Ljubav kroz riječi jedne žene

Pustit ću je neka spava


Kad bih mogao, prvu jutarnju kavu bih preskočio. Ne zato što mi ne paše. Kad bi vi na mom mjestu bili, vjerujte, i vi bi je preskočili. Nekome treba tableta za spavanje. Mojoj zakonitoj potrebna je kava za buđenje. Ne samo njoj. Većini od nas treba, reći ćete. U pravu ste, no, nekako mi se čini da je njoj potrebnija nego drugima? Možda se varam? Prosudite sami.
****
Dignem se svako jutro poslije šest, odem na plac, u dućan, skuham kavu, pustim laganu muziku i onda probudim moju zakonitu. Digne se ona, sjedne preko puta mene i pospano kaže da stišam muziku. Kog vraga ću stišavati, mogu je jedino ugasiti.
Zapali ona cigaretu, srče kavicu i šuti.

Pričam ja gdje sam bio, koga sam sreo, što sam kupio, što je bilo na akciji, a što poskupilo. Ona i dalje puši, pije kavu i šuti....
-Što ćemo danas kuhati?-pitam je.
-Kako ti se samo da?
-Što?- pitam je.
-Tako rano pričati.
- Pa i nije tako rano. Prošlo je osam sati.

Nakon pola sata, ponekad i četrdeset pet minuta, počne moja zakonita pričati. Bolje reći, počne me ispitivati gdje sam bio, što sam kupio, što ćemo kuhati?
-S kim sam razgovarao? Kome sam ja pričao?

I tako vam je to . Prva jutarnja kava . Moj monolog. Sad kada bi se trebao dogoditi dijalog, meni se pričati više ne da, pa mijenjamo uloge. Ona priča ,ja šutim. Tako do doručka. Onda uhvatimo ritam. Do ručka se znamo i povađati.

Ako mislite da se po jutru dan poznaje, varate se. Kad se probudi , kad je prva jutarnja kava razbudi, često je pitam gdje se gasi. Tada si svečano obećam da sutra ujutro kavu neću kuhati.
Pustit ću je neka spava.

Oznake: ljude, navike

18.09.2018. u 22:10 | 11 Komentara | Print | # | ^

Ljepota i legende

Posjet Plitvičkim jezerima svaki put je drugačiji. Kad kiša pada... poseban.

Nebo se smračilo, slike u jezeru utopilo.





Onda se nebo otvorilo. Lijevalo je kao iz kabla. I zmija se na kamenu kupala.


Šum kiše i slapova u jedno se stopio. To me podsjetilo na legendu o tome, kako su zapravo nastala Plitvička jezera.

Legenda kaže:
Nekada davno na ovom dijelu Dinarskog planinskog masiva, između Male Kapele i Plješevice , vladala je dugotrajna suša. Ljudi su se svakodnevno molili, kišu dozivali. Jednog dana okupili su se na Vrelu života. I molili.....Iskrenošću, dobrotom i ljubavlju Crnu kraljicu su dozvali. Ona je iz svakog oka jednu suzu pustila. Iz desnog oka crnu, iz lijevog oka bijelu suzu. Kada je kraljica nestala iz crnog oblaka uz vjetar , munje i gromove kiša je lijevala. Izvor Crne rijeke stvorila. Iz bijele suze, bijeli oblak, izvor Bijele rijeke stvorila.
Kiša je padala i padala. Na mjestu gdje su ljudi molili (prosili) Prošćansko jezero je nastalo. A onda se voda prelijevala tako dugo dok šesnaest jezera nije stvorila. Od tada pa sve do danas , preko sedrenih barijera teku, pretaču i rastaču se....







I jesen se polaako prikrada


Kiša je prestala. Ljudi su i dalje hodali i razgledavali.


Svi koji su bili komadić ljepote u srcu, sa sobom su ponijeli.
Plitvička jezera i slapovi iza nas su ostali. Svako jezero i slap u svom imenu jednu priču ima. O vremenu . O ljudima. Ona su čuvari vremena.

(na slici još uvijek kiša pada)
*****
Mi smo se , s najljepšeg izvora na svijetu, starom cestom, uz obalu rijeke Korane, doma uputili. U Rastokama smo se zaustavili. Slunjčica se veselo slapovima rastakala, u Koranu utakala.



