Fićom kulama u pohode

25.11.2021.




Vožnja u Fići je posebna draž i mogu slobodno reći čarolija, zato me obuzela neopisiva radost kada sam odlučio da subotu (20.11.2021. godine) iskoristim za snimanje moje TV emisije, ali i ovog YouTube priloga. Plašio sam se magle i kiše, odlučio sam da krenem put Posavine, što kasnije kako bi se razišla magla, koja je inače pratila jutra prethodnih dana, ali nekim čudom poput poklona zasjalo je predivno sunce, jutro se pretvorilo u radost koju su upotpunjavale ptice svojim pjevom. Fiću sam za putovanje pripremio noć ranije, kada sam do kasno ostao mijenjajući slijalicu koja je crkla, i naravno glancajući unutrašnjost i karoseriju da bi to sve ljepše izgledalo na snimcima, ili ako ćemo po pravdi, Fićo je to i zaslužio.
Subotnje jutro nagovijestilo je da će mi tog novembarskog dana trebati sunčane naočale. Ponio sam sve što mi je trebalo, okrenuo sam ključ i Fićo je upalio, zagrijavanje u mjestu par minuta pa lagan pokret ka magistralnom putu, nakon par stotina metara mi se ugasio, jer je spala ručica sauga, ali nakon toga opet je upalio i radio bez greške. Dok odmičemo lagano ka Šićkom trudim se da ga što više testiram, jer ako mi nešto otkaže bolje je da otkaže tu, moj prijatelj Valter je obećao tog dana biti u pripravnosti ako mi nešto otkaže dolazi sa labudicom po mene, tako da sam u neku ruku s te strane imao dozu sigurnosti. Nemam o čemu brinuti. Fićo je radio bez greške i što smo dalje odmicali više sam imao povjerenja u njega. Prva stanica bila nam je u Čanićima gdje ću posjetiti turbe Šejh Hasan Efendije, za svako turbe vezana je legenda pa tako i za ovo, razbojnici su opkolili svatove te su željeli pogubiti mladu i mladoženju, ali iz svatova je istupio Šejh Hasan i ponudio da pogube njega umjesto njih, te je tako i bilo, a na mjestu na kojem je mrtav pao ljudi sagradiše turbe, koje danas pohode svi oni koji traže spas i vjeruju u čuda. Vidjeh dosta poklona za turbedara pred vratima turbeta, i ja ubacih nešto novca, te sa Fićom krenuh do naredne stanice, a to je Orlova klisura kod Srebrenika. Tjesnac je to uz rijeku Tinju, koji fascinira ljepotom, a posebno je privlačna pećina visoko u stijeni. Idealno mjesto da fotografišem svog najboljeg druga Fiću.
Idemo dalje, dolazimo u Srebrenik, a vrlo brzo nakon par kilometara prolazimo kroz tunel Ormanica, koji po mom iskustvu uvijek sa one druge strane donese jače ili slabije sunce, jaču kišu ili snijeg, ovoga puta sunce je bilo jače. Zaustavljam se nešto iznad u mjestu Hrgovi Donji koji pripadaju Gradačcu i tu na rubu Posavine odmaram i udišem radost koju poklanja plodna ravnica. Tu pored puta drvene su šupe već decenijama u kojima vrijedni poljoprivrednici prodaju svoje proizvode. Često sam kupovao tu, ali danas su sve zatvorene, jer je sezona odavno prošla.
Nakon kratkog odmora, samo radi snimanja scena, a ne radi pregrijavanja ili kvarova ovog 60 godina starog automobila sa kontra vratima, nastavljam dalje preko Cerika i Dubrava što je administrarivno već Brčko distrikt, te vrlo brzo skrećem za Bosansku Bijelu, gdje me čeka miran drum kojim mi je uvijek prijatno voziti, i već vidim svoj prvi cilj kulu Osman-paše Gradaščevića koja pomalo liči na svjetionik, a Posavina na more uzorano. Kamena kula sagrađena je krajem 18. i početkom 19. stoljeća, ima 6 spratova, od kojih 3 obrambena sa puškarnicama i tri stambena, nakndano je uz nju sagrađen konak i avlija koju su opasivali debeli bedemi, a bila su tu i dva bunara, i razni prateći objekti. Kula je visoka 23 metra, a obnovljena je 2018. godine, te imam razloga da se popnem na čardak ove kule, gdje su veliki prozori i zaista se čovjek na tom čardaku nadmoćno osjeća. Gledam sa te visine i padine Majevice i širinu Posavine, pa me oboje zadivljuje i opija, i rado bih ovdje ostao par dana. Posebno me fascinirala jedna niša u zidu pored velikog kamina za koju sam ustanovio da je kupatilo, tako da paši, a ni pašinici nije bilo hladno kada se kupaju, jer je taj maleni prostor grijala upravo vatra iz kamina. Baš u toj prostoriji svoj politički razlaz 1831. godine, imala su braća Gradaščevići Osman-paša i Husein-kapetan, prvi je želio prihvatiti nametnute reforme okupatorske vlasti, ali Husein je želio autonomiju Bosne i Hercegovine u okviru Osmanskog carstva, te se od tad njihovi putevi razilaze. Silazim i kratko se zadržavam u zapuštenoj avliji, telefonom me zove moj prijatelj Valter koji je na radnoj akciji na stadionu Tušanj, kažem mu da mnogo propušta time što danas nije uz mene, a onda nastavljam dalje put Dubrava i Arizona pijace kako bih tu po povoljnijoj cijeni dosuo goriva u maleni rezervoar. Radnik na benzinskoj ne skriva oduševljenje Fićom, i slijedi obavezno pitanje, da li je na prodaju.

