Kad zaboraviš...
U snu vidjeh metaforu mjerača vremena. Lazurno oko uokvireno kristalima. U kutku tog beskraja suza, začuh poeziju kiše i huk oluje ruža, tutanj samozvučja razdaljina. U zjenici Dalievog vremena zrno svjetlosti.
Ja sam duša dolutala iz dalekih prerija, ostatak isušenog mora, zaostao zvuk balade o sjeti lutajućih cigana, zatitralo je svitanje.
u tvom osmijehu. Neiscrpljujuća ljepota nedjeljnog jutra.
Volim tvoj glas i pjesmu Gwendolyn Brooks. Prisjećaš me na mnoge prohujale nedjelje.
A naročito kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu;
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi,
Zagrljenu priprostim ogrtačem nenadanja,
I ništa ne moram raditi i sretna sam...
I kad ponedjeljak ne bi trebao doći
Kad to zaboraviš kažem... .
ne mogu ništa zaboraviti, nemam što zaboraviti. Volim sve naše nedjelje u tišini naših odaja. Volim to vrijeme nedogađanja u kojem se zrcale sva događanja...
Donosiš mi porculansku šoljicu s mirisom prve jutarnje kave... osjećam tvoju blizinu, prisnost u trenutku buđenja... promatram nacrtanog slona u još praznoj pepeljari... rekoše mi, slonovi donose sreću... ispijam gutljaj kave i palim prvu cigaretu...
Ponekad mi se pričinja, više znaš o meni od mene same.
Dijana Jelčić
|