Iz mirnog toka nježno se pretače
preko kamenja rastače
kroz pukotine veselo iskače
u dubine slapove svoje šalje,
pršte,
izmaglicu daju
veliki i mali
čarobnu sliku daju.

Nad Rastoke se spuštala noć. Nema više mlinara ni konja. Ni vila srebrene kose, koje konje kradu i grivu im u stotine sitnih pletenica upliću. Nema više ni vještica s Kleka i Ozlja.

A možda ....Možda su vile u razigranim kapima? Možda su vještice u modrim dubinama?
****
Kotači su se okretali, kilometri promicali. Gradu na četiri rijeke smo se približavali. Pivoljupci kažu, gradu na pet rijeka. Onu pivsku,uvijek zaboravljamo:))

Oznake: ljepota, legende

11.09.2018. u 21:29 | 11 Komentara | Print | # | ^

Tako to mame rade


Nakon mjesec dana provedenih kod prijateljice Anje, Marta se u dom vratila. U sobu broj pet. Svaka na svom krevetu, s nestrpljenjem i znatiželjnim pogledima dočekale su je njezine cimerice. Jana i Iva imale su deset godina, Sara i Melani osam . Marta je bila najmlađa. Sedam godina je navršila. Jedva je čekala da im ispriča što je sve doživjela, no prije toga svakoj je čokoladu dala. Teta Inga im je poslala.
-Kuća na kraju grada zove se dom, uzbuđeno je Marta pričala, pravi pravcati dom u kojem žive sretna djeca, mama i tata. Ispred kuće je travnjak, na travnjaku veliki bazen . Ispod trešnje u hladu je tobogan, njihaljka i pješčanik. Oko kuće sve je puno cvijeća. Iza kuće vrt i voćnjak. Prvi put jela sam voćke ubrane sa stabla. Teta Inga stalno kuha i peče kolače. Cijelo dvorište miriše Striček Ivan navečer travu kosi.
-Nije to ništa posebno, rekla je Jana. Što ste cijele dane radile?
-Svaki dan na drugo mjesto smo išli. U kino, na bazen, na piknik, u šoping. Puno novih stvari sam dobila. Druge godine ići ćemo u Gardeland. Tako su mi obećali.
- Nemoj se previše nadati. Svi oni puno toga obećaju, ali nikad obećanja ne ispune. Jednostavno te zaborave. Meni su svašta obećavali, nitko od njih obećanje nije ispunio,nikad se nitko po mene nije vratio- tužno je rekla Iva.
-Oni su drugačiji, uznemireno je rekla Marta. Vodili su me na selo kod Anjine bake. Hoćete li da vam pričam što sam tamo sve vidjela i doživjela?
-Nećemo. Tebi je ovo prvo iskustvo. Zato si tako uzbuđena. Idemo spavati. Deset sati je odavno prošlo. Privikavaj se ponovno na kućni red i pravila, rekla je Jana i svjetlo ugasila.
Marta je tužno uzdahnula. Baš im je htjela ispričati ono najljepše što je doživjela. Svaku večer teta Inga u sobu je dolazila. Nakon što bi provjerila jesu li oprale zube , jastuk im je namjestila, laganom plahtom pokrila i nakon toga pokraj prozora u fotelju, s knjigom u ruci sjela. Kada je priču pročitala onda im je pjevala. Anja je obično već zaspala , a ona je oči zatvorene držala. Teta Inga bi se tada nad krevet nagnula i svakoj pusu dala. Dok je vrata sobe zatvarala još jednom bi ih sa smiješkom na licu pogledala. Tako to mame rade, sada je sa sigurnošću znala. Tiho je plakala. Silno su joj Anja i teta Inga nedostajale.
