Neopisivost...
U srebru mjesečine naslutih tajnu Betlehemskog svjetla,
u sjaju zvijeze repatice zorje osjećaja i zgusnuće u arsenal pamćenja,
na žrtveniku budućnosti krijes uspomena.
U izmaštanim djelićima sjećanja, na zemljovidu nepostojeće
odredište sreće, Arkadija.
U spoznajnom trenu vjerovanja,
u ružičnjaku sna, u tišini došašća utopija prestaje biti utopija.
U putanji Venere istina postanka, istost sunoćja i zore,
vjekovanje ljubavi.
Šutimo, gledamo u daljinu, vidimo ono izvan pogleda, tek odsanjano dolazeće.
Razgovaramo pogledima, čujemo nepostojeće riječi, naslućujemo nerazotkrivenu istinu prapočetka.
U tvojim očima iskra neviđenih krajolika, pejsaž neoslikan na zemljovidu.
Zaustavljamo se u odmaštanim mandračima. U proustvskim galijama pronalazimo neprocjenjivo blago bliskosti, neizgovorivost pripadanja. Šutnja neumanjuje ljepotu doživljaja.
Srce mijenja ritam, zaboravlja pokoji odkucaj, ubrzava disanje. Pričinja mi se i planet se sporije kreće.
Zaustavja se u nepostojećem sada, u ružičnjaku sna.
Nestvarno stvarna si, iza koprene trenutka vidim obrise tvoga osmijeha… narušavaš muk vremena.
Misao si, metafora bliskosti u metafizičkom bestijariju uzburkanog uma… zaobljujem trenutak.
Prepoznajem te po uzbuđenju…
Osjećam te uspomenom srca…
Živiš u višestrukosti razina...
Umnožavamo fikciju i stvarnosti…
Bliskost se ne mjeri riječima…
Nemjerljiva je…
Neopisiva je...
U ružinjaku sna titra poezijom...
U zbilji sama sebe ispisuje osmijesima...
Dijana Jelčić
|
