Marketing
Fićom od Živinica do Turije
Fićom po obali Modraca
Nedjelja je nekome dan za odmor, a meni uvijek za avanturu. Zapravo, u zadnje vrijeme nema pravila, avantura je sve što mi se dešava. Nakon poplava koje su zahvatile naš kraj i stresnog dana koji mi je poplava priredila, krećem u Turiju jer sam obećao prijatelju Muhamedu Mahmutoviću da ću mu baš u nedjelju dotjerati Fiću jer je isti neophodan za snimanje jedne scene u njegovom filmu „Svjedoci prošlog vremena“. Lokacija: Turija. Čim sam čuo za to odredište odlučio sam da ću ići kroz najljepše predjele našeg kraja.
Krenuti na put automobilom starim 60 godina pa taman to bila kratka relacija zasigurno je prava pravcata avantura. Od svih automobila najviše volim voziti upravo Fiću. Ne znam jesam li zaljubljen u to maleno limeno „čudo“ ili on samo meni predstavlja nešto toliko značajno, nešto što drugi ne vide. Znam da me i voljeno biće pogleda s nekom dozom čuđenja kada sav sretan vozim ovog mališana sa kontra otvaranjem vrata. Ljudi poput mene, ljudi poput Valtera u svojoj glavi imaju nešto drugo, neopisiv je osjećaj voziti klasični automobil, te posebice s njim osvajati sve dalje i ljepše destinacije. Ovakve automobile već odavno ne vozi sirotinja, već samo ljudi koji imaju (puno) novca, budući da su cijene oldtimera u stalnom porastu. Iako je tako, svaka pojava ovog Fiće na cesti, donese barem tri ponude za prodaju. Svijet o pogledu znatiželjnika na ovog Fiću promijeni se u momentu kada im kažem njegovu novčanu vrijednost, nakon čega zasigurno u njihovim očima postane drugačiji i dosta veći...
Kao što ni svi ljudi nisu isti, tako ni sve Fiće nisu iste! Ovaj je najdragocjeniji i najposebniji, ne zato što je moj „najbolji drug“, već što je toliko star, perfektno restauriran u Valterovoj radionici i zaista unikatan jer je od svih najsličniji „originalu“ Fiatu 600D čiji znak i nosi, a u pitanju je zapravo Zastava 600D proizvedena davne 1961. godine, iako ima toliko godina, Valter i ja ga ne planiramo još dugo poslati u penziju. Nedjeljom se ne ustaje rano bez razloga. Moj današnji razlog je putovanje Živinice – Turija (Lukavac) , i snimanje filma gdje će Fićo odigrati važnu ulogu. Prije startovanja provjeravam gorivo na jedan meni svojstven način, uglavnom se u ovaj stari tip rezervoara (kockastog oblika od 27 litara zapremine) stavlja jedna metalna šipka gdje ćete vrlo prostom metodom ustanoviti kolika je razina goriva. Baš danas nigdje ne mogu da pronađem tu šipku, pa provjeravam to kuckanjem i naravno otvaranjem zatvarača na rezervoaru što pokazuje da imam dovoljnu količinu goriva za oko 120km. Nakon toga provjeravam ulje u motoru, što je također bilo na optimumu. Zadnju vožnju imali smo 24. oktobra ove godine, i red je da ga probudim jer nas čeka zanimljivo putovanje. Dajem kontakt, povlačim saug, ali nisam vidio da se on nekim čudom odmah vratio, te mi prvo paljenje ne uspjeva, pogledam preko desnog ramena i vidim da saug nije povučen, kako to da mi se desi? Onda ga držim rukom i startujem i Fićo se oglasio , ali ručica sauga opet spada i on bi da se ugasi. E nećeš! Improvizujem nešto, jer tako to uvijek mora, sreća što postoje tako jednostavni automobili gdje nešto možete otkloniti brzo i lako. Zagrijavam motor i lagano krećem kroz Živinice, preko nabujale Oskove stižem u Barice gdje me čekaju prve kišne kapljice. Tu mahnem mom radnom kolegi Senaidu, koji sa velikom pažnjom prati sve moje avanture, osmijeh dragog prijatelja dovoljan je za sretan put.