-Hoćeš li da s tobom spavam?- tiho je Iva pitala i dodala kako će njezini prijatelji po nju doći. Ona se samo šalila.
Uplakana Marta k Ivi stisnula i ubrzo zaspala.
***
Inga i Ivan na terasi su sjedili.
-Idemo unutra, rekla je Inga, komarci su užasno dosadni.
-Što si rekla?
- Slušaš li ti uopće što ti ja govorim?
-Oprosti, nisam te slušao.Razmišljam.
-O čemu?
-O Anji i Marti. Anja je večeras jako tužna bila.
-Znam. Večeras , umjesto priče cijelo vrijeme o Marti je brinula. Pričala je kako na more najrađe ne bi išla. Objasnila sam joj kad se s mora vratimo i kupimo knjige , škola će početi i one će opet zajedno, u prvoj klupi sjediti. To ju je još više zabrinulo. Tko će Marti knjige kupiti?
-Ne znam kako bih ti rekao o čemu sam razmišljao. Ne bih te htio povrijediti, znam kako si teško prihvatila da drugu bebu ne smijemo imati. Razmišljao sam kako bi Martu mogli posvojiti- u jednom dahu Ivan je izgovorio .
-I ja sam o tome razmišljala. Sam znaš kakva je kod nas birokracija. Nisam sigurna da možemo sve zahtjeve ispuniti. Da je to lako ne bi toliko djece na posvojenje čekalo. Mi imamo dvije solidne plaće, kuću i auto. Bojim se da to nije dosta. Ono što mi možemo u izobilju dati, je ljubav i topli dom. Nisam sigurna da to kao uvjet postavljaju.
-Ništa nas ne košta probati. Ono što je Marti i svakom djetetu potrebno, imamo. Ono što Anji pružimo, pružit ćemo i Marti. Još nikad nitko u vrtiću ni u školi nije primijetio da Anji nešto fali. Uvijek nam govore da se vidi kako je ona sretno i zadovoljno dijete. Lijepo bi bilo još jedno sretno dijete imati.
- Kada ćemo zahtjev dati?
- Već sutra direktoricu ću nazvati. Prije toga s Vesnom, Martinom najdražom tetom ću se posavjetovati. Sama znaš da to dugo traje. Djeci nećemo ništa govoriti, nećemo im lažne nade davati.
****
Godinu dana kasnije...
Vesna je polako otvorila vrata sobe broj pet.Na stolici pokraj kreveta Marta je sjedila i nožicama mahala.
-Teta Vesna , jesu li stigli?- s nadom i iščekivanjem u glasu je pitala?
-Jesu. U boravku te čekaju. Obukla joj je kaputić, kapu na glavu stavila i na kraju nestašne plave kovrče poravnala.
Sve potrebne papire riješili su prije , tako da je Vesni preostalo još samo napomenuti kako je mogu nazvati u bilo koje doba, ako nešto ne bude kako treba. Marta ju je čvrsto zagrlila šapnuvši joj kako će biti jaaako dobra i poslušna. Nije ni pomislila da bi moglo drugačije biti. Marta je njezina miljenica usprkos tome što tako ne bi smjelo biti. Srcu ne možeš zabraniti. Marta je ovdje prohodala, prve riječi progovorila.Mama ju je zvala sve dok joj druga djeca nisu objasnila. Poslije tog saznanja na svako otvaranje vrata s nadom je gledala. Mamu je čekala.
Izašla je na ulicu i mahala sve dok auto iza zavoja nije skrenuo. Tiho je uzdahnula i prema sobi broj pet se uputila. Martinim cimericama sada je potrebna. Dobro zna kako odlaske, udomljavanja i posvajanja proživljavaju oni koji ostaju.
Jedni ljudi griješe, drugi ljudi greške ispravljaju.

