dinajina sjećanja

četvrtak, 31.12.2020.

Za dolazeću novu godinu... stručak tišine...








U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna.

Dotaknula me sjeta, uvukla se u pore, zaokružila oko misli. Nedozvoljava im pretakanje u osjećaj. Entropija trenutačnog stanja, gomilanje pitanja bez naslućujućih odgovora…
Opsada misaonog ludila, bez okusa, mirisa, boja i zvuka. Muk mučne neprilagodljivosti promjeni vidokruga. Tišina misterije bez odluke i zaključka…

Promatram bjelinu monitora. Na zaslonu se gomilaju nesuvisla promišljanja. Svijesna nemoći tražim puteve ka vratima događanja, ka znakovima ovozemaljskih zbivanja, ka uzrocima kriptodepresije panorame trajanja…

Gubljenje ideala u korist svrsishodnosti. Kako se osloboditi ne napuštajući zemaljsku zbilju, kako ispisati poeziju suza ne bježeći u nebeske visine, kako izroniti iz mrtvog mora bez dozivanja anđela, kako razotkriti svoju dušu bez opasnosti da se izričaj slije u lirske žalopojke sebi samoj.
Kako stvoriti slap rečenica koje ne dotiću ljubav, ne okrivljuju je, ne ranjavaju je, ne dozvoljavaju joj da se utopi u monotoniji brižne svakodnevice…

Ne odustajem od pitanja… istina se krije u potonulim pejsažima ljudskog vjerovanja… depresija se zrcali na licima… našla sam se u žrvnju tlapnje koja obeshrabruje i najhrabrije vizionare sreće…

Je li moguće u ovom vremenu napisati pjesmu utjehe onima koji gladuju, je li moguće iscrtati poetski putokaz onima koji tumaraju stazama mračnih slutnji, je li moguće biti tješitelj ucviljenih prijatelja bez mogućnosti da mjenjamo svijet…

Kako objasniti snagu odluke koja izranja iz bolinih iskustava. Na koji način osmisliti besmisao misaonih sučeljavanja sa samim sobom… ukazati na nepotrebnost neostvarivih želja… ublažiti okrutnost lihvara na čijim prstima bdije miris brojanja ukradenih kovanica…

Ima li smisla u trojstvu zemljina nagnuća, ekliptike sunca i besmisla tihog umiranja pokušati pisati novu utopiju?

Iznenada iza tame horizonta izranja četvrto sunce, svijetlost etičkog postojanja, svijetlost nad svijetlima. Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u moć trenutka.

Filozofija egzistencijalizma nas uči kako svjesno živjeti apsurde... i živeći ih pobjeđivati... dočitavam Camusa... u njegovim tekstovima se nazire istina ovoga ovdje i ovoga sada... ne dozvolimo da Sizifova i Prometejeva žrtva budu zaboravljene...

Oživimo ih u sebi...

Dijana Jelčić


- 06:36 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 30.12.2020.

Mučnina...



Ja. Tijelo živi samo od sebe, kada je već jednom počelo. Ali misao – nju nastavljam, nju odvijam ja. Ja postojim. Ja mislim, da postojim. Oh, taj osjećaj postojanja je dug zmijast papir u koturu – a ja ga razvijam, sasvim polagano... Kada bih se mogao spriječiti da mislim! Nastojim, uspijevam: čini mi se, da mi se glava ispunja dimom... i eto nanovo počinje: „Dim... ne misliti... Ja neću misliti... Ja mislim, da neću misliti. Ne treba da ja mislim, da ja neću misliti. Jer je još i to misao.“ Dakle završetka neće biti nikada?
Moja misao, to sa ja; eto, zašto se ne mogu zaustaviti. Postojim po onome, što ja mislim... a ja ne mogu da prestanem misliti...

Jean- Paul Sartre, Mučnina




Prekjučer, jučer, jutros... trese se utroba zemlje... zatresla se domovina... ruše se kuće, pucaju ceste... u ruševinama se gase životi... život je postao strah... rekao je jutros gradonačenik Petrinje...
promatram na podu spašena znamenja prohujalog vremena... vaze, porcelanski clownovi, slonovi, svijećnjaci...
prolutah arhivom... zaustavih se na davno napisanoj Mučnini...





Ugurana u kolonu svrsishodnosti, uvijena u klupko vremena, upletena u čvor trenutka otkrivah slojevitost zbilje. U češnjima sebe same pronalazih nepoznate pejsaže svijesti, neotkrivene krajolike kojim koračahu zaboravi. Iznenađujuća istina je zablještala na zaslonu samospoznaje. Osjetih, nisam samo jedno biće, u duplom heliksu genoma se kovitlaju sudbine tužnih, plačljivih, okrutnih, radosnih praotaca. Tisućljeća objelodanjena u trenutku.

Misaoni izazov koji nije podnosio odbijanje. Postavljao je egzistencijalno pitanje, tko si. Obraćao mi se kao drugom licu jednine, ne priznavajući moje prikosoveno Ja. Potraži onu koja si bila, uspredi je sa ovom koja si sada. Ukroti jastvo, pripitomi divljakinju s kojom, na bojišnici sjećanja, godinama ratuješ. U mučnini nutanjeg kovitlaca oćutih slabost. Zatomljavah je lažnom hrabrosti. Progonio me osjećaj gađenja.

Bježala sam od njega odlazeći u knjižnice, galerije, teatre, koncerte, ali to osjećanje me svuda pronalazilo i život je postajao besmislen i isprazan. Odustajah i od pisanja, poezija me više nije omamljivala. Mučnina se uzburkavala, oćutih strah od postojanja, otuđenost od zbilje, od sebe same, od svoga tijela.

Bila sam Sartreov Antoine Roquentin, izgubljena u prostor- vremenu.

Jutros se ponovo osjećam tako... ne mogu zaustaviti misli... ni vrtlog slika porušenih gradova i sela...
smiruje me dobrota ljudi koji nesebićno bdiju nad nastradalima... i onih koji samozatajno daruju krv....

Bolna je nemoć nad stihijom... jedino što mogu je uplatiti pomoć na objavljenom broju računa...

Mala je to utjeha...


Dijana Jelčić


- 08:48 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 29.12.2020.

Vrijeme šutnje i sjećanja...





In Memoriam...

„Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru, kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni
u tišini.“

Miroslav Krleža… (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.)







Godina se kotrlja kraju... iza sebe ostavlja uzdrmani proljetni ekvinocij, najezdu corone, ljetni solsticij, jesenjiu ravnodnevicu i zimski suncostaj...i ponovni jecaj zemlje...

U jeseni života uranjam u vrijeme šutnje... bilancu prohujalog i sjećanja...
Sjećam se doba nevinosti, vremena romantike s pokrićem. Drhturila je bojažljiva mladica na vjetru trenutka.
Djetinjstvo na dlanu vremena romori smijehom, romori snom, najavljuje povratak kolone odsutnih.
Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka, koračaju sjećanjem, vraćaju se u san.
Oni su svjedoci ljepote odsanjane mladosti, tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.





Volim sjetu na obroncima pamćenja, tajnovitu bezimenost osjećanja,
ples anđela i demona, bogova i muza, boga rata i boginje ljubavi...
vrtlog strasnog zanosa i poetskih žalopojki,
zagrljaj zrna vječnosti i iskre stvarnosti.

U katedrali uspomena nedovršeno djelo svijesti,
ikona nad oltarom trenutka, mjenja se,
širi u prostor nedohvatne dolaznosti.

U disonancama suzvučja naših razgovora,
ritmom srca skladam baladu ljubavi,
pjevom nutrine se uzdiže do
svetih istina.

Tvoj osmijeh i mekoća dlanova kovitlac uzbuđenja,
krhkost zagrljaja i snaga vjerovanja,
punina odbjegla iz praznine,
sitost poslije gladi za snovima.

Nestajemo u dohvatnim svjetovima,
slijede nas galebi i oblaci.
Neumorni u traganju
postojimo trajanjem
u tišini vremena.

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.12.2020.

Nevina djećica i potres...





Prva jutarnja kava i potres... srce je zatitralo ritmom straha... probudilo sjećanja na današnje dane prohujalog vremena...

Na današnji dan 2014 je osvanulo bijelo jutro... bojom nevinosti objavljen dan Nevine djećice... bolna uspomena na vladavinu židovskog kralja Heroda... i njegov strah od rođenja djetešca u štalici... tog davnog bjelinom obgrljenog jutra osjetih bol umiruće djece, začuh plač roditelja i napisah ovu pjesmu...

U vrtlogu pahuljica tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.

Plešem u strukturi kaosa. Čujem vrisak umirućih,
grohotan smijeh okrutnika... vidim užas iznjedren iz nemoći moćnika.

Nebo pahuljama
grli Zoru.

Osvanulo je bojom nevinosti obgrljeno jutro.



