Tango...
Gasio se dan, grad je blještao zlatom došašća,
a ja trčah uz rijeku sjećanja,slijedih valove sna,
poigravah prahom titraja Venerina sjaja
da ne zalutam u slijepu ulicu života.
Jedna sjajna zvijezda padom dotaknu tišinu,
objavi doazak spasenja, ostvarenje sna.
Velika bijela lopta zapletena u mreži
čuvarice snova zapali krijesnice,
osvijetli put ka orkestru noći.
Zvuci uranjaše u tijelo, pozivaše u zagrjaj.
U zanosu i ritmu nepoznate strasti
na sagu ponoćnog sunca
mi i naš prvi tango.
Sonata njegovih riječi dodirnu srce:
Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridima ne znači ništa,
ali beskraj prostora ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
trenutak će postati vječnost.
Tada šapnuh, tiho najtiše što sam mogla
Tvoje usne su dio mene,
ruke u klupku neznanja,
stvarnost, vrulja novih snova
I pričinilo mi se, vrijeme je doista stalo.
Kao ljetna kiša kapala su milovanja
širio se ozon sreće.
Nebom je klizila ponoć šireći miris
tamjana, smirne i sjaj zlata.
U osvit zore na trgu cvijeća radost sunca
i ljubav u bijelom pupojku.
Sreća dotaknu misli,
zaustavi želje,
u zrcalu
silueta
tuge u odlasku.
Dijana Jelčić
|