Oznake: djeca, majke, ljubav

03.09.2018. u 23:22 | 13 Komentara | Print | # | ^

Korijen, stablo, list



Što je loza starija , to je korijen dublji. Korijeni se razgranaju, nove izdanke daju. Listovi uvenu, stablo i korijeni traju.

Nekada davno, uz svjetlost voštanica i petrolejki, priče su se pričale. O ljudima i događajima, o precima, koji već dugo nisu s nama. Priča je išla od generacije do generacije, s koljena na koljeno....usmena predaja se zvala. Kasnije su priče zapisivali, sve manje o njima pričali, sve rjeđe priče potomcima čitali.....i negdje ,na nekoj obali vremena,ljudi su priče zaboravili.

Jedan list, jednoga dana, naučio je stablo o korijenima ono, što je stablo trebalo znati, a znalo nije.
****
Sredinom dvadesetog stoljeća rodio se dječak, crni nasmijani vragolan. Kao i svi dječaci (možda malo više od drugih), volio se igrati rata.
Na pitanje kako se zove, odgovarao bi:
-Zovem se LAV. Nekada davno, bio sam kralj.
Unatoč tome što su mu se smijali, LAV od svog podrijetla nije odustajao.
-Dobro, govorio je, možda baš nisam bio kralj, no zasigurno znam da mojim venama teče plava krv.
Vrijeme i društveno uređenje u kojem je živio, plavu krv i plemenitaše nije baš voljelo. Ljudi su sada već odraslog, punoljetnog muškarca na to upozoravali govoreći kako će njegova krv zasigurno poplaviti, ne bude li prestao bedastoće govoriti. LAV nije odustajao. I svojim kćerima isto je govorio, sve dok se jednog dana na nož nije porezao. Na bezbroj njihovih pitanja odgovorio im je kako je svaka krv crvena, a njegova (pouzdano je znao) plava je od korijena.

Došle su devedesete godine. Hladni vjetrovi s istoka su puhali. Govor mržnje i netrpeljivost su sijali. Oružjima se zveckalo, u rat pozivalo. Ovaj put, rata se nisu igrali. Ognjište, dom i domovinu su branili. LAV je osjetio miris baruta, naučio kako je rat strahota i najveća ljudska sramota. Čovjek je čovjek, život je život, krv je krv...i svaka krv , topla je i crvena. Poslije rata LAV o svojoj plavoj krvi nije pričao. Rat ga je drugačije naučio, sve dok prve godine dvadeset i prvog stoljeća, od strica poklon nije dobio. U nevjerici sliku je gledao, nekoliko puta napisano čitao i na kraju rekao....
-Znao sam. Nitko mi nikada ništa nije pričao, nikada ništa nisam pročitao....ipak sam znao. Nije važno kako, važno je da je tome tako. Moja krv plave korijene ima. To mogu zahvaliti svojim hrabrim precima. Petru, Ivanu i ostalima.


Ispod slike štita piše:

-Od hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV , plemstvo je dobio Petar Baxai iz Pribića podno Žumberka za iskazanu hrabrost 1244.godine. On i svi oni koji su s njim hrabro branili kralja ispred Mongola.
Tri stoljeća kasnije ...
Ivan i Petar Bakšaj bili su kod Varaždina kneževi. Hrabro su se borili i odlučan otpor turskom zavojevaču, u šesnaestom stoljeću pružili.
Početkom dvadesetprvog stoljeća ,većinom u sjevernoj Hrvatskoj, sto dvadeset Bakšaja je živjelo . I u dalekoj budućnosti, o jednome od njih, čitat će se i znati. I on je LadisLAV bio. Lavljim srcem se borio. Pravi sportaš je bio. Svojim potomcima sportska odličja je ostavio.Lijepo bi bilo kada bi svi njihovi potomci u budućnosti sablju, pušku i top, sportom zamijenili.
*****
Generacije se smjenjuju, tragove postojanja ostavljaju. U svjesnom, kroz riječi i djela. U nesvjesnom kao intuiciju, kao bljesak zvijezde padalice. Svjesnost nesvjesnoga , onoga što smo sigurni da znamo,možda se u svjetlosti rodilo s nama..... a možda se, djelić kapi iz korijena davnih, kroz stablo, provukao do garana?


Oznake: korijeni

27.08.2018. u 21:56 | 17 Komentara | Print | # | ^

Priča starog prozora


Nekada su za nas prozore govorili da smo pogled u svijet. Sada nas je zamijenio internet. Unatoč tome svi znamo da kuća nije kuća bez čvrstih temelja i krova, bez zidova, vrata i prozora. Temelji, krov i zidovi su sigurnost, prozori , toplina i svjetlost. Prozori su kući isto ono što su čovjeku, oči i uši.


