Na sav glas...
U svetosti svitanja suza na licu sjećanja,
vrijeme zaustavljeno drhtajem pamćenja,
zaleđeni obris neopisive težine,
manifest budućnosti, ugasli sjaj u očima,
suicid pjesnika i smrt avangarde.
Na žrtveniku uspomene dogorjeva svijeća,
na zidu vremena sjena, u vjetru stih pjesnikova srca...
izazov na sav glas i više od toga.
...Ljudima što drhte
u tišini soba
s pristaništa stooki se odražava sjaj.
Kriku posljednji,-
barem ti jeku
o tome, da gorim, stoljećima daj!...
Čujem posljednji krik, budim se u zatonu sna. Nad pučinom put bijelih oblaka,
na žalu muk školjki, u pijesku krhotine strahovanja.
Bježali smo iz tmine nedogađanja,
ušli u svjetlost zbivanja....
Vjetar pjeva baladu o ljudskim čežnjama,
a zvijezde šute o snovima.
Vidim vrijeme i tebe iza vremena,
koračamo ka izvoru,
u tragovima stopala se ogleda
tek naslućeno jutro,
u budnosti dan izvan vremena.
Dijana Jelčić
|
