude riječ momak udat će se za momka, a ako udovac sigurno će poći za udovca. Neke djevojke to isto rade govoreći ta-tu, kod njih važi pravilo da ako na zadnjem parmaku dođe riječ TA onda će se udati te godine, a ako bude TU onda se neće udati te godine.
28.Djevojke Muslimanke često su ujutru na Đurđevdan hvatale vodu ispod mlina i badnja, tzv. omahu, te se tom vodom umivale govoreći :“Kako god ova voda na mlin navaljivala, onako momci meni navaljivali.“
29.Dolazile su djevojke i u mlin, uoči Đurđevdana, obično dvije, pa bi se potpuno svukle, jedna bi se popela na mlinsko kolo, a druga bi ga okretala govoreći :“Kako god se ti na kolu okretala, tako se svijet za tobom okretao.“
30.Na Đurđevdan prije sunca, okiti djevojka svoje prste cvijećem, i sastavi prste tako da jagodice jedne ruke dodiruju jagodice druge ruke pa proz njih pogleda svog dragog govoreći: „Ja te gledam kroz sve prste, a ti mene ko svoje srce.“Ono cvijeće kojim su pristi bili okićeni, sastavi u buketić,obnese oko momka tri puta, pa ako je moguće poklanja momku.Ako momak sam zatraži cvijeće na poklon to je sigurnije da će je zavoljeti i uzeti za ženu.
Osim djevojaka, gatali su i momci za Đurđevdan.
31. Noću u gluvo doba na Đurđevdan ( to je doba kada pijevac ne pjeva), momak ide kući one djevojke koja ga neće pa makazama odreže njeno cvijeće, sabljicu ili miloduh, i ponese .A kada ima priliku udari je tim cvijećem, ne baš jako, da ona ne vidi, po leđima ili krstima. Kada reže cvijeće govori čaralicu: „Ana (ime djevojke) ja odreza tvoju sreću, druge naći ne mogla, dok sam ja živ.“ A kada je udari onim cvijećem izgovara čaralicu : „Ana ja udari tebe cvijećem, a ti mene srećom, ti moja sreća a ja tvoja.“ Cvijet zadijeva u kuću pod perdu.
32.Uoči Đurđevdana, sipaju momci prohu u vatru i govore: „Kako ova proha u vatri pucala, onako pucalo srce te i te djevojke zamnom.“
33. Također, uoči Đurđevdana, po zalasku sunca ubere momak koprivu, pa je usadi u bašti.Pa ujutru gleda na koju se stranu struk savio, i vjeruje da će se s te strane i oženiti.Ovo je zabilježeno u Maglaju.
34.U novije vrijeme, pamtim, cure su na Đurđevdan bacale svoju papuču preko kuće, i to na način što se odmaknu od kuće nekih 5 metara, zatim se okrenu leđima, skinu papuču i bace je iza sebe u pravcu kuće, ne gledajući.Ukoliko prebaci papuču, udat će se te godine.
35. Ako si bolestan kažu, valja se na Đurđevdan ujutru na izvoru umiti, ili ako je teža bolest i okupati, pa ostaviti tu na izvoru svoju košulju sa još nešto novca za sirotinju.
36. Na Đurđevdan ujutru prije sunce valja da svako čeljade u kući okusi bar malo suhe govedine. Barem po jedan zalogaj, jer je to vele dobro radi zdravlja.
37.Na Đurđevdan prije sunca, ne valja se nikome odazivati, jer onaj ko te zove hoće da te prevari ili da ti neku svoju muku preda.Ako se okreneš oni će ti reći: „Ja vidjeh zelenu bukvu, predajem ti svu moju muku, sve muhe i buhe, drijemeš i lijeneš.“
38. Ako je Božić vedar, a Đurđevdan oblačan, bit će dobra ljetina, ako je protivno onda slaba.
39. Na Đurđevdan valja ispred kuće grudinu zapaliti da zmije bježe od kuće.
40. Na Đurđevdan prije sunca gleda se kuda se povlači magla, vjeruje se da će ta mjesta tući grad , pa se tu ništa ne sije i ne sadi.
41. Na Đurđevdan, u svanuće, mladići odlaze do prve vodenice i uzimaju letvu kojom se zatvara cipun na badnju, prekida tok vode i zaustavlja rad vodenice. Noseći je naizmjenično optrče selo, pa je, prije izlaska sunca, opet vrate na isto mjesto. Vjeruje se da je sve što se našlo u tom krugu te godine zaštićeno od grada. Ako se slučajno dogodi da počne grad, tu letvu uzima vodeničar i njome maše u pravcu gradonosnih oblaka.
42.Ako momka neće neka djevojka, on treba da uoči Đurđevdana jedan novčić razreže tako da od njega dobije četiri dijela. Zatim ode do njene kuće i na sva četiri ćoška kuće iskopa rupu i u nju stavi po jedan komadić onog nočića, kada stavlja te komadiće onda govori čaralicu : „Đulo (ime djevojke), kako se ovaj dinar zakopao u temelje tvoje kuće, tako se i ja zakopao u tvoje srce.“
43. Prilikom izleta povodom Đurđevdana na svojoj parceli domaćin bi ostatke harne, ljuske od jaja, kosti, zakopao u zemlju kako bi zaštitio usjeve od grada i suše.
44. Ko na Đurđevdan plače, plakat će cijele godine.
45. Djevojka koja ubere travu kopitnjak (asarum europaeu) na Đurđevdan, i pri tome misli na svoga dragog, on će vele kopniti za njom.
46. Prvi zalogaj hrane na Đurđevdan, ne treba progutati nego ga ispljunuti.Puhnuti u njega, ostaviti ga do večeri da se sasuši, pa ga zajedno sa ogledalcetom staviti pod jastuk. Tako će te noći u san doći suđeni.
Ovu su samo neka od vjerovanja, ili praznovjerica kako god želite, vezane za Đurđevdan, a ima ih na hiljade. Mnoge nisu zabilježene u literaturi. Ove gatke i vjerovanja prenošena su usmenim putem, tako što se od nekoga u selu čuje da je nešto dobro i korisno (odnosno valja se na Đurđevdan to i to). U suvremenoj eri računala i tehnike, još uvijek se naš narod okreće bajanjima i gatanjima, svome slavenskom naslijeđu, pa su učestale pojave nekih vidovnjaka, gatara, ljekara, bajalica i slično. Da li u svemu tome ima istine ili ne, neka svako sam odluči. Jedno je sigurno, da ni strogi socijalistički režim, u kome su ovakve pojave gatanja oštro osuđivane, iste nije mogao iskorijeniti, pa su one samim tim ostale i danas u nekoj mjeri. Nauka uporno dokazuje, da od svega toga nema ništa, ali ljudi žele vjerovati u takve stvari, to je u njihovoj prirodi.
E. Nišić
komentiraj (0) * ispiši * #