Ne znam da li ste nekada u mom gradu bili, ali sam siguran da ste za Varaždin čuli.
Ako i dođete u moj grad nećete me vidjeti. Ja sam prozor s dvorišne strane. Moja ljepotica (sada stara dama) izgrađena je u vremenu, u kojemu je živjelo plemstvo i pučanstvo, niži i viši stalež, crvena i plava krv.Vrijeme je prolazilo,društvena uređenja se mijenjala, s njima i stanari koji su u mojoj kući stanovali. Mene su novom farbom farbali, nove zavjese stavljali.... . Jedni ljudi svjetove su zamijenili, drugi kontinente. Ja sam i dalje tu. Istina , star i pohaban, već dugo nisam otvaran.Ostaje mi da čekam i da se nadam .
Ispričat ću vam jednu priču iz davnina, iz vremena dama i krinolina, lanenih robača i sluškinja....
****
U mom dvorištu zajedno , igrali su se Ivan i Ana. Kako su zajedno odrastali, jedno drugom su se povjeravali. Sve tajne dijelili. Jednog dana u cvijetnjak su posadili , Ana crvenu ružu, Ivan plavi jorgovan. Kako su odrastali sve manje su se igrali, sve češće , sramežljivo su se gledali, ispod mojih krila pod okriljem noći sastajali.Ana je odrasla u prekrasnu crnokosu, crnooku djevojku. Ivan u visokog plavokosog i plavookog mladića. Ljubav je prvo tinjala, a onda se rasplamsala. Voljeli su se, iako su znali da ne smiju. Tako su pravila nalagala.
Samo čovjek takva pravila može izmisliti. Ne možeš zabraniti suncu da sja, kiši da pada, ljubavi da se nada. Ljubav ne poznaje pravila, ljubav ne poznaje prepreke, pravila ni ograničenja. Ljubav ljude i svijet, u bolje i ljepše mijenja. Njihovu ljubav su branili , ali je nisu mogli zabraniti. Tada su se odlučili ljubav rastaviti. Anu i njezinu majku spremačicu pod okriljem noći, u nepoznatom pravcu odvesti.
Tamo negdje na obali mora, Ana se od tuge razboljela. Tiho je otišla, i svoju ljubav sa sobom ponijela.

Ivan je Anu tražio, roditelje molio....Čvrsti i nepopustljivi su bili.
„ Loza kao naslijeđe ide s koljena na koljeno.Što je korijen dublji, to je loza duža“, često su mu govorili.
Ivan je živio i patio. Dužnosti prema roditeljima , lozi i plemstvu izvršavao. Samo je jednom istinski volio. Svoju Anu. Puno godina kasnije Ivan je za tužnu vijest čuo.....Tada se jednostavno životu prepustio,imanje zapustio , od juta do večeri pijan bio. Kao duh imanjem lutao. Ništa više važno bilo mu nije.......
Jedne ljetne večeri mjesečina ga je naslonjenog na cvijetnjak, srebrenom koprenom pokrila.
*****
Kako u dvorištu, tako i u cvijetnjaku....

Jorgovan se razgranao, narastao ,prekrasnim plavim cvijetovima procvjetao. I ruža je crvenim pupoljcima propupala, procvjetala, zamirisala.
Pomiješao je vjetar mirise.
Noću na mjesečini ruža je sanjala kako bi lijepo bilo, oko jorgovana svoje grane oviti. Ni jorgovan ravnodušan nije bio. Često je sanjao kako ruži svojim lišćem s nježnih latica, jutarnju rosu briše. Uzalud su oni sanjali , maštali i željeli. Istom rodu nisu pripadali. Od silne čežnje ruža je uvenula. Od tuge za ružom jorgovan je prestao rasti i cvasti.....

Svi oni koji priču znaju, u spomen na njihovu ljubav, u svom cvijetnjaku sade ružu i jorgovan. Blizu. Da se ruža oko jorgovana može saviti. Da jorgovan s nježnih latica ruže , jutarnju rosu može popiti.
Ako jednoga dana ljudi zaborave priču, cvijeće u cvijetnjaku neće.
****
-Med ljudima ni pravice, nekada davno, Matija Gubec je znao.
-„Ni med cvetjem ni pravice“, puno godina kasnije, Krleža je u stihu napisao.
-Svaka krv je crvena, ljudi su saznali tek kada su se, na ružin trn ogrebali.

Život nas uči sve dok nas ne nauči:
-Kako sijemo tako i žanjemo. Kako sadimo tako i beremo. Kako na polju i u vinogradu , tako i u životu.
-Ljudi su uvijek bili i uvijek će biti.... samo ljudi.

Ja sam jedan stari prozor. Nije na meni da sudim.


(Priča objavljena na stranicama Kul Pong kluba iz Bjelovara )






Oznake: prozori, ljudi, običaji, ljubav, cvijeće

21.08.2018. u 22:56 | 18 Komentara | Print | # | ^

Špancirfest


Počeo je danas kod nas u Varždinu , dvadeseti Špancirfest. Jedni ga željno iščekuju, drugi osporavaju. Bilo kako bilo , za svakoga se ponešto nađe.

Zaštitni znak Špancirfesta je naš Verglec.