A jutros umijesto bijelih pahulja sivilo neba i potres... nad morem bjesni ouja...
govor zemlje ili poruka kozma...

sanjam ono davno bijelo jutro...

Dijana Jelčić



- 09:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.12.2020.

Vrijeme tihog slavlja...







Živimo vrijeme tihog slavlja... Došašće, Badnja večer, Božić, sveti Stjepan... Danas slavimo Ivanovo otkrivenje. Sveti Ivan je zaštitnik učenika, studenata, učitelja, teologa, pisaca, knjižara, izdavača, novinara, skladatelja, slikara i zaštitinik prijateljstva…
na hridi jednog malog otoka svjetionik njegova imena usmjerava put pomoraca...
tvrđava sveti Ivan ugrađena u zidine Dubrovnika je bila zaštitnica gradske luke... danas je turistima vidikovac, pjesnicima i glumcima scena koja život znači...

Tradicija nije izrastanje iz pepela, nego lumin, živući simbol prohujalog vremena...





Naše vrijeme je prepuno znakova. Nalazimo se na pragu nečeg što su mnogi stoljećima, pa i tisućljećima isčekivali. To je vrijeme praznine, a ujedno i vrijeme potrage za istinom i onoga što će ispuniti horror vacui. Iskustvo stjecano tisućama godina ljudske civilizacije govori da prave vrijednosti nisu na dohvat ruke, već se za to treba izboriti. Sve što je stoljećima i tisućljećima bio nekakav etalon života i društva općenito, danas vrijedi to isto, uronimo u dubinu sebe sama i ispunimo prazninu ljubavlju.
Pripitomimo jahače apokalipse u sebi, sveti Ivan nam je ucrtao put ka spoznaji demona u nama samima, ostavio nam je ljubav u naslijeđe.

U jecaju svemirske tišine naslućujem glas nebeskog rapsoda, čujem bubnjeve šamana vremena i volim ovaj trenutak spoznaje.
Ćutim iskonski dodir, lux primus u zavjetrini tmine. Apokaliptične boje nestaju, gube se u svitanju mladog dana. Ivanovo otkrivenje sklada rapsodiju novih boja.
Vidim Nikin stijeg u zjenici beskraja, zvjezdano sjeme u poeziji kiše. Suze neba ispiru tugu sa lica vremena. Drevni oceani grle svodovlje budnosti, rađa se mladi dan.

Na obzoru svitanja nestaje silueta tužnih proročanstava. Svjesnost skida korotu sumnji, odjeva halje iskrenosti, kiti se dijademom utkanim u zlaćanu spiralu božjeg zakona, u pučinu oceana snova, u kolijevku ljubavi.

Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 26.12.2020.

Svetostjepanska istina...




Sveti Stjepan prvomučenik...prvi koji za Krista svjedoči svojom krvlju. Svetkovina se svetoga Stjepana slavi drugi dan Božića, 26. prosinca od 380.-e godine. Zbog svoje blizine najradosnijoj i jednoj od najvećih kršćanskih svetkovina, svetkovini Božića, ova svetkovina i ovaj Svetac su promovirani kao najbliži Kristu i to onom malom djetetu, malom Bogu, Božiću, da se time naglasi i Kristova žrtva koju će na Kalvariji podnijeti za ljudsko spasenje.





Romantična legenda kazuje o čednoj i dobroj djevojci, koja je zbog optužbe za nemoral odlučila sebi oduzeti život. Popela se na 85 metara visoku stijenu koja natkriva izvor vode i zavjetovala sv. Stjepanu:
„Ako sam grješna, neka skokom u ponor poginem, a ako sam nevina, neka ispod mojih nogu poteče voda koja će liječiti ljude“.
Prema priči, djevojka je skočila, ostala živa. Otada to je mjesto postalo izvorištem ljekovite vode. Stijena s koje je izvela skok nazvana je po Svetom Stjepanu, a na tom se mjestu u dva navrata, u 16. i 19. stoljeću gradila crkva, koja gleda na cijelu dolinu Mirne.
izvor... Istrapedija.hr.






Srce pamti...

U razvalinama prohujalog vremena trajah na dlanu žudnje,
pod tušem ispirah zagrljaje… u noćima punog mjeseca
šaputah

Ti ne znaš kao izgleda soba u kojoj okrenuta istoku
očekujem, u svitanju tvoj izlazak na obzorje
nedosanjanog sna…

Na vratima srca muk, Sokratova sumnja, jecaj tišine.
Na vratima sunca svjetlost i pomilovanje.
Procvjetao je perivoj vremena, metafora beskraja,
u trenutak zgusnuta vječnost.

Osjećam, trajem u snu, u poeziji Perzeida, u danima kalikule,
u osmom danu, prvom i posljednjem poslije stvaranja svijeta.

Razumijem govor munja i gromova, odtugovala sam
umiranje nekih iluzija, prošlost utkala u kaligrame,
osjećajne slike pretočila u galeriju sjećanja.

Srce pamti emocije.

Došao si tišinom, zagrlio tišinom, govorio tišinom.
Govorile su zvijezde.
U bezglasju svitanja ozrcaljena slika kamenovanja i glas svetog Stjepana...

"Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh"

Zidni sat otkucava novo jutrenje, oprost prohujalim grijesima.
Budi me miris kave. Grle me strune blagdanskog spokoja...

Sretan imendan svim današnjim slavljenicima...

Dijana Jelčić...



- 08:00 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 25.12.2020.

Božić i uspomene...






U tihoj noći blagoslov srca, u titraju uma pregršt mogućnosti,
ritam vječnosti, načelo trajanja.
Život ispisan u vodi, u zemlji, u kamenu, utkan u sjećanja i uspomene.

Iza ožiljaka prošlosti težina suza. Stara već požutjela fotografija krije u sebi tajnu pripadanja.
Tata, mama, teta, ujo, nona ja i nonić.. sreća ubrizgana u pamćenje.
U plamu svijeće tajna početka i još jedan Božić bez njih.




Utjelovljujem nebesku tajnu, zavaljujem njoj na vremenu uz nju i zlaćanom se niti sidrim u zbilji.

Osjetiš li dok toneš u snove dodir mojih misli utkanih u dlanove mjesečine koji klize tvojim obrazima,
osjećaš li oblik sna u koji te pretvaram... upitah.
Šapatom oblikujem tvoj lik u svjetlost beskraja... šapnuo si.
U svjetlosti tvoje blizine, u iskrici one iste svjetlosti iz koje izranja ljubav, u sebi iskonskom tišinom tebe u tebi ljubim,
a ti mi odgovaraš osmijehom.
Spokojno odrastamo u srcu, u nama titra plaha svjetlost svijeća svih prohujalih Božića...
Neka nam bude sretan i ovaj...



Neka bude sretan i vama dragi prijatelji...

Dijana Jelčić



- 07:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.12.2020.

Badnja večer...






Sjaj zvijezde padalice, trenutak poroda Bogočovjeka. Nebo je otvorilo oči, beskrajem su zaiskrili dragulji, svaki titraj šapuće o sreći, dušama daruje tajnovito znamenje, tišinu tišinom ogrnutu, iskričavu svjetlost ozrcaljenu u plamenu vremena.

Betlehemska svijetlost se, kao lux in teneberis, proširila ovozemaljskim postajama. U kaleidoskopu svijesti bljesak božanske iskre. Vidim nestajanje tuge, nesreće, bolesti, uskrsnuće Lazarevo, rađanje ptice iz očeva pepela, spasenje brodolomaca, ozdravljenja oboljelih od mržnje i zle ćudi.

Trenutak zaustavljen u vremenu, privid prauzora, znamen postanka.
Na prstima djeteta koraci zrelosti, drhturi bojažljiva mladica na vjetru vremena, sjeća se ranih snova.

Poljubio si me pod imelom, obranio od Falstafa, lažljivaca, iluzionista, prodavača magle. Odveo na žetvu plodova
apolonizijske zbilje i dionizijskih bakanalija.
U tjesnacu zbilje čujem zvuk cjelova, nadilazi sluh, isprepliće se, nestaje u žudnji.
To ljubav pjeva blistavu odu blagdanima svjetlosti.

Uz zvuke pjesme... Tiha noć... na dobro vam došla Badnja večer...

Dijana Jelčić



- 06:16 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 23.12.2020.

Božićna bajka...






Sa zimskog neba je u tom sutonu kapala ljubav i pretvarala se u kristalnu sliku sreće. Na trgu cvijeća stoji, bajkovitim mirisom ogrnuta, djevojka nježna kao pahuljica satkana od lepršave mekoće neba, očiju boje zvijezde padalice, sa buketom dobrote u rukama. Mirisala je na san i tiho se ušuljala u srce slučajnog prolaznika. Smijeh je skrivala iza mirisa vanilije i cimeta i drhtavim glasom decembaskih ruža, nudila tek ubrane igličave grančice, donešene iz šume u kojoj su joj srne jele iz ruke, a maleni mevjedići u njenom zagrljaju tražili toplinu mladih njedara. Jedan je čovjek kupio ruže pune decembaskih mirisa, a ona prospe zvjezdanu prašinu na put njegova buđenja.

