Evo jedan stari SD snimak nastao 30.03.2019. godine iznad sela Gračanica gdje sam došao na poziv Fadila Ćasurovića snimiti misteriozne vrtače koje tu postoje. Naime, na lokalitetu Doljače iznad naselja postoji 10 vrtača skoro identičnih dimenzija valjkastog oblika širine 50 metara, dubine oko 25 metara, protežu se u dužini od oko 800-900 metara u pravcu sjever-jug, sa identičnim razmakom između njih. Na dnu svake postoji neki zanimljiv kamen. Ne postoje predanja da je neko kopao ove jame, već su one djelovanje možda prirodnih ili čak izvanzemaljskih sila. Nauka kaže da su ovo kraške vrtače, ali meni to nikako nije prihvatljivo mišljenje, Gračanica je selo koje u sebi ima i stećaka a tu su i ostaci stare gradine, puno je legendi o vilama, o kipovima koji su tu postojali, neko je pronalazio ogromne ljudske kosti, e pa na tragu svega toga ove jame bi trebale imati svoje značenje. Fadil smatra da su te jame nastale poslije udara nekoliko meteora, a ja sam mišljenja da je to djelovanje neke izvanzemaljske energije koja je ostavila svoj trag u obliku ljevkastih vrtača.

Kladanj je simpatičan gradić pun prirodnih dragulja, i kada bi čovjek krenuo da ih nabraja trebalo bi mu puno vremena. Meni je uvijek ličio na neki manji grad u Švicarskoj pogotovo u zimsko vrijeme. Moj domaćin bio je Nenad Radenović, ispriča mi o starim džamijama, crkvama, o mostovima, zgradama, a reče i to da je Kladanj jedini grad u Europi koji nema magle. Zanimljiva je priča o nekom Sirijcu koji je osamdesetih živio u Kladnju, a zvao se Ali Alouh bio je vozač u gigantu drvne industrije Sokolina Kladanj, gigantu koji više ne postoji. Pored svega što smo vidjeli i doživjeli toga dana u Kladnju, moj domaćin je uspio da se provoza konjskom zapregom.

Prvi dan vikenda bio je sunčan, ali i vjetrovit, idealan za otići u prirodu, u neku drvenu kućicu, spremiti nešto ukusno za jelo i prošetati po livadama. Baš tako sam i proveo dan, spremajući se lagano za emisiju koju trebam snimiti narednih dana. "Nama je more na nebu dato, zato je bolje pevati, jer možda sutra niz garav sokak po nas će doći brodovi..."

Jezero Modrac je decenijski fenomen, fascinira veličinom ali i zagađenošću. Proveo sam jedno popodne na obalama jezera i zabilježio jednu pričicu.

Priča o najstarijem Fići u BIH dostigla je brojku od 50.000 pregleda. Ovog Fiću znam kada je bio samo školjka sa kontra vratima, i pratio sam njegovu restauraciju do ovog savršenstva. Ja sam ustanovio i objavio činjenicu da je ovo najstariji Fićo u BIH, a vrlo moguće i na prostorima bivše Jugoslavije, mada u to nisam potpuno siguran iako dobro poznajem Fiće i njihove vlasnike, nešto ne mogu da se sjetim da sam vidio starijeg Fiću u voznom stanju, možda postoji negdje neki skriven, ali i njega ćemo otkriti. Nakon ove objave kod prijatelja Valtera dolazile su moje kolege sa raznih televizija da predstave najstarijeg Fiću, drago mi je zbog toga jer su i Fićo i njegov zanimljivi vlasnik zaslužili medijsku pažnju. Idemo do 100.000 pregleda.