Nakon dosipanja goriva Fiću okrećem u pravcu Gradačca, pa opet slijede Hrgovi Donji, Ormanica, Kerep, Donji Lukavac, a onda i raskrsnica na kojoj idem pravo pred kulu Husein-kapetana Gradaščevića, Zmaj od Bosne sagradio je prelijepu džamiju ispod bedema te kule 1826. godine, zovemo je Husejnija, te sahat kulu visine 22m, 1824. godine, koja sad oronula i pomalo nakrivljena stoji, okolo su kapi-kule, a centralni dio zauzima Bijela kula sagrađena 1824. godine, najmlađi je objekat te vrste u BIH.
Šetam i sve bilježim kamerom, što ću prikazati tokom decembra u emisiji Emirove priče na Izvornoj TV, a Fićo odmara parkiran ispred kule koja je visoka 18 metara, i naravno plijeni pažnju svih posjetilaca, posebice vratima koja se kako neko reče otvaraju „naopako“, čini mi se da niko nije prošao a da se nije fotkao uz Fiću, on baš obožava da je u centru pažnje.
Pojeo sam tu svoj ručak, popio pravu bosansku kahvu baš na čardaku Bijele kule, odakle sam uživao u pogledu. A zimski dan odmiče, pa ja krećem nazad, ali kratko svraćam do kuće u kojoj se rodio Husein-kapetan 1802. godine, a ista se nalazi u Sviračkoj mahali podno Kule, baš u blizini Sviračke džamije koja je sagrađena 1799. godine. Bijela kula ostat će vječno simbol Gradačca i magnet turistima iz svih dijelova svijeta. Poput one u Bosanskog Bijeloj bit će spomenik na davna feudala vremena i način života ondašnjih bogataša.
Brzo se vraćam kući, ali ipak svraćam do Srebrenika gdje sam obradovao jednog dječaka vožnjom u Fići koju će dugo pamtiti. Dok se spušta mrak, Fićo i ja zajedno planiramo nova putovanja, maštamo o lokacijama koje nas čekaju, a budući da nam se bliži zima, možda ćemo morati čekati proljeće da ostvarimo svoje snove. No, ipak imamo lijepo sjećanje na dan kada smo išli u pohode Gradaščevićima koji odavno ne žive u kulama koje prkosne i prelijepe stoje, pa spajaju nebo i zemlju, a uz koje se barem Fićo savršeno uklapa. Uspješno je odvezao 140-150 kilometara, idući po asfaltu, makadamu i kaldrmi, penjući se uz blage uspone i jureći 100 km/h posavskim pravcima, bez problema, bez kvara, a samo mu je 60 godina.

