Podveležje

Ako nekad upitaš Mahmuta Đulimana iz Dobrča kako je, on će ti umorno reći:
- A nikako brate.
Pravo i veli, šta je on vidio lijepo osim ove čistine neba, i stidno zelene trave,stijena koje se isplaču poslije kiše, a njemu je lijepo samo to kad zapali cigaretu, pa ponudi mu jednu, odbiti neće.Onda će on početi da ti priča kako je rođen „davno“ još dok su sela bila prepuna svijeta, pa će ti onda nabrajati prezimena onih koji se sjeća, iz te svoje mladosti.
- Puce, Špago, Jelovac, Smajkić...
Kao da je to refren neke omiljene mu pjesme, kao da ih vidi sve, dok izgovara ta prezimena, ili ih možda tako zove da se vrate. Dodat će kako ih je svega još dvije stotine tu u selu.Onda će ti pričati kako ih je kod oca bilo osmoro djece, i kako je više bio gladan nego sit, kako je od malih noga počeo da radi.Onda će pomenuti gladne godine, pokušavajući i riječima i rukama svaku narednu dočarati gladnijom od prethodne, o slabim ljetinama, i teškim zima, o kišama heftenjačama i o ratu.Pominjat će i svoga dedu koji je živio 95 godina, a možda i više, ali su eto neki računali da mu je bilo toliko kada je umro.Sjeća ga se on dobro, bio je to neki starac sa osijedjelim brkovima, sa ahmedijom i čibukom, koji je uvijek sjedio negdje po strani i samo davao primjedbe na sve što se radi.
- Tako je valjda kad se ostari.
Onda će se Mahmut sjetiti kao iznenada, da ti pripovijeda o tome, kako su neki viđali vile kod Husića njiva, i kako je u neka davna vremena pod jednom stijenom skoro na vrhu Veleža živio zmaj, koji je strašne nevolje nanio narodu, i da je taj zmaj negdje nestao, pred neki od ratova.
- A mi smo ti doselili iz Koleška, ovde, da bi i odavde otišli svako za svojom nafakom.Al ja ostado', nek sam na svome.
Domaćin Mahmut ima 50 ovaca, a lani ih je imao oko 100, samo je našao dobrog kupca pa to raspordao, a njemu i babi ne treba više. Uvijek je imao, kaže, oko 30 koza, i svako jutro on popije pola litra kozijeg mlijeka.Ima Mahmut pored kuće 80 košnica pčela, 50 je njegovo a 30 nekog doktora iz Mostara o kojima se on brine, a ovaj mu nešto plaća.Pričao je taj doktor Mahmutu kako je med ljekovit i dobar, pa će ti i o tome on pričati, dižući med do nebeskih visina, kao najveću svetinju.
Ako si kojim slučajem iz Mostara, zapravo, sa tih istih brda, samo to rijetko priznaš i onima koji te poznaju, eh, to je tek za Mahmuta poslastica, da te propita malo o tvojima. Jer sjeća se on nekoga od tvojih, pa je li živ taj i taj, a šta ti je bio onaj i tako. Njegova žena je isto iz Dobrča, ili što bi rekli udala se iz Dobrča u Dobrč. Ona plete vunene čarape i pravi najbolji sir. Koga god upitaš za sir od Dobrča do Nevesinja reći će ti da je baš njegov najbolji.Svako svoj sir okiva u zvijezde. Htio je Mahmut neku drugu da oženi, ali ona pošla za nekog veterinara negdje kod Stoca.
- Odlučila da se uda za prespektivan kadar, a vidio sam je, ima tri- četiri godine, kad je dolazila u svojih, ja bio u njih nekim poslom, zadesio se tu, a ona dođe, poznade me, vidio sam joj na očima.
I sve što više o njoj priča liči na nekog ruskog pjesnika, okovanog bolom za voljenom ženom. A onda će opet doći na neku temu o seoskom životu, o berbi gljiva, zna on gdje ih ima najviše ali ih ne bere, jer se njegov otac trovao gljivama, a on gledao te muke, i od tada gljive smatra nekom nevoljom, koja te mami samo, da bi te prevarila.