Godine 1991. Šaban Kamberović je krenuo sa obnovom vodenice koja datira iz 1905. godine, na lokalitetu Gornjac iznad Šerića. Ljudi su ga odgovarali od toga smatrajući da je to besposlica, ali kasnije će ova vodenica postati prije svega izvorom hrane ali i začetnik turizma, jer su oko vodenice sagrađene drvene kućice koje su činile eko-kamp Rijeka-Šerići. Vodenica je još uvijek aktivna, kako za mljevenje žita, tako i za druženja ljudi koji vole napraviti sijelo u ovom ambijentu koji odiše starinom i vraća u neke sretnije dane. Naravno ima i izletnika koji dođu u ovaj mirni prirodni kutak. Šaban mi ispriča i priču o begu Kuloviću koji se često pominje u ovim krajevima iako je na onom drugom svijetu već 76 godina.

World Poetry Day UNESCO je proglasio 21. marta 1999 godine s ciljem promoviranja čitanja, pisanja, objavljivanja i proučavanja poezije širom svijeta. Na proglašenju praznika rečeno je da treba odavati priznanje i podsticaj nacionalnim, regionalnim i internacionalnim poetskim pokretima. Već nekoliko godina ovaj se dan obilježava u Živinicama u okviru Gradske biblioteke kada se upriliči jedno druženje pjesnika. Ove godine to je izgledalo malo neobično, uz snijeg, topao čaj, maske i jako malo ljudi, ali važno je da je taj Svjetski dan poezije obilježen. I ja sam naravno učesnik te manifestacije, a vi možete pogledati djelić poetske priredbe koji sam snimio.

Upoznajte djeda Ćondu koji svoje dane provodi na hacijendi, često sa prijateljima uz veselje, muziku i rakiju. Baš tog dana pao je prvi snijeg i nakitio ambijent ali i samu emisiju učinio ljepšom. On sakuplja stare predmete, audio kasete, stara zaprežna kola, ima zanimljive rudarske lampe, slike, suvenire, radio aparate... Lijepo smo popričali, ugrijali se, i ostavili uspomenu na dan kada je padao prvi snijeg u našem kraju. Dopale su mi se reakcije gledatelja na ovu emisiju, često i danas kada me sretnu ljudi pohvale ovu emisiju. Čovjek koji uživa u svojoj drvenoj kućici uz životinje, muziku i prijatelje. Rahatluk, što bi rekli mi u Bosni.

Već danima ne idem na teren jer mi vremenske neprilike udružene sa epidemijom otežavaju snimanje emisija, pa čekam ljepše dane. Notes je pun lokacija koje bih trebao da snimim i svaki dan se opet nešto dopiše: pruga Olovo-Zavidovići, bunardžija Ibrahim Alić, Papraća, ribar Salih iz Lukavca, kula u Bosanskoj Bijeloj, Jezero Perućac kod Srebrenice... Srećom imam dovoljno snimljenih emisija da mogu sebi dopusiti da čekam sunčane dane. Najvažnije od svega je da snimim svoju reklamu za usluge snimanja privatnih zabava, davno je dogovoreno, trebalo je već to i emitovati na jednoj od televizija sa kojom surađujem ali želim to snimiti pored vode, uz sunce i vedrinu... Ipak treba objaviti nešto na YouTube kanal, nađem kadrove koje sam tek onako načinio u mom dvorištu, sastavih to, napisah nešto i pročitah o proljeću, valjda sam dobio inspiraciju nakon poziva za druženje pjesnika za Međunarodni dan poezije. Za tu prigodu napisat ću neku lijepu pjesmu, ili čak dvije, imam dovoljno vremena. A do tada, pogledajte moj kratki video uradak posvećen proljeću, i naravno ukoliko ste prijavljeni na YouTube platformu pretplatite se na taj kanal, meni će to značiti.

U mom kraju ljudi se često oslanjaju na liječenje vodom, najčešće onda kada zvanična medicina zakaže. Živimo u vremenu kada i nemamo priliku na normalnu zdravstvenu zaštitu opet nam ostaje ljekovita voda, želio sam u ovoj emisiji predstaviti najznačajnije ljekovite vode i približiti vam njihove lokacije i šta je to što one liječe. Na moje putovanje poveo sam pjenika Nijaza Rađena Hasanovića koji je o ovim vodama napisao prigodnu pjesmu:


Danas idemo u pohode
ljekovite obići vode
nek svi vide i nek znaju
šta imamo u zvičaju .

