Marketing
Za života prijatelju...
In Memoriam...
Jure Kaštelan ... Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990... hrvatski pjesnik i književnik.
"Pisanje pjesama je na početku dar koji kasnije postaje kazna. Taj obred stvaranja prolazi svaki pjesnik, po nekom nevidljivom zakoniku. U Dijaninim pjesmama se može naći stih koji govori o "hramu koji je postao gubilište". težnja za pročišćenjem, za katarzom, protiče kao vodena struja kroz cjelinu njene knjige pjesama. A katarza ima ovdje psihološke i kreativne konotacije. Ta pročišćena ljepota se zrcali u pjesmi koja počinje stihom "Sunce obasjava još jednom dvorište naše ljubavi". ... napisao je Jure Kaštelan, davne 1987 godine u recenziji mojoj zbirci. pjesama "Odakle dolazi ljepta"...
sretna sam što sam bila djelić njegove zbilje... i što je on tada oplemenio moje piskaranje...
Jure Kaštelan ... Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990... hrvatski pjesnik i književnik.
"Pisanje pjesama je na početku dar koji kasnije postaje kazna. Taj obred stvaranja prolazi svaki pjesnik, po nekom nevidljivom zakoniku. U Dijaninim pjesmama se može naći stih koji govori o "hramu koji je postao gubilište". težnja za pročišćenjem, za katarzom, protiče kao vodena struja kroz cjelinu njene knjige pjesama. A katarza ima ovdje psihološke i kreativne konotacije. Ta pročišćena ljepota se zrcali u pjesmi koja počinje stihom "Sunce obasjava još jednom dvorište naše ljubavi". ... napisao je Jure Kaštelan, davne 1987 godine u recenziji mojoj zbirci. pjesama "Odakle dolazi ljepta"...
sretna sam što sam bila djelić njegove zbilje... i što je on tada oplemenio moje piskaranje...
Došašće, vrijeme pročišćenja,
vrijeme katarze, vrijeme za dosegnućem
nadanja, mira, radosti i ljubavi,
četiri svijeće, znakovi na stazi sjećanja
i sjaj postaja uspomena.
Pred Apolonovim hramom ples muza,
poezija uspomena daruje snovitost zbilji.
U plamenu voštanice bljesci nedosanjanih snova,
zatomljenih želja, zaboravljenih žudnji,
neizgovorenih utjeha.
Na zaslonu uma lica prerano otišlih prijatelja,
njihovi osmijesi, ikone svetih istina.
Na ognjištu svijesti zapretena vatra trajanja,
srce, urna s pepelom tajni.
Vrijednosti neprocjenjive. Starili smo uporedo.
Smrti su,
neočekivano,
dolazile u pohode.
Tugom smo ispisivali epitafe.
Ostali su grobovi, humci gorke istine,
prazna mjesta za trpezom zbilje,
strune žalovanja i molitva za oprost
grijeha propusta...
U galeriji pamćenja slike,
proljeća s mirisom djetinjstva,
našom mladošću,
našim željama
i cvijećem postelje
iz koje smo grlili dan.
Tišina... muk istine...
Tek kada trava bude rasla asfaltom,
kada mi srne budu jele iz ruke,
kad zoru budu najavljivale samo ptice,
kada smrt postane tiha kao oproštaj,
a oproštenje grijeha postane suvišno,
kada nas riječ povede nebu,
riječ izgovorena lakoćom djeteta,
tek tada ću osjetiti... čuti božanski glas...
oprost grijehu propusta...
ali snažnije i ljepše je...
Za života prijatelju!
Dijana Jelčić... iz zbirke... Ljubavlju svim na zemlji mir veselje...Zagreb, 2016.
Post je objavljen 18.12.2020. u 07:07 sati.