"Ove ruže čekaju na tebe već dugo. Mirisale su na proljeće, ljeto, jesen, a sada mirišu na vrijeme došašća, na vrijeme ljubavi i mira" šapnu tajanstveno nezemaljsko biće, čovjeku koji je tužna pogleda stajao pred njom.
Na njegovom licu se naslućivao osmjeh. Držao je cvijeće i udisao miris. Bila je to pjesma koja je dodirivala sva osjetila, koja je kroz nosnice ulazila u dušu i stvarala slike stare ljubavane legende. Vidje zagrljaj Amora i Psihe, osjeti čudesan zanos i pruži ruke ka djevojci koje više nije bilo. Opijen nepoznatim mirisom, slikom legende u tom je trenutku osjetio u sebi rađanje ljubavi.

Tišina je mirisom grlila zamrla čula. Zrak je bio pun čudesnog sna, trenutak vječnosti i snoviđenja.
Šuteći se gledaju dvije duše, pijući iz božanskog vrela njihovi pogledi govore sve. Djevojka ga mirisom vrati u ljepotu sna, u djetinjstvo, u svijet bajki, u mladost, u svijet oluje ruža. Čovjek udahnu još jedan put, mirisi prosuše anđeoski glas koji prošapta mirisom davnoga sna.



Na cvijetnom placu su cvjećarice slagale pušleke različitih boja. Boje, znakovi osjećaja i ljudskih stanja, zaplesaše najljepši ples naše mladosti. Izabrali smo najcrveniju ružu. Srca punog ljepote doživjesmo prvi zagrljaj i poljubac.

Ovako ispričana i oslikana božićna bajka djeuje kičasto, ali ona se pretočila u poeziju ruža, a san u život...

Dijana Jelčić... "Umijeće vremena"... 1987- 2007


- 08:00 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 22.12.2020.

Najdulja noć...






Na stolu četiri svijeće, mlada pšenica i vjesnik neba...



Miris borovine omamljuje osjetila. Svjetlost preobrazbom osunčanog hrama u tminu noći mijenja geometriju vremena.
Kockar sa dalekog otoka ugasio sunce, stavio žetone na koordinate sutona, zavrtio ruletu svemira.
U dubini oka rastočene dimenzije, u krijesu ljubavi znakovi puta ka istini...

Skidam odoru zbilje i nestajem u iluziji. Uranjam u lazur noći, u viziju beskraja.
U prelomu svjetlosti vizija istovremenosti, privid skrivene stvarnosti,
izmišljaj paralelnih svjetova, čarolija uma i mogućnost putovanja kroz vrijeme.

Vidjeh u stećcima uklesane bogumilske istine,
smjenu stoljeća, u ljilljanima hugenotske strahote, krvavu svadbu i prevaru ljubavi.
Na obali Mnemozine porod Venere.




U sedefu upisana biografija školjke, oslikana u sjećanjima, oživjela u svijesti.
U srcu titraj uzbuđenja. Otrkrilo je magiju vječnosti.
Završava odiseja najduljom noći.



Uz prvu jutarnju kavu lutamo galerijom lijepih uspomena... trenucima zaustavljenim fotografijama...
usrećuje bilanca prohujalih godina...

Vraćam se u zbilju, vječno sanjani ljubičasti san...

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.12.2020.

Zimski suncostaj...





U drevnim kulturama se zimski solsticij slavio kao ponovno rođenje, povratak svjetlosti, povratak Boga na zemlju. Egipćani su slavili ponovno rođenje Sunca, Mezopotamija je preuzevši od Perzijanaca, slavila pobjedu boga Sunca nad čudovištima tame. Grci su slavili pobjedu Zeusa nad Kronosom, Rimljani trenutak u kojem Saturn gubi bitku od svjetlonoše Jupitera.
U ponedjeljak, 21. prosinca u najdužoj noć ove kobne 2020. godine, desit će se nešto nesvakidašnje: ukazat će se svjetlo, posljednji put viđeno prije 800 godina zagrljaj Saturna i Jupitera....na nebu će biti vidljiva velika svijetla točka koja se u kršćanskoj tradiciji naziva zvijezda Betlehema, ili Božićna zvijezda.
Je li ovo dobar znak? Znači li to da je pred nama neko bolje, sretnije razdoblje?




Danas je svitanje novog godišnjeg doba.Osjećam moć vječne mjene. U trenutku kada je sunce najdalje od nas čujem imperativ velikog Hiperiona.

Neka bude svjetlost.
I bi svjetlost.
I ostade svjetlost.

Na zaslonu uma
slika iskona,
prauzor
svijesti.

U pjesku vremena
stope u bojama
rađajućeg sunca.

U vrtlogu života dimenzije
postojeće samo na
koordinatama srca.

Kao Bachove sonate
odzvanjaju obilježja Sunca,
sklad prostora i vremena,
harmonija suprotnosti,
žudnja za otkrivanjem
nove ljepote.

Nad gradom kruži vatrena ptica,
na nebu bljesak repatice,
u srcu krijes svetosti,
bojom vjenčanice
svjetlost kiti mladi dan,
u osmijesima sunca nestaju sjene...

Svjetlost ne poznaje satove, dane, mjesece, godine, ne osjeća stoljeća ni eone, ne osjeća ekvinocije ni solsticije,
ona je uvijek tu jer ona je i dan i noć, grli mekim dlanovima, brani od tmine duševnih stanja
i ona će možda jednoga dana zaustaviti vrijeme.

Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.12.2020.

Praznine... ?






Praznina ne postoji... rekoše mislioci... sve je energija...

Hopperove slike to dokazuju. Praznine ispunjene slikarevim nadahnućem, osmišljeno znamenje vremena ispunja prostor, oslikana četvrta dimenzija.

Zimski solsticij, najkraći dan i najdulja noć. Iz prevlasti tmine put ka svjetlosti. Vječni ples suprotnosti i žudnja za stvaranjem sklada. Vrtloženje ka proljetnoj ravnodnevici. Ljetni solsticij najdulji dan i najkraća noć. Pobjeda sunca i ponovo vrtloženje ka jesenjem ekvinociju, ka harmoniji vremena. Nezaustavljivo kovitlanje vremenskog kotača, svjedočanstvo uzlaznih i silaznih puteva, simetrije i asimetrije, zakon zlatnog reza ozrcaljen u slici života.

Oćutih kako se paranoja pješčanog sata ogleda u zjenici univerzuma. Vrtnja konusa spoznaje, pretakanje odsanjanih vještina u nedosanjane privide dalekih oceana. Slavlje uma, bezmjernost mogućnosti utkanih u rapsodiju boja i simfoniju svjetlosti.

Osjetih nestajanje nevažnosti da bi se važnosti mogle pretakati u čudoriječje trenutka. U otkrivanju trenuka naslutih istinu o prolaznosti. Postadoh svjesna starosti staza po kojima ostavljasmo tragove tragajući za građaninom svijeta. Tražili smo ga u nedohvatnim blizinama nebeskog sata, a on se krio u zrncima pjeska naše astralne ure.

U tišini vremenskih mijena shvatih, na koncu puta se uvijek čuju ptice. One umiru pjevajući. Riječi su tada nebitne, nevažne u važnosti ljepote, nepobitna je istina o konačnosti materije.

Bitnost se krije u vremenu, u nezaustavljivosti proticanja svete krvi kroz kapilare prostora.

Pitam se jesmo li odsanjali poeziju drevnih oceana, jesmo li pronašli grad na dnu mora, jesmo li prošetali arkadama nebeskog svodovlja, jesmo li se uspinjali jakovljevim ljestvama ka sretnoj budnosti u snu?

Osluškujem tišinu praskozorja, titraje struna vremena. Dan pred zimski suncostaj izranja iz noćne tmine.
Bijela svjetlost uranja u prostor, nepobitna istina o neuništivosti energije.

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (34) - Isprintaj - #

subota, 19.12.2020.

Tango...







Gasio se dan, grad je blještao zlatom došašća,
a ja trčah uz rijeku sjećanja,slijedih valove sna,
poigravah prahom titraja Venerina sjaja
da ne zalutam u slijepu ulicu života.

Jedna sjajna zvijezda padom dotaknu tišinu,
objavi doazak spasenja, ostvarenje sna.
Velika bijela lopta zapletena u mreži
čuvarice snova zapali krijesnice,
osvijetli put ka orkestru noći.

Zvuci uranjaše u tijelo, pozivaše u zagrjaj.
U zanosu i ritmu nepoznate strasti
na sagu ponoćnog sunca
mi i naš prvi tango.

