Nekad baš znam da se radujem snijegu poput malog djeteta, a snijeg nam osim neke čarolije, radosti, i praznika kojima se možda neko i u ovim vremenima korone raduje donese i obilje problema. Uglavnom se službe za održavanje puteva dugo čude snježnim padavinama, a onda se sjete da treba da ga čiste sa prometnica, te vozači imaju stotine muka zbog toga. Rijetko se desilo minulih godina da pada snijeg a da ja imam električnu energiju i sve što ide uz to. Tako da tradiciju nije kvario snijeg koji je nedavno pao, odmah je nestalo struje, interneta, grijanja, vode... A ja sam se u nedostatku svega toga odlučio krenuti na put. Dobio sam vreću domaće pšenice od velikog prijatelja iz Suhe, a danima se kanim otići po nju, te je nakon toga želim odnijeti baš u staru vodenicu Gornjac koja od 1905. godine postoji iznad Šerića i Suhe, kod mog dobrog prijatelja Šabana Kamberovića.

Zavejani putevi su bili klizavi, pa sam vozio lagano, i preko bajkovitog krajolika koji se pokazao u svojoj raskoši i ljepoti živiničkog zapada uživao sam vozeći se, dok sam na radiju slušao servisne informacije koje su mi već poznate. Snimao sam svoje putovanje malom kamerom koja mi je dovoljno parktična za je držim dok vozim. Spustio sam se niz Barice u Suhu, preuzeo pšenicu, uz prijatan razgovor sa dragim ljudima, a onda nastavio prema vodenici koja okružena četinarskom šumom čeka svog gosta.



Bilo je lijepo putovati kroz Suhu, jer saobraćaja skoro da nije ni bilo, nizale su se kuće, mostići, i vrijedni domaćini koji su razgrtali snijeg ispred svojih kapija. Polako je krajolik postajao sve čarobniji i nakićeniji snijegom da sam se baš lijepo oduševio kada sam vidio da je put kojim trebam proći poput nekog tunela kojeg su napravile savijene nakićene grane, ili što bi naš svijet rekao to je „kitina”. Ubrzo sam kroz dubok snijeg stigao do mog domaćina Šabana koji me s radošću dočekao, ubrzo smo zasuli pšenicu u koš i vodenički kamen je počeo da se okreće, da trese drvenu vodenicu i da pjeva neku svoju pjesmu. U uglu naložen „smederevac”, vatrica pucketa i lijepo grije. Šaban odma započinje neku priču, i vidim da je isplanirao dan koji ćemo provesti zajedno, dva dobra stara druga. No, kažem mu da trebam nešto pogledati u Šerićima pa ću se vratiti, pitam ga kuda je on prošao da li je preko Bučika kroz šumu, a on reče da nije i da mi taj put sada ne preporučuje jer može pući neka veća grana opterećena snijegom.

Zato opet biram put kroz Suhu, i odlazim u Šeriće s druge strane, čisto iz želje da pod snijegom vidim taj idiličan krajolik, gdje su ljudi blagi, srdačni, ljubazni i vrlo često prepuni nekih šala i dosjetki. Pokušavam i testirati nove gume koje su ovom prilikom položile test. Zadržavam se kratko, okrećem se i vraćam kroz Suhu do vodenice Gornjac, gdje pravim lijepe kadrove koji liče na fotografije sa kalendara. Rijeka huči, prelazim preko mostića, pokušavam uhvatiti sve što je lijepo, divim se vitim jelama i borovima, i onda opet u zagrijanu vodenicu, gdje se Šabanu pridružio njegov prijatelj Hare. Igraju šah. Ćutim da im ne smetam, a oni tu vode neki poseban dijalog pa to daje dodatnu dozu nadmetanja, nestrpljivo pratim poteze, slušajući žrvanj, huku vode, i osjećajući ugodnu vatricu. Na čiviluku mi se suše kapa i šal, i baš sam u ovaj zimski dan poput nekog djeteta koje veselo trčkara oko drvenih kućica, i koje u toj ljepoti traži neku radost.

Ubrzo i u vodenici nestade struje, ali to nije značilo ništa osim da nema osvjetljenja, u prijatnom mračku prijatni su i razovori. Uključim kameru pa to malo uhvatim, kako teče voda, tako teče i vrijeme, snijeg sipa sa nebeskih visina, i lijepo je pogledati kroz prozor iz tople prostorije, tu u zavjetrini vremena, rahat poput nekih starih djedova sa turbanima koji su došli iz daleka da samelju pšenicu, da se tu ogriju, a onda opet kroz snijeg odnesu vreću na leđima ili pak na mršavom konjčetu. Mlinari su ljudi puni priča, i krasi ih gostoprimstvo, tako sam ja imao priliku probati jedan stari zimski specijalitet, krompir iz rerne, uz nezaobilazan luk i so. Kako ga jedemo tako ga i hvalimo, i sve nam je slađi, tako da ni mrvica nije ostala.