Svima preporuka da prije svega pogledate novi nastavak avanture Fićom po Bosni. Te da odredite jedan dan u kome ćete posjetiti kule Gradačevića koje su na rubu Posavine.


Fićom od Živinica do Turije

11.11.2021.


Fićom po obali Modraca

Nedjelja je nekome dan za odmor, a meni uvijek za avanturu. Zapravo, u zadnje vrijeme nema pravila, avantura je sve što mi se dešava. Nakon poplava koje su zahvatile naš kraj i stresnog dana koji mi je poplava priredila, krećem u Turiju jer sam obećao prijatelju Muhamedu Mahmutoviću da ću mu baš u nedjelju dotjerati Fiću jer je isti neophodan za snimanje jedne scene u njegovom filmu „Svjedoci prošlog vremena“. Lokacija: Turija. Čim sam čuo za to odredište odlučio sam da ću ići kroz najljepše predjele našeg kraja.
Krenuti na put automobilom starim 60 godina pa taman to bila kratka relacija zasigurno je prava pravcata avantura. Od svih automobila najviše volim voziti upravo Fiću. Ne znam jesam li zaljubljen u to maleno limeno „čudo“ ili on samo meni predstavlja nešto toliko značajno, nešto što drugi ne vide. Znam da me i voljeno biće pogleda s nekom dozom čuđenja kada sav sretan vozim ovog mališana sa kontra otvaranjem vrata. Ljudi poput mene, ljudi poput Valtera u svojoj glavi imaju nešto drugo, neopisiv je osjećaj voziti klasični automobil, te posebice s njim osvajati sve dalje i ljepše destinacije. Ovakve automobile već odavno ne vozi sirotinja, već samo ljudi koji imaju (puno) novca, budući da su cijene oldtimera u stalnom porastu. Iako je tako, svaka pojava ovog Fiće na cesti, donese barem tri ponude za prodaju. Svijet o pogledu znatiželjnika na ovog Fiću promijeni se u momentu kada im kažem njegovu novčanu vrijednost, nakon čega zasigurno u njihovim očima postane drugačiji i dosta veći...
Kao što ni svi ljudi nisu isti, tako ni sve Fiće nisu iste! Ovaj je najdragocjeniji i najposebniji, ne zato što je moj „najbolji drug“, već što je toliko star, perfektno restauriran u Valterovoj radionici i zaista unikatan jer je od svih najsličniji „originalu“ Fiatu 600D čiji znak i nosi, a u pitanju je zapravo Zastava 600D proizvedena davne 1961. godine, iako ima toliko godina, Valter i ja ga ne planiramo još dugo poslati u penziju. Nedjeljom se ne ustaje rano bez razloga. Moj današnji razlog je putovanje Živinice – Turija (Lukavac) , i snimanje filma gdje će Fićo odigrati važnu ulogu. Prije startovanja provjeravam gorivo na jedan meni svojstven način, uglavnom se u ovaj stari tip rezervoara (kockastog oblika od 27 litara zapremine) stavlja jedna metalna šipka gdje ćete vrlo prostom metodom ustanoviti kolika je razina goriva. Baš danas nigdje ne mogu da pronađem tu šipku, pa provjeravam to kuckanjem i naravno otvaranjem zatvarača na rezervoaru što pokazuje da imam dovoljnu količinu goriva za oko 120km. Nakon toga provjeravam ulje u motoru, što je također bilo na optimumu. Zadnju vožnju imali smo 24. oktobra ove godine, i red je da ga probudim jer nas čeka zanimljivo putovanje. Dajem kontakt, povlačim saug, ali nisam vidio da se on nekim čudom odmah vratio, te mi prvo paljenje ne uspjeva, pogledam preko desnog ramena i vidim da saug nije povučen, kako to da mi se desi? Onda ga držim rukom i startujem i Fićo se oglasio , ali ručica sauga opet spada i on bi da se ugasi. E nećeš! Improvizujem nešto, jer tako to uvijek mora, sreća što postoje tako jednostavni automobili gdje nešto možete otkloniti brzo i lako. Zagrijavam motor i lagano krećem kroz Živinice, preko nabujale Oskove stižem u Barice gdje me čekaju prve kišne kapljice. Tu mahnem mom radnom kolegi Senaidu, koji sa velikom pažnjom prati sve moje avanture, osmijeh dragog prijatelja dovoljan je za sretan put.