Kakav bi Špancir bio bez dama u krinolinama?


Danas sam bila u Kranjčevićevoj ulici. Odmah pokraj Muzeja anđela je Rajski vrt.


Možete se slikati, možete samo u razgledanju uživati, a možete se i nasmijati....


















Odmah pokraj je i


Ako želite nešto pojesti,tu je Vindijin kutak s raznovrsnim delicijama ...


Nakon dobrog zalogaja paše i čaša dobrog vina. Moji odabiru obiteljsku vinariju Mežnarić, s kvalitetnim vinima.





S čašom vina možete i u ovaj kutak sjesti


U parkiću preko puta Turist hotela, daleko od štandova i buke, dokaz je da se za svakoga ponešto nađe.



Svaka ulica , trg, park , ovih dana priča je za sebe. Dođite , vidite i uživajte.


Oznake: španciranje

17.08.2018. u 22:46 | 13 Komentara | Print | # | ^

Za uspješan i sretan brak...

Za brak je potrebno dvoje. I ljubav.


Za uspješan i sretan brak, svaki dan, ljubavi treba dodati...

- Čašicu razumijevanja
- Bočicu kompromisa
- Pregršt lijepih riječi
- Prsohvat osmijeha
- Puno krilo nježnosti
- Košaricu zagrljaja
-Buket poljubaca

Ako se i dogodi nerazumijevanje, ono što ljubavi dodajemo- uspješno liječi.

Oznake: ljubav, brak

13.08.2018. u 22:42 | 5 Komentara | Print | # | ^

Život


(slika- Marina)

Tvrd je ovaj život. Nepokolebljiv. Hrabar i uporan.
Ponekad......Nesiguran. Uplašen. Prazan. Velom tajne obavijen. Prepun rupa i zakrpa.

Vrijeme život, kao hrđa čelik –nagriza. Tragove ostavlja.

Zanimljiv je ovaj život. Dinamičan. Znatiželjan. Veseo i razigran. Prepun prilika. Priznaje samo one , u djela pretvorene. Nema loših ocjena ni popravnih ispita. Život je samo jedan. Vrijedan. Neprocjenjiv. Krhak i lomljiv.
Ponekad..... Razapet između ljubavi i mržnje, radosti i tuge.

Život je autor. Mi smo izvođači.