Nakon toga opet su se nizali razgovori, ja sam razgrtao snijeg na prilaznom putu vodenici, gledao u onaj prirodni sklad i mir, divio se, odmarao se. Došlo je vrijeme za pravu kahvu koja u kombinaciji sa vodom sa izvora Gornjac ima gustu i neobičnu pjenu. Prija duši miris i okus kahve, pod krovom na koji se navalio snijeg, nedjelja je, nikuda se ne žuri, a snijeg kao da zatrpava vrijeme u protoku kroz živinički zapad. Ljepota, kao da sam na zimskom raspustu, daleko od svega što me brine, raznježen poput pahulja u drvenoj kućici. Volio bih ostati tu par dana, ali ... ne treba željeti previše. Ubrzo je i kamen odradio svoje, napunio sam vreće sa brašnom, i dok se navlačio mračak, krenuo sam put Živinica kroz ta idilična sela u kojima nije bilo struje. To su naše snježne čarolije.

Pun prelijepih utisaka sa telefonom punim idiličnih fotografija vratio sam se u svoj mračni Đurđevik, gdje sam u nedostatku struje listao fotografije i pregledao snimke na kameri. Tako završi moj kratki nedjeljni zimski odmor sa kojeg imam prelijepe uspomene da griju dušu i srce do nekog novog posjeta Šerićima.

Rođendani su nešto posebno, dan je to kada svi prema nama iskazuju ljubav i pažnju. Sve mi je u životu neobično pa i rođendan, a priprema je krenula 7 dana ranije, trebalo je naći oldtimer koji ćemo po običaju spašavati ali to baš mora biti na moj rođendan,po prijedlogu mog najboljeg prijatelja Valtera. Sjetio se da mu je neko, nekada pričao da postoji Zastavin kombi na potezu od Ćende do Brnjice, te me u jedan sumrak nagovorio da krenemo u potragu. Ne treba mi dva puta reći, svaki takav izazov prihvatim. Imali smo sreću pa smo ga pronašli, a između kombija i nas ispriječio se nabujali potok preko kojeg nije bilo mosta. Preskočili smo, i prišli kombiju, razgledali, a onda krenuli u potragu za vlasnikom. To nam je uspjelo sutradan i kombi je kupljen, a danima je planirano izvlaćenje, i prikupljano sve što treba i ne treba u tu svrhu.

Imao sam želju da na moj rođendan pada snijeg, što mi se ispunilo, želio sam rođendan provesti sa mojim najboljim drugom Valterom, i to se ispunilo. Naposlijetku, želio sam da taj dan posvetimo svojoj misiji spašavanja oldtimera. I to mi se ispunilo, pa bio je to zaista predivan rođendan. Dan ranije proslavio sam ga sa radnim kolegama, i baš sam se nakupio poklona, na čemu im se posebno zahvaljujem, ali kobasice na prutu bile su ukusnije od torte, od svega što sam mogao zamisliti, i imale su poseban uskus pod snježnim pahuljama.
Svaki stari automobil zanimljiv je na svoj način, ovaj će uskoro otpočeti novi život jer ga očekuje restauracija. Rođendanski poklon s Valterove strane je uspio, dobio sam sasvim drugačiji rođenan, zbog čega sam sretan.

Opet samo za vas prije zvanične objave ;)

Slični ljudi se privlače, često nas sudbina svojim valovima nanese do njih, tako sam sasvim slučajno na moje veliko oduševljenje naišao na starog Mercedesa ali tada nisam sreo njegovog vlasnika, no sudbina je htjela da ja ponovno dođem do Mercedes Phontona iz 1957. godine, i da baš u njemu krenem na avanturu zajedno sa mojim prijateljem Damirom Suljićem koji je prije nekoliko godina svojim vrijednim i spretnim rukama ovog Mercedesa stavio u funkciju, a od tada baš do danas tj. 25.11.2021. godine, nije imao duže relacije od nekih 30-40km u jednom danu. Zato je današnja avantura izazov i za taj stari Mercedes. Navikao sam putovati Fićom iz 1961. godine, ali za promjenu ovoga puta idem u E-klasi s kraja 50-tih godina, koja ima benzinski motor od 1900ccm, snage 75KS. Damir i ja odlazimo do garaže u kojoj spava ovaj predivan automobil, u njega pakujemo opremu za snimanje, on pali iz drugog pokušaja i onda izlazi na put. No prije Mercedesa, palimo stari Audi 60 iz 1971. godine, kako bi i njega pripremili za nove avanture. Upalio je, i još nedostaju neke sitnice do registracije, a do tada posvećujemo pažnju Mercedesu.