Krenuli smo od Ljubača
na taj izvor svako svraća
zdrava voda svima prija
jer puna je magnezija.


Priroda nam poklon dala
vodu punu minerala
kraj jezera Modračkoga
još je jedan dar od Boga,
i samo se mjesto zove
po izvoru vode ove,
zdrave vode, čistog zraka
svima pozdrav s Kiseljaka.

Sve bolesti kožne liječi
čudan neki miris ima
ta sumporna voda prija
i disajnim putevima.
Do nje nije teško doći
u predgrađu Tuzle grada
pitajte za Slavinoviće
i svratite, bar nekada.

Topla ljeti, topla zimi
pa zar može bolje biti?
Boleštine mnoge liječi
komonto se može piti,
pola Tuzle, Živinice
piju vodu sa Toplice.


Da teče kroz Austriju
poznata bi bila banja,
ovdje teče tek do Spreče
i bolja vremena sanja.

Nijaz Rađen Hasanović

Svi se sjećamo naših prvih učitelja, a znate li da se i oni sjećaju svih nas? Učitelj Halil vodi evidenciju koliko ima pravnika, koliko medicinara, koliko majstora... među učenicima koje je učio. Seoski učitelji u neka davna vremena koja pamti Halil Bedić bili su veoma poštovani od strane mještana ali i učenika. Za svaki posao morate biti nadareni, a za učiteljski posebno, dokazat će to i ova emisija posvećena jednom dragom i divnom čovjeku, učitelju, muzičaru, ljubitelju prirode i poštovaocu umjetnosti Halilu Bediću.

Neka mjesta jednostavno volimo, iz raznih razloga, a ja eto volim Šeriće. Čest su motiv u mojim pripovijetkama ali i u televizijskim pričama. Mjesto je to koje se oslanja na jezero Modrac koje je nastalo 1964. godine i nakon toga promijenilo izgled sela, običaje, klimu i ama baš sve ostalo. U Šeriće sam ovom prilikom doveo učiteljicu Ljubicu Marinković koja je baš u Šerićima provodila svoje učiteljske dane... A mjesni hodža Amel ef. Mukinović mi ispriča priču o nekom Muharemu Muminhodžiću koji je prvi u Šeriće donio vijest o postojanju automobila, niko mu nije vjerovao i proglasiše ga najvećim lažovom, a kasnije se ispostavi da je Muharem govorio istinu.

Nekada su iznad Gračanice postojali kipovi, pored nekih vodenica znalo se desiti da vile tkaju na zlatnim stanovima, i postojala je ogromna lipa oko koje su se molili Bogumili a u njeno šuplje deblo moglo se sakriti 10 ljudi od kiše. I nije to sve, jednom su se tu zauvijek skamenili svatovi.

Ja sam u svom ranom djetinstvu dolazio Spahićima gdje sam bio drag gost, i gdje su me darivali poklonima, gdje sam se bezbrižno igrao i spoznavao svijet. Vodili su mene u Suboticu, u Beograd, na Jadransko more, ali najradije bih dolazio u Like , selo vrijednih i bogatih domaćina, ovdje se osamdesetih jako lijepo živjelo, gradile su se moderne kuće, postavljale su se stilizovane metalne ograde, gipsane figure na kapijama, a pored društvene trgovine zadruge Jedinstvo iz Kalesije, postojala je i prva privatna trgovina upravo kod mojih Spahića.

Krenuh tragom Rimljana i sretoh drage ljude, čak i Ljigu koji je napravio nekakav čudan automobil.

Emisija posvećena zaljubljeniku u auto sport Sejfi Muhiću koji osvaja trofeje bez naročite podrške zvaničnika.