Marketing
Praznine... ?
Praznina ne postoji... rekoše mislioci... sve je energija...
Hopperove slike to dokazuju. Praznine ispunjene slikarevim nadahnućem, osmišljeno znamenje vremena ispunja prostor, oslikana četvrta dimenzija.
Zimski solsticij, najkraći dan i najdulja noć. Iz prevlasti tmine put ka svjetlosti. Vječni ples suprotnosti i žudnja za stvaranjem sklada. Vrtloženje ka proljetnoj ravnodnevici. Ljetni solsticij najdulji dan i najkraća noć. Pobjeda sunca i ponovo vrtloženje ka jesenjem ekvinociju, ka harmoniji vremena. Nezaustavljivo kovitlanje vremenskog kotača, svjedočanstvo uzlaznih i silaznih puteva, simetrije i asimetrije, zakon zlatnog reza ozrcaljen u slici života.
Oćutih kako se paranoja pješčanog sata ogleda u zjenici univerzuma. Vrtnja konusa spoznaje, pretakanje odsanjanih vještina u nedosanjane privide dalekih oceana. Slavlje uma, bezmjernost mogućnosti utkanih u rapsodiju boja i simfoniju svjetlosti.
Osjetih nestajanje nevažnosti da bi se važnosti mogle pretakati u čudoriječje trenutka. U otkrivanju trenuka naslutih istinu o prolaznosti. Postadoh svjesna starosti staza po kojima ostavljasmo tragove tragajući za građaninom svijeta. Tražili smo ga u nedohvatnim blizinama nebeskog sata, a on se krio u zrncima pjeska naše astralne ure.
U tišini vremenskih mijena shvatih, na koncu puta se uvijek čuju ptice. One umiru pjevajući. Riječi su tada nebitne, nevažne u važnosti ljepote, nepobitna je istina o konačnosti materije.
Bitnost se krije u vremenu, u nezaustavljivosti proticanja svete krvi kroz kapilare prostora.
Pitam se jesmo li odsanjali poeziju drevnih oceana, jesmo li pronašli grad na dnu mora, jesmo li prošetali arkadama nebeskog svodovlja, jesmo li se uspinjali jakovljevim ljestvama ka sretnoj budnosti u snu?
Osluškujem tišinu praskozorja, titraje struna vremena. Dan pred zimski suncostaj izranja iz noćne tmine.
Bijela svjetlost uranja u prostor, nepobitna istina o neuništivosti energije.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 20.12.2020. u 08:08 sati.