Nižu se mjesta koja su idilična, prepuna bosanskog šarma i onda kada je kiša i slaba magla, prolazim kroz Suhu i ubrzo sam u Šerićima gdje prolazim kroz Bučik tačno onako kako sam u jednoj mojoj priči opisao dolazak prvog Fiće u ova sela, kojeg je 40 godina nakon njegove pojave kupio upravo Valter te ga restaurirao i onda prodao da bi novi projekat bio upravo ovaj u kojem se sada zaista bezbrižno vozim.
Nedugo zatim svojm nakrivljenom munarom po kojoj su obrisi starine dočekuje me stara džamija koju su 1926. godine sagradili Talijani, a oni ništa ne rade tek tako, sve jednostavno mora biti lijepo, zato je i Fiat 600D prelijep i još uvijek simpatičan i lijep. Kroz ogoljene grane drveća već polako proviruje jezero Modrac, a ono po čemu je Fićo čuven je odlično grijanje, te mi je toplo u kabini po čijim staklima svoje priče ispisuje novembarska kiša sa kojom se bore maleni brisači koje povremeno uključim. Krivina po krivina i već sam u Priluku gdje se održava pijaca na kojoj je malo kupaca, ali prodavci su itekako primijetili dolazak bijelog Fiće, i svi ga primijete i vrlo često reaguju. Zaustavljam se pored ograde drvene džamije koja datira iz 1735. godine. Nekada se u nju na molitvu dolazilo konjima, a dugo vremena u vrijeme džume bilo je oko džamije najviše Fića. Priluk je otprilike na sredini začaranog svijeta od Barica do Babica. Tu provjeravam svjetla, jer su dosta jaka, pa mi vozači s kojim se mimoilazim obavezno blicaju misleći da koristim dugo umjesto oborenog svjetla. Jednostavno ova svjetla su dosta jača od svjetala na modernim automobilima koje svakodnevno vozim(o). Dajem gas idem dalje prema Poljicu koje je prepuno tragova koji svjedoče o steljetnom bivstvovanju derviša u ovom kraju. Stižem u centar Poljica i tu obavezno ide fotkanje.
Kiša je sve jača, ali to nam ne smeta, krstarimo dalje uz zvuk koji je barem meni savršena muzika, odustvo radio-aparata mi uopće ne smeta, udobno mi je u Fići starom 60 godina. Ubrzo sam u Mosorovcu i skrećem za Turiju u kojoj uzgred nikad ranije nisam bio, ali se odlično snalazim u prostoru pa brzo pronalazim lokaciju gdje me čeka filmska ekipa. Gostoprimstvo na nivou, malo sjedim uz „smederevac“ a malo izađem vani pa brišem kapljice kiše sa Fiće koji čeka da uđe u kadar u sceni u kojoj glavni glumci dolaze upravo Fićom roditeljima na Bajram. Snimanje je teklo po planu, pa nisam dugo čekao. Obzirom da se radi o dragulju koji je specifičan za vožnju u sceni sam ja bio „kaskader“ koji je mijenjao glavnog glumca, a nakon toga mu prepustio mjesto u nastavku snimanja.
Muhamed i njegova ekipa su zadovoljni snimljenim materijalom, a i ja sam svojom malom kamerom zabilježio ovu moju kratku avanturu od 60-tak kilometara koje je odvezao Fićo, pa vjerujem da će se nekome ista učiniti zanimljivom. Nakon snimanja krećem natrag, dok Fićo budi sjećanja, i dok me vrlo često prolaznici fotkaju, uz obavezno mahanje i osmijeh. Koliko smo samo u ovom kišnom danu izmamili osmijeha... U povratku opet odmaram kod džamije u Priluku, i vrlo kratko na Bučiku, a obavezna stanica bila mi je stara Puzića kuća u Baricama, gdje se Fićo savršeno uklopio u tu arhaičnu sliku. Lagano ga vraćam u garažu da odspava do neke nove vožnje, do neke nove avanture. Nadam se da će biti još lijepih dana tokom zime, te da nećemo čekati proljeće da uživamo u osvajanju drumova...
Do tada pogledajte drugi nastavak serijala Fićom po Bosni koji sam snimio upravo prilikom ovog putovanja do Turije i nazad.
Post je objavljen 11.11.2021. u 19:21 sati.