Nižu se mjesta koja su idilična, prepuna bosanskog šarma i onda kada je kiša i slaba magla, prolazim kroz Suhu i ubrzo sam u Šerićima gdje prolazim kroz Bučik tačno onako kako sam u jednoj mojoj priči opisao dolazak prvog Fiće u ova sela, kojeg je 40 godina nakon njegove pojave kupio upravo Valter te ga restaurirao i onda prodao da bi novi projekat bio upravo ovaj u kojem se sada zaista bezbrižno vozim.
Nedugo zatim svojm nakrivljenom munarom po kojoj su obrisi starine dočekuje me stara džamija koju su 1926. godine sagradili Talijani, a oni ništa ne rade tek tako, sve jednostavno mora biti lijepo, zato je i Fiat 600D prelijep i još uvijek simpatičan i lijep. Kroz ogoljene grane drveća već polako proviruje jezero Modrac, a ono po čemu je Fićo čuven je odlično grijanje, te mi je toplo u kabini po čijim staklima svoje priče ispisuje novembarska kiša sa kojom se bore maleni brisači koje povremeno uključim. Krivina po krivina i već sam u Priluku gdje se održava pijaca na kojoj je malo kupaca, ali prodavci su itekako primijetili dolazak bijelog Fiće, i svi ga primijete i vrlo često reaguju. Zaustavljam se pored ograde drvene džamije koja datira iz 1735. godine. Nekada se u nju na molitvu dolazilo konjima, a dugo vremena u vrijeme džume bilo je oko džamije najviše Fića. Priluk je otprilike na sredini začaranog svijeta od Barica do Babica. Tu provjeravam svjetla, jer su dosta jaka, pa mi vozači s kojim se mimoilazim obavezno blicaju misleći da koristim dugo umjesto oborenog svjetla. Jednostavno ova svjetla su dosta jača od svjetala na modernim automobilima koje svakodnevno vozim(o). Dajem gas idem dalje prema Poljicu koje je prepuno tragova koji svjedoče o steljetnom bivstvovanju derviša u ovom kraju. Stižem u centar Poljica i tu obavezno ide fotkanje.
Kiša je sve jača, ali to nam ne smeta, krstarimo dalje uz zvuk koji je barem meni savršena muzika, odustvo radio-aparata mi uopće ne smeta, udobno mi je u Fići starom 60 godina. Ubrzo sam u Mosorovcu i skrećem za Turiju u kojoj uzgred nikad ranije nisam bio, ali se odlično snalazim u prostoru pa brzo pronalazim lokaciju gdje me čeka filmska ekipa. Gostoprimstvo na nivou, malo sjedim uz „smederevac“ a malo izađem vani pa brišem kapljice kiše sa Fiće koji čeka da uđe u kadar u sceni u kojoj glavni glumci dolaze upravo Fićom roditeljima na Bajram. Snimanje je teklo po planu, pa nisam dugo čekao. Obzirom da se radi o dragulju koji je specifičan za vožnju u sceni sam ja bio „kaskader“ koji je mijenjao glavnog glumca, a nakon toga mu prepustio mjesto u nastavku snimanja.
Muhamed i njegova ekipa su zadovoljni snimljenim materijalom, a i ja sam svojom malom kamerom zabilježio ovu moju kratku avanturu od 60-tak kilometara koje je odvezao Fićo, pa vjerujem da će se nekome ista učiniti zanimljivom. Nakon snimanja krećem natrag, dok Fićo budi sjećanja, i dok me vrlo često prolaznici fotkaju, uz obavezno mahanje i osmijeh. Koliko smo samo u ovom kišnom danu izmamili osmijeha... U povratku opet odmaram kod džamije u Priluku, i vrlo kratko na Bučiku, a obavezna stanica bila mi je stara Puzića kuća u Baricama, gdje se Fićo savršeno uklopio u tu arhaičnu sliku. Lagano ga vraćam u garažu da odspava do neke nove vožnje, do neke nove avanture. Nadam se da će biti još lijepih dana tokom zime, te da nećemo čekati proljeće da uživamo u osvajanju drumova...
Do tada pogledajte drugi nastavak serijala Fićom po Bosni koji sam snimio upravo prilikom ovog putovanja do Turije i nazad.






Kombi star 60 godina

06.11.2021.


Nestrpljenu i čekaju došao je kraj, danima se spremao alat i sve potrebno za akciju izvlačenja kombija Volkswagen T1 koji je uz suhozid u Opličićima po provobitnom saznanju propadao 30 godina, a kasnije ćemo saznati da je broj tih godina puno veći.
Moj zadatak bio je da kvalitetno snimim ovaj za naš život bitan događaj, a ekspediciji se pridružio veliki zaljubljenik starih Volkswagena Nihad Halilbegović Hony iz Gračanice, koji je svakako svojim znanjem i vještinom bio od velike pomoći. Moralo se krenuti što ranije prema Čapljini, da bi posao izvlačenja kombija bio učinkovit i brz. Valter se probudio u 23:59, sjeo u automobil i odvezao se do Gračanice gdje ga je čekao upravo Hony, oko 2:10 je zakačio prikolicu i bio ispred moje kuće, gdje sam ga već čekao budan i radostan. Krenuli smo okovani gustom maglom koja je svakim novim kilometrom nestajala, cesta kao da je rezervisana za nas, rijetko smo se s nekim mimoilazili, a onako sneni prvu kafu popili smo upravo u Olovu, u vrijeme kada „pošten“ svijet uglavnom spava, bilo je to u subotu oko 3:20, a ljudi koje znam uglavnom se subotom bude oko 9 sati, ali eto ... nismo svi isti, jer kao što već rekoh u ranijem tekstu, zov avanture jači je od svega i zbog njega morate imati neuredan san.
Nižu se tuneli, a mrak se ne sklanja, dolazimo u Mostar u 6:30, a tu nam je doručak, čekajući da sirnica bude gotova otrčao sam dva kruga kroz Bišće Polje, i tako se konačno razbudio, nakon toga doručak je bio slasniji. Sjedamo u auto i nastavljamo prema Čapljini i vrlo brzo stižemo u Opličiće i zaustavljamo se pored table na kojoj je ispisan naziv ovog nama bitnog mjesta. Svanulo je, i sa prikolicom se provlačimo uskim puteljkom i stižemo tik do voćnjaka povrh sela u kojem spava kombi star preko 60 godina. Brzo se vadi alat za izvlačenje, i prvo se pristupa istovaru drveta, vreća i žice koje su se nalazila u kombiju. Polako se odiže zadnji kraj, zatim prednji i na kombi se montiraju točkovi koje smo ponijeli.
Radilo se bez pauze, a ja sam ipak na trenutke pokušao da uhvatim ljepotu hercegovačkog krajolika. Jutro se protezalo na prste, posao je napredovao i uskoro je kombi bio na novim točkovima. Za divno čudo, volan je funkcionisao te je manevrisanje kombijem bilo olakšano. Okrenuli smo prikolicu, te je pomjerili na mjesto na kojem je puteljak najširi, u guranju kombija, odnosno njegovom održavanju niz liticu pomogao nam je i prodavac Smajo. Zakoni fizike i kombi bez kočnica u jednom momentu su sklopili pakt, pa je naš Hony koji je bio za upravljačem morao da se odluči za prinudno zaustavljanje karoserije koja se trese. Kombi se brzo „popeo“ na prikolicu, pričvšćen je , i onda je lagano krenuo na svoje putovanje dugo 250km. Iz Opličića je ispraćen pogledima i komentarima mještana kako su se već odavno na njega navikli i da im je bio poput orjentira.
Prvo pranje nakon 50 godina imao je u Domanovićima, i cijelim putovanjem je plijenio pažnju, a posebno je lijepo izgledao pored smaragdne Neretve uz koju smo ručali. Kada smo već stigli u Živinice, i barem mrvicu odmorili , i tek što smo skinuli kombi , doznali smo nešto zanimljivo. Znao sam da je moj prijatelj Jasminko Razić porijekom iz Hercegovine, ali da je baš iz Opličića, e to zaista nisam znao. Iznenađenje je postalo još veće kada mi je reko da je predmetni kombi bio u vlasništvu njegovog amidže, i da ga se on sjeća dok je još bio u funkciji, a posebno da se u njemu igrao kao dječak od 12-13 godina kada je kombi već bio ostavljen u voćnjaku i počeo da služio kao ostava za sve ono što je potrebno jednom domaćinskom voćnjaku. Dakle, kombi je uz suhozid bio cijelih 50 godina! Te je pola vijeka propadanja imalo svoje vidljive rezulatate. Nažalost na pločici koja postoji, nekim čudom nije utisnuta godina proizvodnje, ali po bravama, migavcima, branicima, zaključujemo da se radi o 1959. ili 1960. godini.
On je sad pod našim nebom, daleko od Hercegovine, gdje ga je dovela sudbina i naša volja. Sretni smo zbog toga što je on tu, i što ćemo mu vremenom udahnuti život, obnoviti ga i to će biti pravi pravcati dragulj, koji iza sebe ima zanimljivu istoriju. Rakli bi neki starudija, a on dragulj koji će vremenom zablistati, jer toliko je stvari koje drugi ne primijete, a mi ih gledamo s ljubavlju i željom.
Tu je naravno video u kojem ćete moći pogledati cjelokupnu operaciju izvlačenja i transporta starog kombija.





Valter i ja nastavljamo putovanja

31.10.2021.

Zov avanture uselio se u nas još prije rođenja, i mi smo ljudi koji vole izazove, što teže, što dalje i što gore... Prije polaska u Ameriku moj prijatelj Valter mi reče da je pronašao stari kombi, da je uplatio kaparu i čim se vrati idemo po njega. Samo smo pričali o kombiju,gledali fotografije tog za neke druge ljude raspadnutog kombija, ali nama je bio predivan i privlačan. Jednog kišnog petka nakon radnog vremena a po ranijem dogovoru krenula je naša avantura, kiša je bila sve jača, i mi smo cijelim putem pričali, smijali se, i uopće nije čudo što smo najbolji prijatelji. Put do Mostara gdje smo trebali prenoćiti bio nam je kratak i bez ikakvog umora smo stigli do pansiona. Noć kao noć... mi je koristimo za putovanje ili za odmor, ovoga puta trebao nam je miran san koji smo imali. Jutro smo uljepšali kafom na terasi, uz keks koji je Valter kupio na benzinskoj, a onda lagano pakovanje i pokret za Čapljinu. Vozeći se kroz Bišće Polje, vidjeh u daljini da horizont krasi sivilo i munje... e pa mi baš idemo tamo u oluju. Pod kulom grada Počitelja je pekara, a tu smo doručkovali a kiša nam nije smetala, bivala je sve jača i jača kako smo išli prema Čapljini i u konačnici selu Opličići gdje nas je u voćnjaku skoro 30 godina čekao Volkswagen kombi koji je poput neke ostave za alat i sve potrepštine. Do Opličića stigli smo kroz blato, vodene bujice i lokve, ali vrijedilo je... sve je to avantura koju je dodatno začinila jaka kiša, od koje sam se sakrio u baš taj kombi, a Valter je otišao do auta. Čekali smo da stane oluja, kombi prokišnjava jer je pun rupa ali ... kao što već rekoh sve to daje značaj avanturi. Nakon kiše zagledali smo kombi i pokušali ustanoviti koje je godište, a što je još važnije planirali smo kako da ga izvučemo i stavimo na prikolicu, zbog čega smo i došli. Svaka varijanta nam se čini izvodljivom, ali Valter se sjeti uvijek neke lakše... Po kombi dolazimo naredni vikend i sve ćemo to snimiti, a do tada uživajte dragi prijatelji u našoj avanturi stoljeća. U povratku smo svratili do prijatelja Marka koji nam je pokazao svoju kamenu kulu, i kolekciju motocikala...

Tuzla Auto Show 2021

25.10.2021.

U Tuzli je minulog vikenda održan sajam automobila, ili izložba automobila. Naravno nisam htio to propustiti, posebice što je manifestacija održana na atraktivnoj lokaciji Pananoskih jezera.




Valter Boston Marathon

02.10.2021.

Na 125. Bostonskom maratonu jedini učesnik iz Bosne i Hercegovine bit će Mirzet Halilović poznat pod nadimkom Valter, javnosti se predstavio kao restaurator automobila i vlasnik najstarijeg Fiće u BIH, no to je ipak malo zasjenilo njegovu najveću ljubav a to je atletika, jer Halilović je maratonac svjetskoga glasa.
Minulog petka u večernjim satima nakon zavšnog treninga na stadionu Tušanj organizovan je ispraćaj za maratonca koji će zastavu naše države pronijeti kroz Boston.
Ovo će ujedno biti i 200. Valterova trka, on tu očekuje svoj lični rekord budući da je na zadnjem treningu u petak na 10.000 metara ostvario vrijeme 38:45. Želja svih maratona je da istrče svih 6 svjetskih major maratona, a onih koji su to uspjeli svega je 700 u svijetu, naš Valter itekako želi dospjeti na tu slavnu listu.

Zato je 2017. godine trčao maraton u Berlinu 3:19:00, godinu kasnije New York 3:16:00, a 2019. godine bio je učesnik maratona u Čikagu sa postignutim vremenom 3:11:00. Imao je velike planove za 2020. godinu kada je trebao da trči maratone u Londonu i Bostonu a epidemiološka situacija u vezi sa korona virusom pomrsila je te planove iako se vrijedno pripremao. Nakon Bostona, preostaju mu još London i Tokio do te najsjajnije medalje koja se dobija za svih šest istrčanih major maratona.
Živinički maratonac Vater ima 52 godine, jako je popularan među trkačima i rekreativcima, često je njegova fotografija na plakatima za utrke koje se organizuju u BIH i okruženju, gdje Valtera vrlo često vidimo sa počasnim startnim brojem 1. Naporni treninzi protekle godine doveli su ga do pomjeranja ličnih rekorda; na deset kilometara, na polumaratonu i maratonu, tako da je za očekivati da 42 kilometra u Bostonu pretrči za okruglo tri sata.

O planu svog putovanja Valter Halilović kaže: „ Krećem petog oktobra iz Beograda avionom do Istanbula sa ekipom iz Hrvatske, a to su iskusni trkači : Janez Marojević i Danijel Ikica, a odatle postoji direktan let za Boston, tamo će nas ugostiti gospodin Azem Dervišević, a naš vodič bit će Lejla Arapčić. Termin za preuzimanje startnog broja je osmi oktobar u 10:30 po lokalnom vremenu, start trke je jedanaestog oktobra. Zahvalio bih se mojim trenerima Elviru Rakipoviću iz Osijeka i Banetu Stankoviću iz Tuzle koji su bili moj oslonac u napornim treninzima, znam da je ovo i njihov uspjeh jer za Bostonski maraton trebate imati kvalifikaciju, to je tri sata i dvadesetpet minuta , a ja imam trenutno tri sata i osam minuta, to je vrijeme koje sam ostvario na ovogodišnjem maratonu u Sarajevu, očekujem dobar rezultat u Bostonu. Također, zahvalujem se svim mojim rekreativcima sa stadiona Tušanj koji me večeras svečano ispraćaju na ovo veliko sportsko takmičenje.“

Rekli smo da je Valter jedini učesnik iz Bosne i Hercegovine, ali na ovoj trci učestvovat će i dvije takmičarke koje žive u Americi a porijeklom su iz BIH to su: Nermina Bakalović i Alina Abdurahmanović. Na rang listi maratonaca u BIH Valter je trenutno na desetom mjestu, ovo će biti njegov 16. maraton i karijeri i jubilarna 200. trka.

