U jedno prohladno jutro krećemo za mjesto Hodbina koje se nalazi između Mostara i Stoca kako bi prevezli kombi koji smo nedavno kupili. Budući da smo prvo trebali kod časne sestre Ljubice u Posušje, odabrali smo putanju kojom do sada nismo išli, u Jablanici smo skrenuli desno i onda preko planine Čvrsnice, došli u Park prirode Blidinje, gdje smo se nagledali predivnih krajolika, koji bi mogli da ukrase kalendare. Fascinirani ljepotom idemo lagano preko Hajdučkih Vrleti, i dolazimo do Posušja gdje ubrzo pronalazimo lokaciju na kojoj je sestra Ljubica.

U Posušju postoji časna sestra Ljubica Kovač koja spravlja lijekove od bilja, i namješta želudac jer isti najviše strada zbog stresa i sekiracije, pa se na neki način podigne. Njen dom nalazi se u idiličnom miru koji je okružen šumarkom u uređenom dvorištu punom neobičnih vrsta cvijeća, pa na neki način i taj ambijent liječi. Ljudi dolaze iz svih krajeva naše bivše države, bude baš gužva(ja sam bio dosta rano pa nije bilo puno ljudi možda 8 do 10), postoji i čekaonica za one koji imaju zakazan termin, ljeti je gužva još veća kada naši ljudi sa svih strana svijeta dolaze na odmor, mnogi su izliječeni ovim načinom prirodnog liječenja, pošto sam došao bez najave nisam sreo sestru Ljubicu, niti sam bilo šta snimao izuzev ove fotografije iz njenog vrta gdje vlada neki predivan religiozni mir koji opušta i zadivljuje. Sve je počelo slučajno dok se brinula o svojim bolesnim roditeljima, počela je spravljati čajeve za njih, a onda je došla neka žena sa dječakom koji je imao teži oblik astme , te je zamolila da mu napravi neki čaj, i uspjelo je... Bilo je to 1988. godine i od tada se prenose priče o uspjehu sestre Ljubice, a ona je autor knjige o liječenju ljekobiljem. Toliko je mnogo ljudi koji dođu po svoj lijek da se djevojke koje joj pomažu ne stižu javiti na telefon 039/200-220 ( zvonio je bez prestanka tokom mog boravka u ovom dvorištu), ali ako vam treba neka pomoć budite uporni, ili po njihovoj uputi pošaljite SMS na broj 00385 99 881 9952, pa će vas kontaktirati. Mnogo je nevjerovatnih priča koje donesu ljudi koji se nađu u tom dvorištu, recimo neki su je sanjali iako nikad ranije nisu čuli za nju, pa kad nekome ispričaju san bude da ih taj neko uputi baš ovdje, neki su se uvjerili u djelotvornost prirodnih lijekova koji su spravljeni po njenom receptu. Zadivio me mir koji opušta, taj dar koji ima jedna žena da spozna ljekovitost trava, ta masa ljudi koja s nadom dođe i pronađe olakšanje.

Onda nastavljamo dalje za Mostar, pa po Zastavin kombi, kojeg smo brzo natovarili na prikolicu, a ujedno kupili još jagode i trešnje. Ručali smo u mjestu Buna, zatim posjetili našeg starog prijatelja Marka i divili se starim vozilima koja posjeduje. Lagano se kotrljali nazad, a kombi je izazivao reakcije ljudi koji su ga vidjeli. Konačno je stigao u svoj novi dom, a baš smo juče počeli sa preuređivanjem kombija, koji će imati jednu lijepu misiju, da prevozi mladence, naljepnice su tu, sada radimo unutrašnjost.

Dođe vrijeme i da krenemo u Kiseljak. Mjesto je to blizu Sarajeva koje je ime dobilo po izvorištima mineralne vode ili kako mi to volimo reći po kiseljaku koji tu izvire. Grad leži na rijeci Lepenici , danas ima oko 20.000 stanovnika , prosječna nadmorska visina je 475 mnv.

