Premijera, bez reprize...
Čitala sam Atlantidu Platon, Gargantua i Pantagruel Françoisa Rabelaisa, Civitas Solis Thomasa Campanella. Nadala se utopije će prestat biti utopije... postat će željena zbilja.
nažalost već u hrvatskoj renesansnoj literaturi negromant Dugi Nos u prologu komedije Dundo Maroje govoi o distopiji:
»Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, – čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao – useliše se u ovi naš svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primiše ljude nahvao, i smiješaše se među dobre i razumne i lijepe«.
Pod sunčanikom izgara dan. Pepeljasta svjetlost razotkriva tajnu prolaznosti. Pod kupolom ljepote kaleidoskopska igra misli i osjećanja, dana i noći, Sunca i mjesečine, godišnjih doba, žrtvonoša, pravednika i trenutaka. Na sceni velikog svjetskog teatra gala predstava.
Premijera. Reprize neće biti.
Nad nama nebo prepuno legendi, sazviježđima ispisani mitovi, utjelovljena božanstava. U nama božja iskra, bitak svjetlosti, srž dobrote. Vječnost zaziva radoznalost, čežnju za otkrivanjem tajni, vjerovanje u starenje duša i njihove seobe. Ljubav, svećenica sunca, nerazotkrivena misterija, nedodirljiva, neuništiva, promjenjiva, vjekuje u pričama, snovima, u tugama i žudnjama. Razotkriva se sjajem zjenica u vidokružju, u drhtaju srca, u sutonu i jutrenju, kaplje s neba, izranja iz mora, svjetluca u pjesku, titra u zraku, u nama.
Trajanje noćnog lazura se izdužuje ka zimskom suncostaju. Sanjala sam život. U snovima je sunce uvijek tu. Vrtložilo se tkivo podsvjesti, rađala su se sjećanja zaboravljena u luminu nutrine.
Zar je moguće misliti u snu?
Misaoni režanj je bio budan. Začudna tajanstvenost sive tvari u našim glavama je svjedočila svoje neumorno djelovanje.
Osjetih kako se misao slijeva u osjećaj koji ću pamtiti. Jači je od fikcije distopije i straha od dolazečeg sutra... Osjećam Atlantida i grad sunca žive u nama s nama.
Ne, to više nije san. Začuh zvuke zornice i romor kiše.
Nebo poezijom oblaka budi mladi dan...
Dijana Jelčić
|