Starac od 64 godine „veselo šapuće” , a njegov zvuk različit je u odnosu na Mercedesov zvuk na koji smo navikli,a to je dobro znani zvuk starih dizelaša, ovaj je srećom benzinac pa lijepo zvuči poput nekog Fiata. Svi imamo svoje ljubavi, tako vlasnika ovog Mercedesa uvaženog gosp. Peju i mene osim ljubavi za oldtimerima vežu i ljubav za slikarstvom, antikvitetima, putovanjima i starim kulama. Baš smo Damir i ja krenuli na Dan državnosti Bosne i Hercegovine ka kulama odakle se ta ista državnost nekada branila. Lagano se vozimo ka Gračanici, na pravcima Mercedes razvija ugodnih 80 km/h, a već pri 90 km/h javlja se jaka buka, jer u ona vremena dizajneri su imali neke druge zadaće, a aerodinamičnost je bila sporedna stvar. Mercedes svakako plijeni pažnju, za razliku od Fiće ovdje je primijetna doza luksuza koja se ogleda u kvalitetu materijala, drvenim umecima, i za ono vrijeme tu je simbol prestiža radio-aparat, koji je svakako u funkciji. U Gračanici stajemo kod tamošnjeg Ćire, koji je tu kao simbol na uskotračnu prugu koje odavno nema, ukinuta je 1967. godine. Nakon toga idemo u mjesto Soko, gdje je u doba Osmanske okupacije bilo sjedište Sokolske nahije, tj. utvrda Sokol koja svoje korijene vuče iz vremena Kraljevine Bosne, a tu uz tvrđavu nekada je bio i dvorac kojeg su osvajači pretvorili u džamiju. Dolazimo pod ostatke zidina te kule, i osmatramo krajolik, zaključujemo da su utvrde građene na najljepšim mjestima, a onda nas i fascinira kako su drevni graditelji donosili toliko velike kamene blokove na ovakve litice. Hladno je i maglovito, pa nastavljamo put dalje prema Srebreniku, gdje nas čeka tamošnja kula.

Put od Gračanice do Srebrenika ima svoje čari, prelijepe krajolike i vrijedi proći ovuda, dolaskom u Srebrenik surećemo jedan Mercedes w123 izuzetno lijep i očuvan, mašemo vozaču i on nam uzvraća. Isti se prepoznaju i susreću! Idemo uz uspon koji naš Mercedes dobro savladava, komentarišem kako bih te uspone teško savladao sa Fićom, ali eto sudbina je htjela da do stare kule u Srebreniku stignem raritetnim Mercedesom. Ispod kule je magla, koja liči na more, žalim što nije bolja vidljivost kako bih uživao u pogledu, ali šta je, tu je.

Obilazimo odaje stare kule i ona može samo da fascinira putnika namjernika. Srebrenik se spominje 1333. godine, u Povelji kojom se bosanski ban Stjepan II Kotromanić odriče Stona i još nekih teritorija. Neki izvori navode da se tu rodio Tvrtko I Kotromanić 1338. godine, koji će nešto kasnije postati ban , a 1377. godine sebe proglašava kraljem. Eto odaja u kojima su se rađali, ženili, brigu brinuli upravo kraljevi. Lijep osjećaj znati da hodate njihovim tragovima.

Sjedok davnih i slavnih vremena, kamena kula, koja dominira krajolikom, ćuti kao da opominje. Mercedes se savršeno uklapa u svaki krajolik, a ovdje pored bajkovite kule daje osjećaj da se snima filmska scena. Mrak se prikrada zidinama stare kule, a mi moramo kući. Vremešni ali savršen Mercedes se zakotrljao prema Srebreniku, kroz koji smo se lagano provozali, a onda smo učivajući u zvuku njegovog motora prelazili kilometre dok na Previlama konačno nije granulo sunce, kao nagrada za naš uspješno odvežen put, nasmijali smo se tome, konstatujući da smo se cio dan kretali pogrešnom stranom svijeta. Ali barem automobil nije pogrešan, uspješno je položio test, i već želimo nove avanture, gdje nas čekaju krajolici, kule, jezera, rijeke, a možda i samo more.

Ali stižu snjegovi, i niske temperature, tako da će nove avanture sa Mercedesom pričekati sunčane dane, i cvjetne grane drveća da kroz ravne livade, brežuljke i obale izmame prijatan osmjeh na lice, jer oldtimeri gdje god se pojave oduševe ljude.

Emir Nišić