Sonata njegovih riječi dodirnu srce:

Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridima ne znači ništa,
ali beskraj prostora ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
trenutak će postati vječnost.

Tada šapnuh, tiho najtiše što sam mogla

Tvoje usne su dio mene,
ruke u klupku neznanja,
stvarnost, vrulja novih snova

I pričinilo mi se, vrijeme je doista stalo.

Kao ljetna kiša kapala su milovanja
širio se ozon sreće.
Nebom je klizila ponoć šireći miris
tamjana, smirne i sjaj zlata.





U osvit zore na trgu cvijeća radost sunca
i ljubav u bijelom pupojku.
Sreća dotaknu misli,
zaustavi želje,
u zrcalu
silueta
tuge u odlasku.

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 18.12.2020.

Za života prijatelju...





In Memoriam...
Jure Kaštelan ... Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990... hrvatski pjesnik i književnik.

"Pisanje pjesama je na početku dar koji kasnije postaje kazna. Taj obred stvaranja prolazi svaki pjesnik, po nekom nevidljivom zakoniku. U Dijaninim pjesmama se može naći stih koji govori o "hramu koji je postao gubilište". težnja za pročišćenjem, za katarzom, protiče kao vodena struja kroz cjelinu njene knjige pjesama. A katarza ima ovdje psihološke i kreativne konotacije. Ta pročišćena ljepota se zrcali u pjesmi koja počinje stihom "Sunce obasjava još jednom dvorište naše ljubavi". ... napisao je Jure Kaštelan, davne 1987 godine u recenziji mojoj zbirci. pjesama "Odakle dolazi ljepta"...
sretna sam što sam bila djelić njegove zbilje... i što je on tada oplemenio moje piskaranje...






Došašće, vrijeme pročišćenja,
vrijeme katarze, vrijeme za dosegnućem
nadanja, mira, radosti i ljubavi,
četiri svijeće, znakovi na stazi sjećanja
i sjaj postaja uspomena.

Pred Apolonovim hramom ples muza,
poezija uspomena daruje snovitost zbilji.
U plamenu voštanice bljesci nedosanjanih snova,
zatomljenih želja, zaboravljenih žudnji,
neizgovorenih utjeha.

Na zaslonu uma lica prerano otišlih prijatelja,
njihovi osmijesi, ikone svetih istina.
Na ognjištu svijesti zapretena vatra trajanja,
srce, urna s pepelom tajni.

Vrijednosti neprocjenjive. Starili smo uporedo.

Smrti su,
neočekivano,
dolazile u pohode.

Tugom smo ispisivali epitafe.

Ostali su grobovi, humci gorke istine,
prazna mjesta za trpezom zbilje,
strune žalovanja i molitva za oprost
grijeha propusta...

U galeriji pamćenja slike,
proljeća s mirisom djetinjstva,
našom mladošću,
našim željama
i cvijećem postelje
iz koje smo grlili dan.

Tišina... muk istine...

Tek kada trava bude rasla asfaltom,
kada mi srne budu jele iz ruke,
kad zoru budu najavljivale samo ptice,
kada smrt postane tiha kao oproštaj,
a oproštenje grijeha postane suvišno,
kada nas riječ povede nebu,
riječ izgovorena lakoćom djeteta,
tek tada ću osjetiti... čuti božanski glas...
oprost grijehu propusta...

ali snažnije i ljepše je...

Za života prijatelju!

Dijana Jelčić... iz zbirke... Ljubavlju svim na zemlji mir veselje...Zagreb, 2016.
- 07:07 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.12.2020.

Riječ s iskona...





"Ovaj dvorac je djelo bogova, pomislih tada. Pretražih nenaseljene uglove i pomislih: Bogovi koji su ovo sagradili su mrtvi. Primijetih sve neobičnosti i rekoh: Bogovi koji su ovo sagradili su bili ljudi. Rekoh to, znam dobro, s poražavajućim osjećajem koje se graničilo s kajanjem, osjećajući više neki intelektualni užas nego čulni strah."

Jorge Borges, Misaoni labirint.




Bilo je to sužanjstvo uzročnosti vremena,
zatočeništvo u razumu,
u sumanutosti zbilje,
u misaonom ludilu.

Ima li istine u sudbini proroka Jone?
Hoću li se izgubiti u utrobi velike ribe?
Ponavljam li prvi grijeh?

Zaustavljah slijed misli,
oduzimah im moć,
nemoguće činih mogućim,
bijah dah bijelog vjetra,
slika postojanja,
braniteljica sebstva.

Misaono napustih prostor- vrijeme.
Utjelovih prisutnost majanske noći,
doživjeh dan izvan vremena,
snovitost bez utvara,
tebe iza vremena
i riječ s iskona.

Dijana Jelčić
- 09:39 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 16.12.2020.

Svim ljudima na svijetu...






Zdravko Odorčić i Kultura snova... carstvo srodnih duša i svijet pjesništva...
slijed godina i zajedničkih zbirki... poslanje pjesnika ... s ljubavlju i pjesmom svim na svijetu mir veselje...

Kao povratnica iz Švicarske bijah izgubljena u traganju za utočištem za moje snove... a onda u jesen 2013 na Gornjogradskom festivalu susretoh Zdravka i kulturu snova... upoznah pjesnikinje i pjesnike... udomili su me...

Hvala ti Zdravko... divna je ova postojanost kulture snova...

Pred tri godine Zdravko je otvorio promociju naše zajedničke zbirke... ovim riječima...

Dobra vam večer sanjari...

Zdenko i ja smo u dijalogu pročitali moju pjesmu...Trag ljubavi u beskraju...






Trag ljubavi u beskraju…

Ljubim djelić neba na kojem si ti, ljubim te planetarne poljane u kojima nema druge zvijezde do tebe. Ti umnožavaš svemir i širiš miris ljubavi uzdrhatlim srcem.

Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda u perivoju duše.

Tvoja koža, taj nježni pamuk neba, drhti kao što je drhtav put zvijezde repatice u ovoj svetoj noći. Ti si kći beskraja, imaš tijelo nebeske plivačice, jahačice lahora, sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u cvjetni prah kojim odaju pretvaraš u peludnicu žudnji.

Mirisom mandarina i naranči osjećam tvoje dodire, a tvoje oči uzburkavaju valove žudnje za tobom. Skidam odoru nepostojanja, postajem trag mjesečine u tvom oku.

Ljubim ti usne od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda.

U kaminu pucketa vatra i širi miris borovih grančica, na stolu dogorijevaju svijeće. Žudnja u očima i želja na usnama.

Mirisom tišine, ljubavi i mira opijeni, vidimo zvijezdu padalicu.

Uzdiže se i pada…Uzdiže se i pada…Ostavlja trag svijetlosti, trag ljubavi u beskraju neba…

Dijana Jelčić... pjesma napisana davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, na početku priče o nama...



- 07:07 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 15.12.2020.

Grlim život...





Sanjala sam te. U vremenu koje nazvah olujom ruža bijah hodočasnik putevima koji nikamo nisu vodili, lutala pustinjom isušenih osjećanja i nadala se.
U traganju susretah tragače za zlatom u brdskim potocima, sanjače koji su u svakodnevici prestali sanjati, klošare koji su skrivali lica u njedrima tuge, prosjake koji su molili zrnca milosti. U ružinim koordinatama istina... Ruže su razbijale tminu, bile vodičice prošlim životima i putu ka izvorištu istine. Odsanjah daleki otok i podzemni grad, hram odjeka.
Rađa se mladi dan, sviće na obzorju svijesti, hostija na istočnom nebu daruje otajsvo noći bdijenja u hypogeumu sna.

Budiš se. U tvojim očima isti san.

Sjećam se naših razgovora o zvijezdi Sirius i tvoga vjerovanja da smo tamo ostavili tragove koraka u vremenu prije našeg. Možda smo sudjelovali u izgradnji podzemnog svetišta, možda si ti bio akustičar odaje proročanstava koji je ženske vapaje pretvorio u jecaje tišine.

Sjedinjeni smo s redoslijedom događanja istina. Na pješćanom žalu plima osjećaja svakodnevno donosi nove školjke koje nam šapatom odaju tajne drevnih oceana, o svijetu izgubljenih utopija, o znakovima izdržljivost u potrazi za staklenim perlama u kojima se krije igra života.

Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme. Tada je to bila apsurdna rečenica apsurdnog čovjeka.

Tko je apsurdan čovjek?

To je onaj koji, ne negirajući vječnost, ne čini ništa za nju. Onaj koji živeći svoje apsurde stvara svoj prostor i svoje vrijeme, dokazuje hrabrost življenja.

Dotaknuh tvoje lice.

