Mučnina...
Ja. Tijelo živi samo od sebe, kada je već jednom počelo. Ali misao – nju nastavljam, nju odvijam ja. Ja postojim. Ja mislim, da postojim. Oh, taj osjećaj postojanja je dug zmijast papir u koturu – a ja ga razvijam, sasvim polagano... Kada bih se mogao spriječiti da mislim! Nastojim, uspijevam: čini mi se, da mi se glava ispunja dimom... i eto nanovo počinje: „Dim... ne misliti... Ja neću misliti... Ja mislim, da neću misliti. Ne treba da ja mislim, da ja neću misliti. Jer je još i to misao.“ Dakle završetka neće biti nikada?
Moja misao, to sa ja; eto, zašto se ne mogu zaustaviti. Postojim po onome, što ja mislim... a ja ne mogu da prestanem misliti...
Jean- Paul Sartre, Mučnina
Prekjučer, jučer, jutros... trese se utroba zemlje... zatresla se domovina... ruše se kuće, pucaju ceste... u ruševinama se gase životi... život je postao strah... rekao je jutros gradonačenik Petrinje...
promatram na podu spašena znamenja prohujalog vremena... vaze, porcelanski clownovi, slonovi, svijećnjaci...
prolutah arhivom... zaustavih se na davno napisanoj Mučnini...
Ugurana u kolonu svrsishodnosti, uvijena u klupko vremena, upletena u čvor trenutka otkrivah slojevitost zbilje. U češnjima sebe same pronalazih nepoznate pejsaže svijesti, neotkrivene krajolike kojim koračahu zaboravi. Iznenađujuća istina je zablještala na zaslonu samospoznaje. Osjetih, nisam samo jedno biće, u duplom heliksu genoma se kovitlaju sudbine tužnih, plačljivih, okrutnih, radosnih praotaca. Tisućljeća objelodanjena u trenutku.
Misaoni izazov koji nije podnosio odbijanje. Postavljao je egzistencijalno pitanje, tko si. Obraćao mi se kao drugom licu jednine, ne priznavajući moje prikosoveno Ja. Potraži onu koja si bila, uspredi je sa ovom koja si sada. Ukroti jastvo, pripitomi divljakinju s kojom, na bojišnici sjećanja, godinama ratuješ. U mučnini nutanjeg kovitlaca oćutih slabost. Zatomljavah je lažnom hrabrosti. Progonio me osjećaj gađenja.
Bježala sam od njega odlazeći u knjižnice, galerije, teatre, koncerte, ali to osjećanje me svuda pronalazilo i život je postajao besmislen i isprazan. Odustajah i od pisanja, poezija me više nije omamljivala. Mučnina se uzburkavala, oćutih strah od postojanja, otuđenost od zbilje, od sebe same, od svoga tijela.
Bila sam Sartreov Antoine Roquentin, izgubljena u prostor- vremenu.
Jutros se ponovo osjećam tako... ne mogu zaustaviti misli... ni vrtlog slika porušenih gradova i sela...
smiruje me dobrota ljudi koji nesebićno bdiju nad nastradalima... i onih koji samozatajno daruju krv....
Bolna je nemoć nad stihijom... jedino što mogu je uplatiti pomoć na objavljenom broju računa...
Mala je to utjeha...
Dijana Jelčić
|