I njegova dva sina su po logičnom slijedu, pogađate, u Mostaru. A tri sestre ima Mahmut, jedna je udata u Gornje Gnojnice, druga u Svinarinu, a treća u Rabinu, dva brata su mu umrla, a od dvojice živih jedan je bio profesor, a drugi konobar. Oni ne dolaze u Podveležje,a i zašto bi kada su dolje u Mostaru među svojima, kao da i nisu sišli sa sela. Ponudi mu onda još jednu cigateru.
- Sad ti je moj brate, Mostar najveće selo.Sve su ti doli naši.Eto pa i ti si naš, znam ti babu... I ovo što je ostalo još mladeži i nejači spustit će se do Neretve, prije ili kasnije.
U Dobrču se već dugo ne održavaju Partijski sastanci reče mi, jedino ih učitelj obavijesti o nekim važnim političkim događajima.
- Pričo mi učo neki dan, da Slovenija hoće da se odvaja od nas. A ne znam. Nije to na dobro. Samo ja ne smijem ništa pred učom, a možda je bolje i pred tobom da ništa ne pričam, i ti si možda pri Komitetu.
Može li Mahmut sa svojih 65 godina još dugo ići za ovcama, skupljati drva, popravljati suhozid, donositi vodu? Zašto ne odeš svojima u Mostar?
- A snahe me ne žele, sinovi pod njihovom komandom, unučadima smetam, to sad samo interes neki gleda, kako da ti kažem, šta njih briga za moju zemlju koja ništa ne vrijedi, za ovce, kome ja da to ostavim? Sebi ću ostaviti, i kad umrem nek je moje, njima nedam, pa kad su mi došli da me vide, mene i babu?
Drago je Mahmutu što još šaka đaka pohađa područnu školu u Dobrču, jer to znači da tu mora biti učitelj, da će neko doći i obići barem djecu.
- Dolazili su prije, i doktori i televizija je dolazila, i svi, pa popisuju narod, stoku pregledaju, držali govorancije kako treba, šta treba, a sad nema nikoga.Što je to tako, ja evo ne znam, a bilo bi dobro da opet neko dođe, jer ima nas još ovde.
Ako ga počneš ispitivati nešto politički, reći će ti da ima posla i da mora za ovcama, jer zna da je politika posao od kojeg poštenom seljaku nema koristi, već jedino zbog nje može da nastrada.Njegovo je da poštuje Partiju, direktive, i da se ne miješa.
Tebi ostaje da nastaviš svoju šetnju, da razgledaš slaborodne voćke, procvjetale trave, da gledaš u daljinu, i da se lagano spuštaš prema Mostaru, onim istim putem, kojim je noseći breme nade silazio tvoj dedo ili otac, da bi radio u fabrici, da bi mu bilo bolje. Da bi otišao iz Dobrča, a da taj isti Dobrč nikada ne bi otišao ni iz njega, pa ni iz tebe, jer si ti ipak Podveležac, koliko god grebao noktima da se zoveš autohtonim Mostarcem. A možda si to oboje istovremeno. Čudan je život, i dobro je što postoji Mostar. Jer da ga nema gdje bi iz tog Podveležja koje se zaglavilo u vremenu pobjegli svi mi? U prvim ulicama već srećeš svoje vršnjake, s kojim bi se da nije bilo fabrika igrao po podveleškim livadama, i tukao se sa svakim kad ti na pamet padne, ne znajući za televizor, za bicikla, i lizalice, a sve bi to pripadalo nekoj drugoj djeci, a vi osim poneke voćke ništa drugo imali nebi. Ne bi nam sve to donijele ni vile iz Mahmutove priče na našu nadmorsku visinu.
Ako nekad upitaš Mahmuta zašto on nikako ne voli ići u Mostar, iznenadit će te njegov odgovor.

E.Nišić

* svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima je slučajna