Na ovaj put krenuli smo oko podneva, i svratili u jedan šumarak blizu Semizovca kako bi popili svoju kafu, a tu smo pronašli lijep potočić i to nam je itekako prijalo.

Svraćali smo i u Sarajevo, a onda se lagano kotrljali prema Kiseljaku dok smo okolo gledali ima li nešto što bi nas moglo zanimati. Stari kombi, Folcika, ili pak nešto još vrijednije.

Kiseljak je pitom i miran grad koji nas je dočekao svojim šarmom i gostoprimstvom. Posjetili smo našeg prijatelja Bojana koji nam je pokazao svoju Zastavu 1300 iz 1971. godine, koja je u perfektnom stanju. Kupio je u Splitu od nekog majora JNA koji ga je dobro pazio i mazio, tako da na satu ima originalnih 50.000km, pa ni prilikom obnove nisu imali puno posla.

Pogledajte fotografije i uživajte.

Upravo sam se vratio iz Beograda, ali neću pisati o Beogradu danas, već o onome gdje sam stao, pokušat ću prvo dočarati putovanje u Gračanicu koja je udaljena 80km od Živinica, u koju prijatelj i ja idemo da bi odnijeli dijelove i šarafe sa VW kombija T3 na cinkovanje u firmu Kovan. Na putovanje krećemo Golfom iz 1984. godine, a temperatura je skoro 30C pa sad zamislite kako je to izgledalo. No, Golf je bez problema jurio 100 km/h pravcima između Lukavca i Gračanice pa smo brzo stigli do firme u kojoj smo se već najavili. Budući da se radilo o 20kg dijelova i šarafa, rekoše nam da to neće biti gotovo odmah već će nas pozvati za dan ili dva.
Odlazimo kod jednog našeg prijatelja restauratora u Gračanicu, ali ovoga puta neću reći njegovo ime. Nadao sam se tu dobroj priči i naravno kamera je uz mene ali prijatelj nije voljan da se snima. Iako je odjavio firmu i više nema radnike, već restauraciju radi samo za sebe, proganjaju ga inspekcije. Pa sam i ove fotke načinio krišom uz obećanje da je to samo za moje oči, ali nemam duše da ih skrivam.

A ima tu puno dragulja, dosta Jaguara koji su meni ruku na srce velika nepoznanica, ima par američkih sportskih atomobila, ostalo su Mercedesi. Jedan od njih je rijedak W116 V8 450SEL (dakle oznaka SEL ukazuje na to da se radi o produženoj verziji) iz 1980. godine, a koji je bio u vlasništvu ambasade SFR Jugoslavije u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Odmah sam sjeo u taj auto, ali straga gdje sam osjetio sav komfor tog nekadašnjeg luksuza, prostora za noge ima i previše, a onaj ko se vozio tu mogao je još u to vrijeme spuštati staklo na dugme, ili pak podići zavjesicu! Kada sam sjeo za upravljač vidio sam da je tu čak i klima uređaj, a vozač je mogao sa svoje pozicije upravljati svim podizačima stakala u automobilu, kako je to kod savremenih automobila. Za ovaj auto kupci našem domaćinu nude 25.000EUR ali on neće ni da čuje. Posjeduje još jedan običan W116 SE koji ne vozi nekoliko godina i koji nije u stanju poput daruglja kojeg čuva. Ima tu još nekoliko W115 i W110 modela, ali šta je to što me najviše impresioniralo??

Porsche 911 Targa S, odnosno samo njegova školjka, dok su ostali dijelovi rasuti po toj garaži jer je isti u fazi restauracije. Vlasnik nam ispriča kako je baš to automobil čuvenog Beogradskog fanotoma.