Oznake: život

08.08.2018. u 22:05 | 4 Komentara | Print | # | ^

Na istom utu/4



Zaustavio se bijeli karavan. Vani je izišla plavokosa žena u zelenoj odori. Znao sam da je veterinarka. Vojniku se oštro obratila. Nogu je s mene maknuo....a ona se polako prignula i ruku mi pružila. Pogledao sam je u oči i ruku poliznuo. Nježno me je pregledala, zabrinuto ranu od nesretnog udarca i pada pogledala. Lizao sam ja ranu, ali svejedno, još zarasla nije. Veterinarka se vojniku okrenula i nešto ga pitala. Rekao je; Kelb. Nasmijala se, na ruke me podigla i prema autu nosila. Ukočio sam se od straha. Zubi su mi cvokotali. Htio sam skočiti i pobjeći.....ali, nešto u njezinu nježnom glasu me zaustavilo.
Dok smo se vozili žena mi je stalno pričala. Opustio me njezin nježan glas . Ne znam kada sam zaspao, ni koliko sam spavao. Probudilo me zatvaranje vrata. Pogledao sam kroz prozor. Još uvijek je bila noć. Svjetla grada žmirkala su. Pažljivo mi je lajnu oko vrata stavila. Neću ja bježati. Sve i kada bi htio nemam, a i ne znam kamo. Nakon dugo vremena osjetio sam povjerenje i prepustio se. Nisam razmišljao, nisam se brinuo. Bit će kako bude. Moram naučiti ponovno ljudima vjerovati.
Lijepo je opet bilo.... biti pas.
****
Zvonjava telefona probudila je Maju. Nije ni gledala tko zove. Javila se . Ana ju je zamolila da dođe do nje u ambulantu. Rekla je da stiže dok se obuče. Nije pitala zašto. Kada je imala vremena kod Ane je volontirala. Tek što je vrata otključala, Ana je na glas pričala:
-Već sam ga pregledala. Ima dvije rane. Jedna noga mu je ozlijeđena. Nije čipiran. Nema vlasnika. Jako je mršav i sav istraumatiziran. Moram ga cijepiti i u karantenu staviti.
- Polako. O kome pričaš?
- Sad ćeš vidjeti, rekla je Ana i glasno se nasmijala.
Na tepihu u kupaoni ležao je čupavo stvorenje. Dlaka mu je bila zalijepljena i prljava. Dok su ga u kadu stavljale nije se opirao. Drhtao je . Zubi su mu cvokotali . Onda se polako u toploj vodi opustio i prepustio kupanju i sušenju. Kada su bile gotove , pošteno se stresao, cijelo tijelo dobro protresao. Onda je lagano zateturao.
-Iscrpljen je i gladan, rekla je Ana. Tko zna što je sve prošao? Samo on zna odakle je došao.
-Gdje si ga našla?
-Zvali su me s granice. U prihvatni centar , tko zna kojim putem, izbjeglice su došle. S njima i ovaj pas. Bila sam jako ljuta. Vojnik koji ga je pazio na njemu je nogu imao. Da ne pobjegne , kako je rekao. Na pitanje zna li kako se zove; Kelb , rekao je. Tako ga je djevojčica zvala. Nisam mu objašnjavala da to na Arapskom znači pas. Važno je da je sada na sigurnom. Brzo će se on oporaviti.Bernski planinski psi su izdržljivi. Dok ga dobro nahranim i oporavim naći ću mu dobre udomitelje.
Dok su razgovarale Maja ga je iza uha češkala. Na spomen udomitelja osjetila je kako je reagirao. Otvorio je usta dahtao . Nervozan je bio. Razumjela je njegovu nervozu.
-Ja ću ga udomiti, rekla je Maja.
- Hoće li ti dozvoliti psa u stanu držati?
-Pitala ih budem. Dragi i razumni su ljudi. Ako su mene prije dvadeset godina udomili, vjerujem da će i psa udomiti.Znaš, podsjeća me na mene kada sam mala bila. Dobro znaš da sam i ja sličnim putem u ovaj grad došla. Preko šuma i polja, do prihvatnih centara i na kraju, do toplog doma i meni dragih ljudi.... mojih udomitelja.
Znala je Ana njezinu priču pa je temu brzo promijenila.
-Koje ćeš mu ime dati?
-Kelb.
-Šališ se? Dobro znaš da to nije ime?
-Njemu jest. Tako ga je djevojčica zvala. Na to ime se navikao. Zašto bih nešto mijenjala?
Nakon mjesec dana Kelb se na travnjaku odmarao. Znao je on da je sretan pas. Nekada, Srećko su ga zvali. Sada ga je sreća mazila i pazila.
****
Ljude ne možeš mijenjati. Na ljude možeš utjecati svojim ponašanjem , razmišljanjem , postupcima i djelima.
Ni svi prsti na ruci nisu jednaki, pa tako ni ljudi. Važno je znati i zapamtiti da....

Jedna ptica nije jato.
Jedan čovjek nisu ljudi.
Ljude ne čine imena .Ljude čine djela i postupci.
Jedni ljudi griješe, drugi ljudi, greške ispravljaju.

Oznake: psi i ljudi

04.08.2018. u 21:30 | 10 Komentara | Print | # | ^

Na istom putu/3





Danju smo spavali, noću bauljali šumom i rubnim predjelima sela. Koliko dugo smo hodali?
Vrijeme je relativan pojam . Ponekad je dan, jedan trenutak, ponekad je minuta vječnost. Moje vrijeme ljudi množe sa sedam. Znate, to je ono pasje vrijeme, pasje godine....pasji život. Ne samo za nas pse. Dijelio sam istu sudbinu s ljudima. Isti pasji život zajedno smo živjeli. I oni , i ja.

Hrane više nismo imali. Naučio sam već da u naseljena mjesta ne ulazimo. Od gladi me želudac bolio. Jeo sam travu, glad i bol umanjio. Mona je plakala. Bili smo u šumi nedaleko od naseljenog mjesta.
Glad prvo osjeti mirise. Vjetar je iz smjera naselja donio miris friško pečenog kruha. Čuo sam kako i njima kruli po crijevima. Polako sam se od mojih supatnika odvojio. Slijedio sam miris kruha. Doveo me do pekare. Iz otvorenog kombija mamile su me kutije pune rumenih štruca kruha. Vozača nije bilo. Skočio sam, štrucu kruha zubima zagrizao i povukao. Kištra se prevrnula i užasnu buku napravila. Dok je vozač do kombija došao, sa štrucom kruha u zubima, prema šumi sam jurio.