Na dlanu suza radosnica, dragulj u kojem se ogleda sudbina. Kap izrasta u sancta sanctorum, odaju privatnosti u kojoj zaboravljamo sva prošla odustajanja i tišinom spisujemo odu životu.

Potapam snove u more rađanja, u ružinim koordinatama titra prostor vrijeme... osjećam i grlim život.

Dijana Jelčić





- 07:07 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.12.2020.

Tajanstvena biblioteka...







Nag Hammadi, tajnovita biblioteka, izvorište gnoze me zazivalo. Čudesna „pjesma o biseru" poema koju nazivamo i himna duše me podsjećala na početke početaka, na biser iz kojeg se iznjedrio život. Percival dolutao iz legende, vitez svetog Grala me vodio tajanstvenom knjižnicom. Postajala sam neumorna ratnica na bojišnici sudbine.

Ponavljala sam stih pjesme da bi pronašla premosnicu između duše i tijela, osjećaja ljubav i spoznaje ljubavi.

"... Ja sam i prva i posljednja.
Ja sam i štovana i prezrena.
Ja sam i bludnica i svetica.
Ja sam i žena i djevica.
Ja sam i majka i kćer.
Ja sam jalova i mnogo je mojih sinova ...
Ja sam tišina koja je nepojmljiva
i misao koje se lako sjetiti ...
Grci me zovu mudrost (Sofija),
a stranci znanje (Gnoza).
Ja sam jeka mojeg imena ..."

Da, to je kao bajka o Trnoružici, priča o duši zaspaloj u materijalnom svijetu. Osjetih moć srca bajke i spoznah... puko spavanje je gubitak vremena...
Susretala sam te u snovima. Bio si ikona u mojim maštanjima. Na žrtveniku pamćenja je dogorijevala svijeća nadanja, a ja sam se nadala susretu. Nisam osjećala uzaludnost vjerovanja u čudo.

Tvoj glas me budio. kazivao si stih kraljevića...

"... i ja zaboravih raskoš odore,
jer ostavih je kao dijete
u kući svojeg oca.
Dok je gledah, u njoj iznenada
kao u zrcalu, spazih sebe,
i vidjeh se sa strane
kao dva bića u jednom obličju.
Rizničari mi donesoše jednu odoru,
a opet kao dvije polovice
ja vidjeh jedan lik,
s jednim kraljevskim pečatom..."

Dolutao si kroz vrijeme, zakoračio u moj život, zaoblio prostor. govorio o biseru iznjedrenom iz zagrljaja pjeska i pjene, bijelom kao odora mladenke, ponekada crnom kao gorke suze isplakane tuge, ali oduvijek znak rađanja novog sna.

Osjetih moć trenutka i otvaranje školjke na žalu ljubavi.
Stajali smo pod Suncem.

Jesi li tu, zaustih.
Ne pitaj me, šapnuo si. Pitanje je preteško za ovaj titraj sreće.

Dogodilo se ono sanjano međuvrijeme, onaj željeni djelić vječnosti, ono istinito između jučer i sutra.
Zaustavio si kovitlanje struna u misaonom režnju, uzburkao ritam osjećanja. Očutih stisak ruku i dodir sudbinskih linija.

Poveo si me stazom bez povratka.

Dijana Jelčić



- 07:17 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.12.2020.

Sveta Lucija...






Blagdan svete Lucije od Sirakuze slavimo 13. prosinca. Ona je, zbog svoje vjere, postala mučenicom 303. godine kad su je progonitelji kršćana na razne načine zlostavljali i mačem odrubili glavu. Prema predaji sv. Luciji su izvađene oči i stavljene na pladanj pa se ona prije svega smatra zaštitnicom očiju i vida. Kroz svu kršćansku povijest štuje se kao mnogostruka zaštitnica: slijepih (tjelesno i duhovno), ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača. Umjetnici svetu Luciju prikazuju kao nebesku iscjeliteljicu očiju. Prepoznajemo je po bodežu i rani na vratu, po uljanici (svjetiljci) i po očima koje drži na pladnju.
Kripta splitske katedrale posvećena je ovoj svetici. Na sam blagdan održava se blagoslov izvora u kripti koja je cijeli dan otvorena za pobožnost i uzimanje blagoslovljene vode kojom vjernici peru oči uz molitve svetoj Luci da im sačuva ili popravi vid. Ispred kripte pale svijeće pa je uistinu lijep prizor vidjeti vjernike kako u tišini mole uz svjetlost svijeća, osobito kad padne mrak.
Ime Luce potječe od latinske riječi lux, lucis što znači svjetlo.
Jedna poznata latinska izreka glasi Digni luce pauca, a znači „Malo je dostojnih svjetla“. Odlučnost svete Lucije u svjedočenju svoje vjere može nam biti uzor i poticaj da ostanemo čvrsti u nastojanjima da živimo prema Božjem naumu i tako i mi postanemo dostojni svjetla.

izvor... Župa svetog Jurja...






Prostor je bio prepun utvara,
zidovi išarani sjenama prošlosti,
trajanje u tmini uspomene,
plov bespućem nesanice.

U vazi su umirale ruže,
znamenje nečemu čega nije bilo.
U bljesku nutarnje svjetlosti tišina,
u žamoru naslutih prevaru ljepote.

Odbacih tugovanje, vrijeme u kojem
bijah inkarnat prošlosti.
U ovom utjelovljenju osjećam ljubav,
druga nisu važna.

U prisnosti buja prisutnost,
pišem pjesmu lux in tenebris,
tebi i danu punom svjetlosti...





Vrijeme došašća je objava blagdana svjetlosti. Dan svete Lucije ushit svjetlosti. Svijetlost je zanos bogova i ljudi, znak neba, stvoriteljica plodnosti zemlje, žara sunca i srebra mjeseca.

Svjetlosti prije tebe i tvog dolaska je bila tama i jedno veliko ništa. Ti otvaraš dane, usmjeravaš vjetrove, oživljuješ mora, mirišeš cvijećem, ti usmjeravaš i vodiš kroz šume i pustinje, daješ riječima značenje, mislima tok.
U tebi susrećemo sebe u tijelu koje tek tobom, spoznajemo, koje tek tobom vide naše oči.
Tvoje boje su, u svojim mjenama, naše vrijeme i naš prostor, ti nam svojim rukama dodiruješ oči, ti si iluzija stvarnosti u našim mislima, naša misao to si ti.

Budimo dostojni svjetlosti. Jutros za sve Lucije i Luciane palim treću svijeću, sijem mladu pšenicu i šapućem,

Sretan vam imendan!!!

Dijana Jelčić
- 07:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 12.12.2020.

Dnevnici...






U tišini trenutačnog nedogađanja prisjećam se divnog događaja i čitam ponovo knjigu Dnevnik jednog mitomana… Zdravko Zima... uspoređujem sjećanja na promociju i zbilju... Zdravkov doživljaj one i moj osjećaj ove godine...

Dnevnik jednog mitomana Zimina je kronika 2016., jedne od najuzbudljivijih godina novog milenija, one koju su obilježile smrti cijeloga niza kulturnih velikana (Bowie, Eco, Debeljak, Kertész, Novak, Esterházy, Cohen), ali i godine kojom su tutnjali teroristički napadi, politička previranja i izborne utrke, u kojoj se Europi dogodio Brexit, a svijetu Donald Trump.
No i ovdje postoje godišnja doba: Zimina 2016. ujedno je godina vrhunskih koncerata i izložbi, fascinantnih predstava i knjiga te ponajviše – izvanrednih pojedinaca koji svijet i Hrvatsku čine boljim mjestom. Istodobno upućen na ono što otkriva vani i na ono što nalazi unutra, Zima je mudar promatrač i nesmiljen kritičar, izniman autor kojemu je svaki dan prilika i povod da se otvori album svjetske kulture, a dnevnička forma vremeplov koji nas u prošlost katapultira jednako precizno kao i u budućnost.







Događa se isto kao i onda... Čitam i osjećam svitanje nove spoznaje. Otkrivam koliko toga još uvijek ne znam, koliko toga treba doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati.
Osjećam poduku u ljubavi spram književnosti u kojoj misli postaju eliksir samospoznaji, most ka fenomenologiji percepcije. Uranjam u jedinstvenost Zdravkovog književnog senzibiliteta. Vizualiziram prohujalo vrijeme i susret sa mitomanom svakodnevice.

Osluškujem moćnog šaptača, mog elitnog sugovornika. Vodim misaoni dijalog sa piscem. Iluzija, snagom autorova uma, postaje moć sadašnjeg trenutka.
Tu susrećem sebe rascijepljenu na san i zbilju. Skupljam dojmove i prepoznajem svoje trojstvo, tri lica iste duše u konačnosti fizičkog tijela.
Jesam li skriboman? ... pitam pisca sjećajuć se njegove prijašnje knjige.

Svakodnevno pisanje je trening mozga. Vrijeme trajna fascinacija... odgovara Zima.

