komentiraj (2) * ispiši * #
Tradicionalna bosanska kuća
14.02.2015.Lijepo sam iskoristio ovaj divan dan koji nam je poklonio vikend. Jutro mi je proteklo u praćenju aviona W64298 , koji se zbog magle nije mogao spustiti na tuzlanski aerodrom (TZL//LQTZ) pa je pravio krugove sat i pol , na visini od oko 4750 m. Poslije ručka sam se odvezao do Rajskog jezera u Bašigovcima gdje sam posjetio staru kuću koja je tu premještena iz Višće. Primijetio sam da je i kuća pretrpjela oštećenja od olujnog vjetra koji je nedavno zadesio ovaj kraj. Napravio sam 15 minuta snimka, i sve ću to redom učitati na YouTube. Uživao sam pored zaleđenog jezera, promatrao sam divlje patke, fotkao i lijepo se odmorio. Kada sam stigao kuću, čujem lošu vijest srušio se avion HA-CIF, i time su izgubljena dva života. Slava im.
Prvo ide video posvećen tradicionalnoj bosanskoj kući.
komentiraj (0) * ispiši * #
komentiraj (0) * ispiši * #
komentiraj (2) * ispiši * #
Alija-Arif;pisac-pjesnik
01.02.2015.Svijet sam spoznavao u strašnom ratu koji je plamtio oko mene, sva moja prva saznanja koja pamtim vezana su za taj period. Rat je obilježio sve nas, a u tom ratu čuo sam za pjesnika Aliju iz Dubrava. U vrijeme kada je ljudima najmanje bilo do pjesme, a još manje do pjesnika, na slavan glas izašao je moj sadašnji prijatelj Alija-Arif Delić. Godine 1995. objavio je svoju prvu zbirku pjesama pod nazivom „Na rubu polja“. Ono što me uvijek fasciniralo kod Alije je to što je on govorio slikovitim jezikom našeg kraja, u svakoj metafori prepoznavao sam sve motive o kojima tada nisam bio kadar govoriti, ali sam ih barem razumio. Istina je da moj Alija odista živi na rubu našeg Sprečkog polja, baš je njegova avlija posljednja tačka tog polja, iza nje slijedi cesta, a iznad ceste uzvišenje, a svako uzvišenje kraj je polja. Na tom rubu polja, nastajale su mnoge divne pjesme, od kojih su vjerujem mnoge ostale neobjavljene. Alija je u ratu koji pomenuh bio i na bojnom polju, a sve je to ostavilo traga u onome što je stvarao. Logično je da vojnik piše ratne pjesme, pa su se tim nizom javljale : „Preobražaj začarane svijesti“, vjerujem da je u to vrijeme nastala i njegova slavna ratna poema koja će kasnije biti samostalna knjiga pod nazivom „Ljubav zemlje i čovjeka“. Poema je to koju prožima snažna emocija, i čini se da je napisana negdje na ratištu u rijetkim momentima predaha, koje je pjesnik iskoristio da stvori veličanstveno djelo. Kao da je Tuzla prepuna ratnih rana govorila u toj poemi. Fascinirala su me njegova djela kada sam neke godine, u našoj Gradskoj biblioteci odlučio pročitati sve od naših lokalnih pisaca, odnosno pjesnika, njih smo uvijek imali više. Iz njegovih prvih knjiga učio sam kako se voli domovina, kako se o domovini piše i kako se za nju bori. O pjesnicima sam najviše naučio zahvaljujući njegovoj knjizi „Zavičaj me čini pjesnikom“. Samo ovaj naziv jedne pjesme, jedne zbirke pjesama, vrijedniji je od mnogih romana koji su okrunjeni slavnom Nobelovom nagradom. Ljepšu istinu do tad nisam čuo. Ja često razmišljam o tome, zaista je zavičaj pjesnikom učinio Aliju, pa i mene samog. Naš kraj predvina je izložba pjesničkih motiva, i nama zaista nije teško da napišemo najljepše pjesme. Dođe mi nekad pa zamislim