Poezija suza...
S blagdanom sv. Barbare povezani su i adventski običaji. U zemljama njemačkog jezičnog područja na blagdan sv. Barbare se grančica trešnje stavi u vodu i za Božić procvjeta.
U Švicarskoj smo na današnji dan stavljali granćicu trešnje u vazu... radovali se pupoljcima... .
Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim, su čarobna škrinja prepuna neprocjenjivog blaga. Pred svitanje se rasplamsao san... otvorio škrinju.... izronila je vizija trešnjinih cvjetova, na laticama zaiskrila poezija suza...
Pisao si o suzama. Trubadur je pjevušio. Slušala sam zvuke balade i plakala. Zemlja se okretala oko svoje osi i zaustavila u jednom trenu. Dogodio se smak svijeta tugovanja. Osjetih kako se ruše planine i rađaju oceani.
Poezija se slijevala u zbilju.
Kamo me odnosiš dragi pjesniče?
U koji san me uvodiš?
Zavodio si me nenapisanim stihovima. Pretakali smo ih u zbilju. Putovali smo nutrinom, upoznavali pejsaže odsanjane u drugom vremenu.
Bio si vuk samotnjak. Bila sam pripitomiteljica vučice u sebi. Mi tragači za istinom upletosmo misli u mrežu osjećanja.
Lov je cilj. Šapnuo si. Budi ono što jesi, budi Diana.
Krenuli smo ka litici spoznaje. U mreži osjećajnosti se gomilao plijen. Krv je proključala, arterije su zaplesale novim ritmom.
Srce ga je stvaralo.
Iz komada zlatne hostije si izmeđijao dijadem i stavio mi ga u kosu. Rađao se mladi dan. Sjene prošlosti su nestajale iz krajolika trenutka. Zakopah osamnaest crvenih ruža i budućnost u celofanu u pjesak prohujalog vremena. Darovao si mi ružu boje trešnjinih cvjetova...
Na žalu jutrenja je poezija drevnih oceana dobila novo značenje.
Zagrlio si me.
Reći ću ti koliko se može kad se nekog voli i kako je čudna poezija suza.
Zaplakala sam, bile su to suze radosnice.
Dijana Jelčić
|
