Kasaba je turska riječ, podrazumijeva naselje gradskog tipa, a da bi se nešto zvalo kasabom u osmanskom periodu, mora ispuniti niz uvjeta; da ima određen broj kuća (velik broj kuća za ondašnje prilike), da ima nekoliko džamija, trg, određen broj dućana, i onda bi žitelji tog mjesta bili oslobođeni jednog dijela poreza. Slično onome što se danas sve općine bore da dobiju status grada.

Čuo sam davno za Novu Kasabu, i pričali su mi ljudi koji su odozda došli u moj kraj, kako je to nekada bilo važno mjesto. Imao sam želju da odem i vidim šta je to ostalo od nekadašnjeg sjaja i slave. Osim za ono vrijeme ogromne džamije (po gabaritima skoro kao i džamije u Sarajevu ili Travniku) bilo je tu 18 zanatskih radnji, tri manje mahalske džamije, tekija (mjesto u kome borave derviši- poput samostana) , javno kupatilo, dva hana (recimo po današnjem to bi bili moteli), eh to sve je imala Nova Kasaba prije 370 godina!

Logično je da sam kao istraživač želio vidjeti Novu Kasabu, i to sam učinio na mom putu za Srebrenicu, oduševila me ta velika džamija koja je nekada bila potpuno zelena, u blizini je bilo i stećaka ali zbog žurbe da stignem na planirana odredišta to sam ostavio za neki naredni posjet. Ono što se može vidjeti danas tu su tragovi socijalizma, i tada je to malo mjesto imalo stambene zgrade, samoposlugu, nekoliko privatnih trgovina, i zanatskih radnji. Nakon zadnjeg rata Nova Kasaba nastavila je svoju propast, pa je danas samo selo u novoj općini Milići koja se nalazi između Vlasenice i Srebrenice.