Svim ljudima na svijetu...
Zdravko Odorčić i Kultura snova... carstvo srodnih duša i svijet pjesništva...
slijed godina i zajedničkih zbirki... poslanje pjesnika ... s ljubavlju i pjesmom svim na svijetu mir veselje...
Kao povratnica iz Švicarske bijah izgubljena u traganju za utočištem za moje snove... a onda u jesen 2013 na Gornjogradskom festivalu susretoh Zdravka i kulturu snova... upoznah pjesnikinje i pjesnike... udomili su me...
Hvala ti Zdravko... divna je ova postojanost kulture snova...
Pred tri godine Zdravko je otvorio promociju naše zajedničke zbirke... ovim riječima...
Dobra vam večer sanjari...
Zdenko i ja smo u dijalogu pročitali moju pjesmu...Trag ljubavi u beskraju...
Trag ljubavi u beskraju…
Ljubim djelić neba na kojem si ti, ljubim te planetarne poljane u kojima nema druge zvijezde do tebe. Ti umnožavaš svemir i širiš miris ljubavi uzdrhatlim srcem.
Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda u perivoju duše.
Tvoja koža, taj nježni pamuk neba, drhti kao što je drhtav put zvijezde repatice u ovoj svetoj noći. Ti si kći beskraja, imaš tijelo nebeske plivačice, jahačice lahora, sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u cvjetni prah kojim odaju pretvaraš u peludnicu žudnji.
Mirisom mandarina i naranči osjećam tvoje dodire, a tvoje oči uzburkavaju valove žudnje za tobom. Skidam odoru nepostojanja, postajem trag mjesečine u tvom oku.
Ljubim ti usne od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda.
U kaminu pucketa vatra i širi miris borovih grančica, na stolu dogorijevaju svijeće. Žudnja u očima i želja na usnama.
Mirisom tišine, ljubavi i mira opijeni, vidimo zvijezdu padalicu.
Uzdiže se i pada…Uzdiže se i pada…Ostavlja trag svijetlosti, trag ljubavi u beskraju neba…
Dijana Jelčić... pjesma napisana davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, na početku priče o nama...
|