Slučaj je to iz 1979. godine, beogradski "pozajmljivač" automobila Vlada Vasiljević (zvani Vasa Opel jer je najviše pozajmljivao Opele, odnosno Vasa Ključ jer nije bilo brave koju nije mogao otvoriti) je pozajmio jedan Porsche 911 Targa S, i desetak noći izluđivao tamošnju miliciju koji nisu mogli da ga stignu i zaustave. Počeli su se okupljati građani da vide tog nepoznatog ali vještog vozača koji odveze tri brza kruga kroz grad i nestane u noći. Vasa Opel volio je automobile, brzu vožnju ali i jednu Vesnu čiju je pažnju želio da privuče svojim noćnim vožnjama, o njemu su pisale novine, i grad bi noću čekao fantoma da protutnji pored slabašnih vozila milicije Zastava 1300 i Zastava 101... Jedne noći policija je dobila naređenje da okonča taj slučaj pod svaku cijenu, pa su u akciju uključeni najbolji moto i reli vozači kao i autobusi GSP-a što je i okončalo ovaj slučaj. Iako postoje fotografije koje dokazuju da se na fantoma pucalo, milicija to nikad nije priznala, vlasnik ovog Porschea mi potvrdi da mu je carina isporučila automobil bez stakala(za koji je tada dao 54.000 DEM). Automobil je zaplijenjen, te je dugo ostao u carinskom depou, a onda je prodat na aukciji krajem osamdesetih, vlasnik mi obeća probnu vožnju kada se restauracija završi, i kaže tad ga slobodno i snimaj. Pa preostaje mi da čekam, iako stari majstor nema nikakvog pomoćnika i sve radi sam vjerujem da će vješte ruke ubrzo sklopiti ovu ljutu mašinu sa bokser motorom od 2200 ccm.
Tu smo popili kafu, nagledali se dragulja koji nas fasciniraju i puni utisaka otišli našim starim Golfom do slične garaže u kojoj oživljavaju snovi, i lagano se spremali za novo putovanje koje nas čeka.

U povratku iz Stoca prvo smo svratili u mjesto Kozice gdje postoji neki sakupljač blaga koje nas zanima, ali rekoše da živi negdje u Švedskoj tako da sam samo fotkao ove stare kombije. U mjestu Hodbina kod Mostara pronalazimo zanimljiv kombi Zastava 850AK i tražimo vlasnika, dobili smo kontakt i čekali barem sat vremena što smo iskoristili za ručak. Vlasnik je stigao, kombi isproban , cijena dogovorena, dajemo kaparu i idemo dalje. Kafu smo popili u Jablanici pored Muzeja "Bitka za ranjenike na Neretvi".

Sutradan smo bili gosti Etno avlije Mačkovac gdje nas je ugostio vlasnik Refik Halilović koji trenutno posjeduje dva Fiće, a mi smo ambijet upotpunili najstarijim Fićom na ovim prostorima iz 1961. godine.

Zadnjih dana mnogo putujem po Bosni i Hercegovini jer radim jedan novi TV projekat. Ne uspjevam pisati blog ali odlučih da sa vama podijelim neke fotografije sa mojih putovanja. U pitanju je Stolac, grad u Hercegovini pun kulturnih spomenika i prirodnih ljepota. Moj kolega i ja bili smo smješteni u novoizgrađenom hotelu Stolac gdje nam je boravak bio prijatan. Uživao sam u šetnjama pored rijeke Bregave i snimio odlične kadrove za moju televiziju. Uživajte u fotografijama sa putovanja u ovaj divan grad.

Na putu smo pronašli divan hlad pored Neretve i popili kafu, a onda posjetili našeg prijatelja Marka koji je kolekcionar oldtimera i tu pronašli rijedak EMW model (BMW iz Istočne Njemačke). Pokušali smo kupiti jedan Volkswagen kombi iz 1975. godine, ali zalud, Marko nije tip koji prodaje.
U Stocu nas je ugostio novinar Nermin Bise koji nas je proveo kroz grad.










































dopuna fotografija