pjesnika, bilo kojeg, ali eto neka to bude moj prijatelj Alija, kako sjedi u sred Sprečkog polja, sa papirom i perom, a oko njega, sve miline tog polja, i on ih samo uzima perom i stavlja na papir, sve niže riječi kao bisere, i uvijek se rimuju divote, a kada podigne pogled po tom rubu polja, gore sve nakićeno tradicijom, toplinom doma, pa posuto čarolijom da svjetluca u oku pjesnika. U takvoj divoti lako je napisati pjesmu, lako je pronaći živopisne likove za priče, lako je biti pjesnik, pisac, slikar... Uvijek imaš inspiraciju, i kad kiša kupa krajolik, i kad spava usnuo snijeg na krovovima, i kad bježi proljeće, i kad se munje iscrtaju po nebu. U nesreći su ljudi stvarali pijadesal ljepote, tako je u nesreći obojenoj krvlju, prožetoj glađu, krenuo u svijet poezije moj dobri prijatelj Alija. Pisao je o šapatu trava u našem kutku svijeta, kako se boje igraju na livadi, kasnoj jeseni koja se zavuče iza uglova starih kuća, o prvom snijegu i napuštenoj vodenici. Naš narod vjeruje da se oko vodenica skupljaju čudna, mitska bića, a ja oko vodenica pamtim samo pjesnike, slikare, fotografe i kamermane. E da li je pjesnik mitsko biće, o tome neka priča netko drugi...
Meni su pjesnici uglavnom braća, meni su oni dragi i znani, oni su mi radost, i oni su vječni. Neki pjesnici vječnim učine i druge ljude, voljene žene, djecu, djedove, sestre, braću, svoje učitelje, neznane prolaznike i svakome ko im je na neki način drag i mio. Alija je divne pjesme posvetio svojoj djeci i naravno supruzi, koja mu je oduvijek podrška i snaga. Pjesnik bez žene koja ga voli i nije pjesnik, on je jedna bezglasna tuga. Onaj pjesnik uz koga je svakim danom voljena žena, jedan je od najsretnijih ljudi, ona je jedno sunce koje ga prati i koje samo njega grije. Moj Alija pripada sretnim pjesnicima.
Već dugo tvrdim da je formu, oblik i dušu Kalesije, riječima najbolje oslikao moj dobri prijatelj u zbirci pjesama : „Duša starog Kalesa“. Kad ugledam Kalesiju koja proviruje iz magle, u mome sjećanju poput svjetla bljesne neki od stihova iz ove zbirke. Drvena munara Atik džamije, kao da je svjetionik za brodove koje niko vidio nije, a koji su nevidljivi plovili najljepšom rijekom na svijetu da bi do Alije-Arifa Delića dovezli najljepši materijal za gradnju pjesama o Kalesiji. Nakon toga uslijedio je „Žubor islama“, a jako zapažena je bila knjiga „Nekrologij šehida i poginulih boraca općine Živinice“, godine 2001. koja je svoje drugo izadnje doživjela 2011. godine. To je knjiga o ljudima koji su u najljepšem životnom dobu poginuli na bojnom polju. Zalud. Ostavili su toliko uplakanih supruga, toliko djece je bilo uskraćeno za očev zagrljaj, toliko majki još i danas lije suze. Alija je njihova imena i njihove životne priče skupio na jedno mjesto, i time im napravio velik i lijep spomenik u literaturi. Napisao je i objavio Alija-Arif Delić i „Priče za djecu“ 2003. godine, knjigu koja se, vjerujem, dopala svakome djetetu koje je pročitalo. Mogla su djeca da odsanjaju priče u punom spektru boja, da prepoznaju likove u svojim komšijama, da doznaju ono što ranije nisu znala. Dok su djeca sanjarila Alija-Arif Delić je pisao, u daljnjem periodu posvetio se jednoj važnoj temi koja će se teći kroz njegova djela a to je