Gladan gladnoga razumije. Svi smo kruh jeli. I za drugi dan smo ostavili. Mona više nije plakala, u krilu me čuvala. Tu noć nikuda nismo krenuli. Vidio sam kako karte gledaju, kako svjetlosne signale u smjeru suprotno od naselja šalju. Kad je mjesec zagazio duboko u noć , dva čudna zamaskirana lika su se pojavila. Supatnici su se dignuli i veselo im u susret krenuli. Kada smo do kamiona došli likovi su na mene pokazivali i koliko sam razumio, mene u kamion nisu željeli. Ne volim aute i kamione. Rep sam podvinuo i prestrašeno gledao. Likovi su mi sumnjivi bili. Nisu mi povjerenje ulijevali. Mona me čvrsto uz sebe držala i plakala. Najstariji(sada sam već znao, starješina, gazda ili kako god ga zvali) ruku je duboko u njedra zavukao, novce izvadio i likovima dao. Tako sam i ja, u kamion ušao.Bolje reći, na rukama su me unijeli. Bio sam dirnut njihovim postupkom. Da su dobri ljudi, sa sigurnošću sam znao. Za psa lutalicu dali su ono što su imali, ono što su za sebe čuvali.
Istina je ona izreka koju ljudi često spominju: Čovjek koji voli i poštuje životinje, voli i sve ljude“

Ne znam koliko dugo smo se vozili, ali sam dobro zapamtio kako. Po nekakvim rupama i rupetinama kamion je poskakivao. Kao vreće krumpira bacalo nas je sad na jednu, sad na drugu stranu. Tijela su udarajući u metalne strane kamiona buku proizvodila. Postalo nam je užasno hladno. Klima je radila. Kamion je hladnjača bio.
Kako se sumanuto vozio, tako se naglo i zaustavio. Likovi su otvorili vrata . Jedva smo vani izišli. Supatnici su stoički podnijeli hladnoću i bol. Čak su i veseli bili. Nisam znao čemu su se tako veselili. Ostali smo stajati usred ničega. Cesta je bila poljski put. Krenuli smo u smjeru, pretpostavio sam , prave ceste. Zvuk motora automobila nije bio tako daleko.
Tu noć sam naučio da blizu, može biti jako daleko.

Što od uzbuđenja jer su mislili da su nadomak cilja, što od gladi i umora pažnja i koncentracija im je oslabila. Čak su se smijali i malo glasnije pričali. Ni bateriju nisu koristili. Osjetio se tračak sreće i sigurnosti.....samo što je jako kratko trajao.
Nakon stotinjak metara jaka svjetla su nas zabljesnula. Ljudi s puškama vikom su nas zaustavili. Kroz žičanu ogradu su nas gledali. Ukočeni od straha , iznenađenja i razočaranja, supatnici su ruke u zrak dizali. A ja....rep među noge čvrsto stisnuo, na zemlju legao i čekao....Gledao sam kako su , sada znam vojnici na granici ljude legitimirali, pregledavali, onu prljavu odjeću iz ruksaka vadili i protresali. Ma što da su tražili , ništa našli nisu. Onda su na mene pokazali, nešto govorili. Mona je rekla ,Kelb. Jasno je bilo da se nisu razumjeli sve dok im jedan od dječaka, na jeziku koji su razumjeli, nije sve objasnio. Vojnik je uzeo telefon i nekoga nazvao. Otvorili su prolaz i kroz žičanu ogradu moje supatnike u veliku kuću odveli. Mona je plakala i zvala me...Kelb. Tada sam Monu zadnji put vidio. Bio sam sretan radi njih. Sada su krov nad glavom imali. I tuš, i topli obrok....i sigurno utočište...barem na kratko. To je bila prva stanica na njihovom putu prema onome što su imali i izgubili, prema onome što su silno željeli....Ognjište i topli dom.
Ostao sam vani s vojnikom i čekao sve dok se nisu otvorila žičana vrata......

Oznake: psi i ljudi

03.08.2018. u 20:56 | 4 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2018  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (9)
Srpanj 2018 (7)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (6)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading