Nekad baš znam da se radujem snijegu poput malog djeteta, a snijeg nam osim neke čarolije, radosti, i praznika kojima se možda neko i u ovim vremenima korone raduje donese i obilje problema. Uglavnom se službe za održavanje puteva dugo čude snježnim padavinama, a onda se sjete da treba da ga čiste sa prometnica, te vozači imaju stotine muka zbog toga. Rijetko se desilo minulih godina da pada snijeg a da ja imam električnu energiju i sve što ide uz to. Tako da tradiciju nije kvario snijeg koji je nedavno pao, odmah je nestalo struje, interneta, grijanja, vode... A ja sam se u nedostatku svega toga odlučio krenuti na put. Dobio sam vreću domaće pšenice od velikog prijatelja iz Suhe, a danima se kanim otići po nju, te je nakon toga želim odnijeti baš u staru vodenicu Gornjac koja od 1905. godine postoji iznad Šerića i Suhe, kod mog dobrog prijatelja Šabana Kamberovića.

Zavejani putevi su bili klizavi, pa sam vozio lagano, i preko bajkovitog krajolika koji se pokazao u svojoj raskoši i ljepoti živiničkog zapada uživao sam vozeći se, dok sam na radiju slušao servisne informacije koje su mi već poznate. Snimao sam svoje putovanje malom kamerom koja mi je dovoljno parktična za je držim dok vozim. Spustio sam se niz Barice u Suhu, preuzeo pšenicu, uz prijatan razgovor sa dragim ljudima, a onda nastavio prema vodenici koja okružena četinarskom šumom čeka svog gosta.



Bilo je lijepo putovati kroz Suhu, jer saobraćaja skoro da nije ni bilo, nizale su se kuće, mostići, i vrijedni domaćini koji su razgrtali snijeg ispred svojih kapija. Polako je krajolik postajao sve čarobniji i nakićeniji snijegom da sam se baš lijepo oduševio kada sam vidio da je put kojim trebam proći poput nekog tunela kojeg su napravile savijene nakićene grane, ili što bi naš svijet rekao to je „kitina”. Ubrzo sam kroz dubok snijeg stigao do mog domaćina Šabana koji me s radošću dočekao, ubrzo smo zasuli pšenicu u koš i vodenički kamen je počeo da se okreće, da trese drvenu vodenicu i da pjeva neku svoju pjesmu. U uglu naložen „smederevac”, vatrica pucketa i lijepo grije. Šaban odma započinje neku priču, i vidim da je isplanirao dan koji ćemo provesti zajedno, dva dobra stara druga. No, kažem mu da trebam nešto pogledati u Šerićima pa ću se vratiti, pitam ga kuda je on prošao da li je preko Bučika kroz šumu, a on reče da nije i da mi taj put sada ne preporučuje jer može pući neka veća grana opterećena snijegom.

Zato opet biram put kroz Suhu, i odlazim u Šeriće s druge strane, čisto iz želje da pod snijegom vidim taj idiličan krajolik, gdje su ljudi blagi, srdačni, ljubazni i vrlo često prepuni nekih šala i dosjetki. Pokušavam i testirati nove gume koje su ovom prilikom položile test. Zadržavam se kratko, okrećem se i vraćam kroz Suhu do vodenice Gornjac, gdje pravim lijepe kadrove koji liče na fotografije sa kalendara. Rijeka huči, prelazim preko mostića, pokušavam uhvatiti sve što je lijepo, divim se vitim jelama i borovima, i onda opet u zagrijanu vodenicu, gdje se Šabanu pridružio njegov prijatelj Hare. Igraju šah. Ćutim da im ne smetam, a oni tu vode neki poseban dijalog pa to daje dodatnu dozu nadmetanja, nestrpljivo pratim poteze, slušajući žrvanj, huku vode, i osjećajući ugodnu vatricu. Na čiviluku mi se suše kapa i šal, i baš sam u ovaj zimski dan poput nekog djeteta koje veselo trčkara oko drvenih kućica, i koje u toj ljepoti traži neku radost.

Ubrzo i u vodenici nestade struje, ali to nije značilo ništa osim da nema osvjetljenja, u prijatnom mračku prijatni su i razovori. Uključim kameru pa to malo uhvatim, kako teče voda, tako teče i vrijeme, snijeg sipa sa nebeskih visina, i lijepo je pogledati kroz prozor iz tople prostorije, tu u zavjetrini vremena, rahat poput nekih starih djedova sa turbanima koji su došli iz daleka da samelju pšenicu, da se tu ogriju, a onda opet kroz snijeg odnesu vreću na leđima ili pak na mršavom konjčetu. Mlinari su ljudi puni priča, i krasi ih gostoprimstvo, tako sam ja imao priliku probati jedan stari zimski specijalitet, krompir iz rerne, uz nezaobilazan luk i so. Kako ga jedemo tako ga i hvalimo, i sve nam je slađi, tako da ni mrvica nije ostala.

Nakon toga opet su se nizali razgovori, ja sam razgrtao snijeg na prilaznom putu vodenici, gledao u onaj prirodni sklad i mir, divio se, odmarao se. Došlo je vrijeme za pravu kahvu koja u kombinaciji sa vodom sa izvora Gornjac ima gustu i neobičnu pjenu. Prija duši miris i okus kahve, pod krovom na koji se navalio snijeg, nedjelja je, nikuda se ne žuri, a snijeg kao da zatrpava vrijeme u protoku kroz živinički zapad. Ljepota, kao da sam na zimskom raspustu, daleko od svega što me brine, raznježen poput pahulja u drvenoj kućici. Volio bih ostati tu par dana, ali ... ne treba željeti previše. Ubrzo je i kamen odradio svoje, napunio sam vreće sa brašnom, i dok se navlačio mračak, krenuo sam put Živinica kroz ta idilična sela u kojima nije bilo struje. To su naše snježne čarolije.

Pun prelijepih utisaka sa telefonom punim idiličnih fotografija vratio sam se u svoj mračni Đurđevik, gdje sam u nedostatku struje listao fotografije i pregledao snimke na kameri. Tako završi moj kratki nedjeljni zimski odmor sa kojeg imam prelijepe uspomene da griju dušu i srce do nekog novog posjeta Šerićima.