Srebrenica. Još jedna dodirna tačka mog prijatelja i mene, jer ja sam svoju prvu knjigu napisao o Srebrenici i to onoj antičkoj koju su zvali Domavia, Alija je pisao o bolu i patnji koji je nekad važnu Domaviju pogodio u minulom ratu. Prva knjiga „Hodočašće u Potočare“ pojavila se 2008. godine, a u njoj su pobrojani utisci autora sa manifestacije „Marš mira 2007“, koja se obilježava u znak sjećanja na patnju i bol Srebrenice. Ova knjiga ima važne povijesne elemente jer su u njoj i fotografski dokumentovani događaji i ljudi sa ovog teškog puta kojeg je autor zajedno sa ostalim učesnicima prešao pješice. Tema je autora jako dojmila pa se odlučio objaviti dopunjeno izdanje prethodne knjige, ali pod nazivom „Srebrenica zemlja iz bajke“. Knjiga je na jako dobar način pojasnila i približila ovaj nimalo lagan put kojeg svake godine prepješače dobrovoljci od Nezuka do Potočara. Motiv Srebrenice sadržan je i u zbirci poezije „Sinovi Srebrenice“. Iste godine izlazi i njegova veoma uspješna i značajna knjiga za ove prostore „Na krilu zemlje- za usnule čvrstim snom, kamen je odgovor nebu“ , koja je zapravo prošireno izdanje knjige „Nekrologij šehida i poginulih boraca općine Živinice“. Poslije dugogodišnjeg napornog rada 2012. godine, pojavila se po meni najznačajnija knjiga Alije-Arifa Delića, „Svjetlost Tatarica“. Sva ljubav prema rodnom kraju presudila je da autor svojim Živinicama ostavi jednu suvremenu putopisnu monografiju, koju su ispričali kulturni spomenici, prirodne ljepote, ljudi, sela i institucije koje se nalaze na ovom području. Uvijek će mi u sjećanju ostati dan koji sam proveo zajedno s njim hodeći kroz moj Stari Đurđevik, gdje je on prikupljao građu za navedeno djelo. Stara groblja, mostovi, izvori, mir ravnice, priče koje su ličile na bajke, šumovi vodenica i toplina vatre ispod tavulje za pekmez, koje niko nikad nije stavio u redove knjiga posloženi su na najbolji mogući način. Sve je to Alija uvezao svojim pjesmama i pripovijetkama koje su kao ukrasi u knjizi o starim Tataricama (stari naziv za Živinice). Velika mi je čast, što je ovako plodan pisac, moj drag prijatelj, Alija-Arif Delić, napisao recenziju za moju knjigu „Stari nišani u Đurđeviku“, najbolje je kada recenziju piše neko ko te poznaje kroz tvoja djela, ko ih razumije i voli. Alija se često pohvali svojim pričama Himzo i Pilav, i to s razlogom. Pilav je priča koja govori o ljubavi i našem starom svadbenom običaju, jasan je prikaz ljepote nekadašnjeg života i vremena za kojim autor vjerovatno čezne. Priča o Himzi zanimljiva je ratna slika, naslikana perom, koju će ponabolje razumjeti oni koji su baš na ovom području preživjeli minuli rat. Ne znam odakle izviru priče, ne znam odakle piscima tolika volja, da pišu priče poput „Sa dna duše Jusine“, i ne znam odakle čitateljima moć da sebe prepoznaju u nekom Jusi, u Verteru, u Nikoletini...? Da li u dnu srca, sjećanja ili na dnu duše Alijine izniču priče koje natapa ljepota našeg kraja poput najrodnije kiše, koje izrastaju u vrijedna djela. Čini mi se da svaki pisac svojim djelima u knjiženosti koja mi liči na grad, gradi po jedan neboder. U tom čarobnom gradu postoji jedan velik neboder na kome piše Alija-Arif Delić.
Emir S. Nišić
komentiraj (0) * ispiši * #