Metafora trojstva izranja iz pepela i postaje poetski cvijet svijesti.

Kao lovac u labirintu novih spoznaja pokušavam poetski svijet rastočiti u mehanizme svagdašnjih navika i zbilju doživjeti u novom svjetlu. Vidim umnožavanje stihova. Hvatam ih i poklanjam prosjaku u katedrali uma, mom vječnm neznanju.

Dnevnik jednog mitomana se ostvaruje paralenim razinama svijesti u koje me je pisac uveo.

“Dnevnici se pišu da bi se razgolićivalo svoje ja. No, kod Zime nema ništa od toga, on ima jedan vrlo samozatajan, nenametljiv odnos prema vlastitom ‘ja’, kao da je na neki način s njime sklopio pakt o neutralnosti. On tu ne zapada u narcizam; Zimi je njegovo ‘ja’ manje interesantno nego ono što ga okružuje”, rekao je Katunarić.


Estetski užitak čitanja je nezamjenjiv, traje ritmom vremena, budi usnule trenutke, dočarava moć napisanog, oplemenjuje svijest i na koncu usrećuje... dobro je što postoje dnevnici prohujali godina...

Dijana Jelčić...
- 07:37 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 11.12.2020.

Školice...





Julio Cortazar: Školice
Kultni roman argentinskog pisca Julija Cortazara bilo je jedno od prvih djela koje je poremetilo uobičajene navike čitanja: poglavlja su ispremiješana pa se knjiga može čitati na više načina – od prve do posljednje strane, kronološki, po rasporedu s početka romana, ali i po slobodnoj volji, napreskokce, kao u dječjoj igri školice. "Školice" su u konačnici jedno od onih rijetkih dragulja književnosti dvadesetoga stoljeća, koji možda neće biti pristupačan najširem sloju čitatelja, ali će ga štovati književni sladokusci.
Prema Telećanu, "Školice" su svojom kvalitetom ravne, primjerice, Joyceovom "Uliksu", "Čovjeku bez osobina" Roberta Musila ili "Karnevala" Béle Hamvasa, dok im jedno od mogućih izvorišta valja pronaći u Hesseovoj "Igri staklenih perli". Već i ovo probrano društvo dovoljna je preporuka za čitanje Cortázarovog remek-djela, između ostalog i zbog toga što je, usprkos svim mogućim poveznicama s drugim autorima, ovaj pisac svojim izrazom i dalje samosvojan i jedinstven...

osvrt Tomica Bajsić






Misaono uranjam u labirint zrcalnih neurona... nit vodija je plamičak svjetlosti. Čini mi se nedohvatnim ali obećavajućiom. Iza mene ostaje svjetlucavi trag, sigurmost izlaska iz labirinta. Osjećm se kao Alisa u zemlji čudesa. Skakućem crno bijelim poljima vremena, susrećem zeca, razgovaram s njim. Zrcalna mačka mi se smiješi, komarac se odziva na ime.
Prisjećam se pokušaja pisanja knjige o labirintu svijesti, pisanja o duševnim previranjima, pisanja tekstova o umijeću življenja. U zrcalima iskri umreženost pamćenja, nenapisana knjiga o razinama istinskog postojanja. Titraju izmišljaji prošlosti i nagovještaji odsanjane budućnosti.

Iznenada razumijem zašto je Cortazar napisao svoje Školice u nelinearnoj strukturi, zašto njegov roman nudi mogućnost čitanja napreskokce. Roman tako jednostavan izvana, a tako razgranat iznutra. Slićno umreženosti naših misli, sjećanja, tihe radosti, sumnje i jasnoće. Da, konačne jasnoće koju Cortazar tako nesebično nudi.
Uranjam u strukturu dočaranog kaosa, tog kaosa se treba bojati. Kreativan je. Igram školice, metaforu ovozemaljskog života, ljubavnu igru mahnitanja u dvoje.

Skakućem sjećanjima i doživljavam pročišćenje spoznaje i vrtloženje osjećanja osjećaja, vrhunac ljepote. U središtu labirinta Leonardov čovjek pokretom čini matematički nemoguće mogućim... kvadrira kružnicu... nestvarno stvarna vizija zagrljaja neba i zemlje, zagrljaja duše i materije iz kojeg je rođen život.





Misao, zvuk, miris, okus i fotografija na spiralnim stepenicama prohujalog vremena se sjediniše u moć sadašnjeg trenutka.
Čini mi se, ušla sam u svijet u kojem su svi do sada poznati oblici razgovora ostvareni, u svijet koji je do krajnosti iscrpio mogućnosti izričaja. Sporazumjevamo se govorom cvijeća, osmijesima i titrajima svijesti.

Ispreplitanjem razina svijesti i podsvijesti, izmišljaja proslosti i nagovještaja budućnosti, sjećanja i zbilje živimo nelinearni tijek vremena.

Dijana Jelčić




- 07:27 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.12.2020.

Sakrament bliskosti...




Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u okviru izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. Ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.

Osjećam umiranje tmine, događa se prvo svanuće… proljeće života... u pastelnoj boji jutra i cvatu nježnih pupoljaka i poeziji ruža... titraju čestice i valovi… ulazim u labirint zrcala… vidim sva moja lica… simbiote mojih duševnih stanja… svjedoke mojih previranja… otkrivam sva moja dušogrizja… sve sebićnosti… sve grijehe… sva kajanja i sve oproste… u kaleidoskopu sjećanja koloplet boja… svaka nosi u sebi tajnu nastajanja… obilježja prelamanja misli u osjećanja… u odigranim scenama životne premijere sam bila djete veselja i sreće… uvrijeđeno djevojče… ukročena goropadnica… mlada žena s koprenom tuge u očima…





U sobi djetinjstva se zaustavih pred velikim kristalnim ogledalom. Osmjehnuh se onoj drugoj meni, onoj koja je čekala moje buđenje iz vremena kojeg nije ni bilo.

Tiho se spušta noć. Oblak, kao skakač u visinu zaustavljen u pokretu, krije umiranje sunca. Suze neba se slijevaju licem ovog zimskog sutona i postaju kristali na oknima duše. Elegantno kao pantera tmina ulazi u pore odlazećeg dana i prati ga kroz labirint kraljice ponoći. Tišina se kao kozmička zmija ovija oko osjetila, grli nas blagošću strasti. Volim ovu tišinu u kojoj ćutim titraje tvog srca, volim ovaj sakrament blizine, dlanove u na kojima se zrcali znoj tvoga srca. Plovimo beskrajem noćnog oceana, ushićujuju nas fraktali pretočeni iz kaosa u sklad vječnosi. Uranjamo u fjordove žudnji. Riffovi nutarnje gitare trgaju tišinu, ognjilo mjesečeva sjaja probija oblak, trga ga u tisuće anđeoskih suza i daruje nam bijeli baldahin pod kojim se sretni budimo.

Na obzoru sviće novo jutro. Grad još sniva. Čistači ulica odnose smrznute suze sa lica mladog dana. Žamor najavljuje stvarnost. Izranjam iz tkiva sna i uranjam u sakrament bliskosti. .


Dijana Jelčić
- 07:00 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 09.12.2020.

Premijera, bez reprize...





Čitala sam Atlantidu Platon, Gargantua i Pantagruel Françoisa Rabelaisa, Civitas Solis Thomasa Campanella. Nadala se utopije će prestat biti utopije... postat će željena zbilja.

nažalost već u hrvatskoj renesansnoj literaturi negromant Dugi Nos u prologu komedije Dundo Maroje govoi o distopiji:





»Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, – čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao – useliše se u ovi naš svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primiše ljude nahvao, i smiješaše se među dobre i razumne i lijepe«.






Pod sunčanikom izgara dan. Pepeljasta svjetlost razotkriva tajnu prolaznosti. Pod kupolom ljepote kaleidoskopska igra misli i osjećanja, dana i noći, Sunca i mjesečine, godišnjih doba, žrtvonoša, pravednika i trenutaka. Na sceni velikog svjetskog teatra gala predstava.

Premijera. Reprize neće biti.

Nad nama nebo prepuno legendi, sazviježđima ispisani mitovi, utjelovljena božanstava. U nama božja iskra, bitak svjetlosti, srž dobrote. Vječnost zaziva radoznalost, čežnju za otkrivanjem tajni, vjerovanje u starenje duša i njihove seobe. Ljubav, svećenica sunca, nerazotkrivena misterija, nedodirljiva, neuništiva, promjenjiva, vjekuje u pričama, snovima, u tugama i žudnjama. Razotkriva se sjajem zjenica u vidokružju, u drhtaju srca, u sutonu i jutrenju, kaplje s neba, izranja iz mora, svjetluca u pjesku, titra u zraku, u nama.