Našem uspješnom sportisti želimo mnogo uspjeha i dobar pejs na maratonu u Bostonu, koji ćemo pomno pratiti i osamaestog desetog očekujemo medalju u Živinicama.

Sretno Valter.

Emir Nišić


Kafa u kombiju i Markov doček

27.09.2021.

Vraćam se sa posla, i već sam bio blizu kuće, zvoni mobitel, na ekranu piše: Valter !
Znao sam da je to poziv u akciju, ali ovoga puta akcija je malo drugačija: pozvao me da popijemo kafu u Westfalia kombiju koji je konačno završen. Uživali smo. Sutradan krenuli smo rano na aerodrom da dočekamo našeg Marka i njegovu djevojku... a kako su reagirali na kombi... pogledajte...





Krivaja i kombi T3 Westfalia

24.09.2021.

Odlučio sam da zakačim dva video zapisa, pa kome se što svidi neka i pogleda.
Prvi je nastao prilikom mog izleta na rijeci Krivaji, općina Zavidovići,a drugi, naravno Valterove zgode u kojima je ovaj puta VW kombi iz 1982. godine, kojeg je preradila firma Westfalia , tako da ima i krevet što je jako praktično i lijepo. Valter mu je ubacio 1,9TDI motor, ali uvijek su tu neke sitnice koje nas zezaju.





Fićom po Bosni (a uskoro i po Hercegovini)

16.09.2021.

Avanture sa Valterom se nastavljaju, u malo drugačijem ozračju, jer smo na putovanje do Golubinje krenuli najstarijim Fićom u BIH. Ponijeli smo opremu i alat, nešto malo hrane i krenuli sa 2 sata zakašnjenja na naš planirani put. Fićo je prvo pregrijavanje imao u Banovićima gdje smo naišli na ljubaznost i susretljivost naših ljudi. Brzo smo nakon toga stigli na obale rijeke Krivaje gdje smo odmorili u predivnom ambijentu, uz našu obaveznu kafu. Opet se vratili na nekadašnju trasu uskotračne pruge Zavidovići-Olovo koja ne postoji već 50 godina, ali je tu ipak ostao most kojim je nekada prolazio popularni Ćiro. U Zavidovićima svraćamo do vile Eissler&Ortlieb koja je sagrađena na kraju 19. stoljeća, i danas je blistava i lijepa, pravo zadnje iz bajke. Vozimo se dalje u Fiatu 600D iz 1961. godine koji se veselo kotrlja drumovima Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju samo Bosne, jer i Hercegovina će doći na red za naša putovanja. Stižemo do krajnjeg odredišta gdje smo upoznali Mladena Cvitanovića, entuzijastu i vizionara koji je kupio pravi pravcati voz, a ima i kolekciju oldtimera. Pravi čovjek za nas! Povratak je protekao u ugodnom krstarenju, na oduševljenje svih onih koji su nas sretali, ponovno smo se spustili do Krivaje da napunimo dušu ljepotom jer uskoro će kiše, i teški snjegovi, a nečega se moramo sjećati. Utrka sa lokomotivom bila je zabavna, Fićo se odlično uklapao u krajolik, prešli smo par puta i preko klimavog mosta jer nas je to zabavljalo i mi smo zaista uživali. Evo prilike uživajte i vi gledaući naš video prilog FIĆOM PO BOSNI...



Valterov rođendan

15.09.2021.

Taj dan bio je poseban, poslao sam mu 3 čestitke i odnio poklon, bio je radni dan, i nismo mogli da proslavimo kako je red, ali zato jesmo našli prvu subotu koju smo odredili za rošilj i odmor. Neobično je da Valter sjedi i samo jede, to nikada nije viđeno, ali evo konačno jeste. Uživajte u predivnim kadrovima prirode obronaka planine Konjuh.



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.