Trajanje noćnog lazura se izdužuje ka zimskom suncostaju. Sanjala sam život. U snovima je sunce uvijek tu. Vrtložilo se tkivo podsvjesti, rađala su se sjećanja zaboravljena u luminu nutrine.

Zar je moguće misliti u snu?
Misaoni režanj je bio budan. Začudna tajanstvenost sive tvari u našim glavama je svjedočila svoje neumorno djelovanje.

Osjetih kako se misao slijeva u osjećaj koji ću pamtiti. Jači je od fikcije distopije i straha od dolazečeg sutra... Osjećam Atlantida i grad sunca žive u nama s nama.

Ne, to više nije san. Začuh zvuke zornice i romor kiše.

Nebo poezijom oblaka budi mladi dan...


Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 08.12.2020.

Kad zaboraviš...







U snu vidjeh metaforu mjerača vremena. Lazurno oko uokvireno kristalima. U kutku tog beskraja suza, začuh poeziju kiše i huk oluje ruža, tutanj samozvučja razdaljina. U zjenici Dalievog vremena zrno svjetlosti.
Ja sam duša dolutala iz dalekih prerija, ostatak isušenog mora, zaostao zvuk balade o sjeti lutajućih cigana, zatitralo je svitanje.
u tvom osmijehu. Neiscrpljujuća ljepota nedjeljnog jutra.

Volim tvoj glas i pjesmu Gwendolyn Brooks. Prisjećaš me na mnoge prohujale nedjelje.


A naročito kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu;
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi,
Zagrljenu priprostim ogrtačem nenadanja,
I ništa ne moram raditi i sretna sam...
I kad ponedjeljak ne bi trebao doći
Kad to zaboraviš kažem... .


ne mogu ništa zaboraviti, nemam što zaboraviti. Volim sve naše nedjelje u tišini naših odaja. Volim to vrijeme nedogađanja u kojem se zrcale sva događanja...



Donosiš mi porculansku šoljicu s mirisom prve jutarnje kave... osjećam tvoju blizinu, prisnost u trenutku buđenja... promatram nacrtanog slona u još praznoj pepeljari... rekoše mi, slonovi donose sreću... ispijam gutljaj kave i palim prvu cigaretu...
Ponekad mi se pričinja, više znaš o meni od mene same.


Dijana Jelčić




- 09:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.12.2020.

U jednoj zimskoj noći...









Bilo je vrijeme došašča. Sunoćavalo se. Pahulje su narušavale kobalt neba. Ovijala nas je božanska tišina. Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom računala. Sjedila sam na divanu, listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao.

Zidni sat je šaputao odu trenutku, crno- bijeli mačak je spavao kraj mojih nogu, a meni se pričinjalo, vrijeme se zaustavilo u očima Mona Lise. Smiješila se neotkrivenom tajnom renesansnog umjetnika. Slijevanje dva lica u jedno se zrcalilo pred mojim očima.





Je li to znakovlje dvojnosti Leonardove osobnosti ili ipak utjelovljenje ljubavi koju je osjećao duboko u sebi?

Što li krije taj osmijeh?, pomislih glasno.

Prišao si mi prekidajući pisanje. Uronih u dubinu njena tajanstvenog osmijeha i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio nas je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se kao zagrljaj vječnosti širila oko nas. Šaputao si Kaštelanovu pjesmu...




Volio bih da me voliš,
da budem cvijet u tvojoj kosi,
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.


O čemu pišeš, upitah da ne odam uzbuđenje koje osjetih u staničju žudnji.
O pretakanju jedne duše u drugu, o neminovnoj sličnosti osmijeha pri ljubavnom činu, o suglasju žudnji odgovorio si, vraćajući se stolu.

Ostala sam sama, po meni pada sitna prašina vremena, a u prostore mojih misli ulaze pauci. Ziblju se na vjetru i proviruju kroz moje oči….strah me je..dođi, vidjet ćeš…sve je pijesak i pjena…šapnuh Kaštelanov stih želeći da tvoj zagrljaj postane nevidljiv ali osjećajan veo blizine.

Postao je…

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.12.2020.

Vječno živuća legenda...




Uspomene na djetinjstvo... jutro u kojem je srce titralo srećom dok sam slušala vječno živuću legendu o svetom Nikoli, njegovoj velikodušnosti i njegovom noćnom darivanju... stavljala sam čizmicu u prozor i svitanjima se radovala darovima... višše ne stavljam čizmicu u prozor, ai dijete u meni sjoš uvije raduje zlaćanoj grančici i dru koji me dočeka u svitanju...







Noćas sam umrežila san u bdijenje. Lucidnost me odnosi u jednostavnost tvoje priče o nama. Život bez drame. Zaboravio si opisati preludije prepune tužnih zapleta. Dobro je tako.

Sretno budna čekam mlado jutro i objavu dana prepunog divnih uspomena. Dvadesetica se kotrlja svome kraju. Neka se u dolazećoj ostvare želje izgovorene kao molitva dragom svecu, zaštitniku odraslih djece.

Sreću čine male stvari. Pjevušiš, a miris kave se širi prostorom. Naviknula sam na svitanja puna tvojih osmjeha i šala. Stolujemo u zavjetrini zbilje ulovljeni u mreži iluzija. Divno je živjeti u tvojim izmišljajima i mojim lutanjima nekim dalekim svjetovima. Vjerno pratiš moja odmake iz vremena. Susrećem te začuđenog u zjenici vječnosti.

Jesmo li to uistinu mi?... pitaš me ispisujući moje ime u posvti na. darovanoj mi knjizi,
Vraćam se u stvarnost.

Sjetih se želje tek naznačene u jednom uzdahu.

„Negdje“ u zraku lebdi riječ duboko… šapnuh…
imam i druge riječi… odgovaraš…
izvuci je iz mene ako sam u sebi… poigrah se stihom…

Razumjeli smo se. Darovao si mi želju ukoričenu u pjesnikov san.

Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 05.12.2020.

Neopisivost...






U srebru mjesečine naslutih tajnu Betlehemskog svjetla,
u sjaju zvijeze repatice zorje osjećaja i zgusnuće u arsenal pamćenja,
na žrtveniku budućnosti krijes uspomena.
U izmaštanim djelićima sjećanja, na zemljovidu nepostojeće
odredište sreće, Arkadija.
U spoznajnom trenu vjerovanja,
u ružičnjaku sna, u tišini došašća utopija prestaje biti utopija.
U putanji Venere istina postanka, istost sunoćja i zore,
vjekovanje ljubavi.






Šutimo, gledamo u daljinu, vidimo ono izvan pogleda, tek odsanjano dolazeće.
Razgovaramo pogledima, čujemo nepostojeće riječi, naslućujemo nerazotkrivenu istinu prapočetka.
U tvojim očima iskra neviđenih krajolika, pejsaž neoslikan na zemljovidu.

Zaustavljamo se u odmaštanim mandračima. U proustvskim galijama pronalazimo neprocjenjivo blago bliskosti, neizgovorivost pripadanja. Šutnja neumanjuje ljepotu doživljaja.
Srce mijenja ritam, zaboravlja pokoji odkucaj, ubrzava disanje. Pričinja mi se i planet se sporije kreće.
Zaustavja se u nepostojećem sada, u ružičnjaku sna.

Nestvarno stvarna si, iza koprene trenutka vidim obrise tvoga osmijeha… narušavaš muk vremena.
Misao si, metafora bliskosti u metafizičkom bestijariju uzburkanog uma… zaobljujem trenutak.
Prepoznajem te po uzbuđenju…
Osjećam te uspomenom srca…
Živiš u višestrukosti razina...
Umnožavamo fikciju i stvarnosti…
Bliskost se ne mjeri riječima…
Nemjerljiva je…
Neopisiva je...
U ružinjaku sna titra poezijom...
U zbilji sama sebe ispisuje osmijesima...

Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 04.12.2020.

Poezija suza...






S blagdanom sv. Barbare povezani su i adventski običaji. U zemljama njemačkog jezičnog područja na blagdan sv. Barbare se grančica trešnje stavi u vodu i za Božić procvjeta.

U Švicarskoj smo na današnji dan stavljali granćicu trešnje u vazu... radovali se pupoljcima... .

Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim, su čarobna škrinja prepuna neprocjenjivog blaga. Pred svitanje se rasplamsao san... otvorio škrinju.... izronila je vizija trešnjinih cvjetova, na laticama zaiskrila poezija suza...




Pisao si o suzama. Trubadur je pjevušio. Slušala sam zvuke balade i plakala. Zemlja se okretala oko svoje osi i zaustavila u jednom trenu. Dogodio se smak svijeta tugovanja. Osjetih kako se ruše planine i rađaju oceani.
Poezija se slijevala u zbilju.

Kamo me odnosiš dragi pjesniče?
U koji san me uvodiš?
Zavodio si me nenapisanim stihovima. Pretakali smo ih u zbilju. Putovali smo nutrinom, upoznavali pejsaže odsanjane u drugom vremenu.
Bio si vuk samotnjak. Bila sam pripitomiteljica vučice u sebi. Mi tragači za istinom upletosmo misli u mrežu osjećanja.

Lov je cilj. Šapnuo si. Budi ono što jesi, budi Diana.

Krenuli smo ka litici spoznaje. U mreži osjećajnosti se gomilao plijen. Krv je proključala, arterije su zaplesale novim ritmom.
Srce ga je stvaralo.

Iz komada zlatne hostije si izmeđijao dijadem i stavio mi ga u kosu. Rađao se mladi dan. Sjene prošlosti su nestajale iz krajolika trenutka. Zakopah osamnaest crvenih ruža i budućnost u celofanu u pjesak prohujalog vremena. Darovao si mi ružu boje trešnjinih cvjetova...

Na žalu jutrenja je poezija drevnih oceana dobila novo značenje.

Zagrlio si me.

Reći ću ti koliko se može kad se nekog voli i kako je čudna poezija suza.

Zaplakala sam, bile su to suze radosnice.

Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.12.2020.

Na sav glas...






U svetosti svitanja suza na licu sjećanja,
vrijeme zaustavljeno drhtajem pamćenja,
zaleđeni obris neopisive težine,
manifest budućnosti, ugasli sjaj u očima,
suicid pjesnika i smrt avangarde.





Na žrtveniku uspomene dogorjeva svijeća,
na zidu vremena sjena, u vjetru stih pjesnikova srca...
izazov na sav glas i više od toga.

...Ljudima što drhte
u tišini soba
s pristaništa stooki se odražava sjaj.
Kriku posljednji,-
barem ti jeku
o tome, da gorim, stoljećima daj!...





Čujem posljednji krik, budim se u zatonu sna. Nad pučinom put bijelih oblaka,
na žalu muk školjki, u pijesku krhotine strahovanja.
Bježali smo iz tmine nedogađanja,
ušli u svjetlost zbivanja....
Vjetar pjeva baladu o ljudskim čežnjama,
a zvijezde šute o snovima.

Vidim vrijeme i tebe iza vremena,
koračamo ka izvoru,
u tragovima stopala se ogleda
tek naslućeno jutro,
u budnosti dan izvan vremena.

Dijana Jelčić

- 07:37 - Komentari (38) - Isprintaj - #

srijeda, 02.12.2020.

Legenda svjetlosti...






Promatram plamen svijeće nadanja... bude se uspomene... Osjećam, kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam, misao je jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.
Kada postanem putnik galaksijama, srceplovac, dušonaut, srećonaut tada dohvatim istinu ispisanu u bezbrojnim knjigama, živim u paralelnim svemirima svjesti, na različitim razinama spoznaje, budim u sebi usnulog spavača i uvodim ga u prostor- vrijeme, u dimenziju umijeća igre svjetlosti i sjene.





Iza vrata života, u carstvu onostranog vjekuje Sofija, vladarica svjetlosti i sjena, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo, korijen svim vjenčanjima. Padom iz vječnosti, ljubav postade trag vidljivog svjetla i stvori ovaj svijet i nas u njemu.

Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije čvrsta materija, postade smisao i snaga trajanja u vremenu.

Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima, gdje anđeli snuju dan u kojem ću se probudit. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti. Ona će se roditi iz Sofijinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta.

Osjećam, ljubav je svjetlost. Proizašla iz neevolucionog središta, zatvorena u gravitacionom tijelu, piše poeziju evolucije.

Zadržah se jedan tren u hramu bezvremena. Vidjeh svjetlo nad svjetlima, oćutih kako se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, duša vječnosti, život, vrijeme.

Tu u hramu u kojem bogovi stoluju, susretoh početak prolaznosti i naučih je živjeti.

Noćas vidjeh ljepoticu sna u svom njenom sjaju. Jutros osluškujem korake vremena, nagovještaj dolaska blagdana svijetlosti. Osjećam uzvišenost prve istine, ćutim ljubav.

Ti si tu u dimu cigarete, u mirisu magle, u šuštanju lišća, dodiruješ misli, zaustavljaš snove, uvlačiš se u srce, miluješ dušu, grliš tijelo i opijaš me kao vino.

Pratiš me u stopu, spavaš u osmjesima, bdiješ nad umorom. Ti si stražar mojim slabostima, čuvar mog vremena, iscjeljitelj mojih boli, njegovatelj srca, dušobrižnk, stvoritelj.

Tvoje su oči svijetlo u džungli strahova, sjaj u pathosu žudnji, ognjilo strasti. Tvoj glas je tišina dolazećih blagdana simfonija mirisa, rapsodija boja, sonata sna i legenda svjetlosti.


Dijana Jelčić- Starčević





Legenda svijetlosti

- 06:36 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 01.12.2020.

Govor žena..






Ispovijest gospođe von Goethe..
.

KIC, Preradovićeva 5. Zagreb,

Prijevod i adaptacija: Dijana Jelčić

Glume: Perica Martinović i Zdenko Jelčić

Govori mnogih muškaraca iz povijesti su poznati. Zar žene nisu imale što za reći?
U knjizi Christine Brückner progovaraju žene koje pamtimo iz literature, dramskih tekstova i mitologije. One govore o svojim dvoumljenjima, strahovima, tugama, ljutnjama, sreći. Jedna od njih je i Christiane Vulpius, supruga Johanna Wolfganga von Goethea.





Ideja mog teksta je bila monodrama za moju mamu. Mislila sam to bi bio njen oproštaj od glumišta. Bojala se ponovo stati na daske koje život znače. Odigrala je Perica u dijalogu s Zdenkom. Donji tekst je moj uvod u njihov dijalog.

Vrijeme predbožićja je vrijeme sjećanja na lijepe uspomene... na današnji dan prije dvije godine se dogodilo...








Čitala sam njen monolog ispisan riječima autorice, čitala sam ja i zapise o njihovom životu, pokušah razumjeti Christiane i oćutiti njenu bezuvjetnu ljubav. Pitala sam se kako je uspijevala slijediti njegove misli i opraštati mu sve preljube, podnositi uvrede plemenite von Stein i ostati njegov dragulj u krevetu. Razmišljala sam o njenim snovima. Sigurno je sanjala u samotnim noćima… Svi sanjamo … Sanjam i ja, pišem zavjetni dar bogu Morfeju, ditiramb dobrom bogu koji bdije nad lijepim snovima, himnu snovolovki koja hvata utvare i demone i ne propušta ih kroz svilenkastu mrežu podsvjesti.

San nije zastoj u životu, nego jedna od njegovih najneobičnijih faza. Ta tajanstvena faza mira i nemira pliva u misteriji oceana, graniči sa nadnaravnim i odnosi nas u bezvrijeme. San satkan od nepoznatog tkiva, san ta bajkovita zemlja, ta magičnost svijesti koju bolje razumiju pjesnici od neurofiziolga.

Poete naziru istinu sanja kroz šarenu prizmu iluzije. Jedan od njih je izjavio mi i snovi smo sazdani od iste tvari i meni se danas pričinja da osjećam u sebi titraje njihovih struna.
U istančanosti psihomašnerije se zrcali etičnost sanjača koji nesvjesnim mozganjem živi etičnost svoga života.
U snu se odvajaju duša i tijelo, kažu neki. Drugi tvrde da je san tek kratka smrt iz koje se novi rađamo. Treći pokušavaju iz odsanjanog izvući crte karaktera sanjača i onda ga opisati svojim jezikom.
Četvrti…peti..šesti…što je uistinu san?

San je razgolićena tajna u kojoj se zrcali lice istine. Osjetih to, ali još uvijek imam na tisuće pitanja. Imam li i odgovore? Još uvijek ih nemam, ali pokušavm uhvatiti djeliće snova u mrežu svijesti upravo u onom trenutku pred buđenje, kada se otvaraju bjelokosna vrata mašte.

To su snovi koji brišu one predhodne, snovi u kojima se budimo i žao nam je što smo se probudili. Snovi su dio našeg ludila, kratki delirij svijest sa različitim obilježjima, niz nesuvislosti bez posljedica i svrhovitosti.

Možda je san ipak tek najbolja definicija tlapnje?

Upitah se jednom i tražeći odgovor osjetih kako je jedna jedina misao, slobodna kao nebeski orao odlepršala u noć punog mjeseca. Osjetih radost probuđenog djeteta, osjetih radost u pjenušavim rukama skitnice puna lica i pustih odlutalu misao da pomiluje njegov osmijeh, da dotakne suzu duše vremena.
I bilo ja kao nekada, bilo kao u vrijeme poezije ruža, utopih se u plesu sjena, noć punog mjeseca je ogrnuta čipkom plesala kao ponosna djevoka iz Toleda...

Dijana Jelčić
- 06:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>