dinajina sjećanja

subota, 19.12.2020.

Tango...







Gasio se dan, grad je blještao zlatom došašća,
a ja trčah uz rijeku sjećanja,slijedih valove sna,
poigravah prahom titraja Venerina sjaja
da ne zalutam u slijepu ulicu života.

Jedna sjajna zvijezda padom dotaknu tišinu,
objavi doazak spasenja, ostvarenje sna.
Velika bijela lopta zapletena u mreži
čuvarice snova zapali krijesnice,
osvijetli put ka orkestru noći.

Zvuci uranjaše u tijelo, pozivaše u zagrjaj.
U zanosu i ritmu nepoznate strasti
na sagu ponoćnog sunca
mi i naš prvi tango.

Sonata njegovih riječi dodirnu srce:

Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridima ne znači ništa,
ali beskraj prostora ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
trenutak će postati vječnost.

Tada šapnuh, tiho najtiše što sam mogla

Tvoje usne su dio mene,
ruke u klupku neznanja,
stvarnost, vrulja novih snova

I pričinilo mi se, vrijeme je doista stalo.

Kao ljetna kiša kapala su milovanja
širio se ozon sreće.
Nebom je klizila ponoć šireći miris
tamjana, smirne i sjaj zlata.





U osvit zore na trgu cvijeća radost sunca
i ljubav u bijelom pupojku.
Sreća dotaknu misli,
zaustavi želje,
u zrcalu
silueta
tuge u odlasku.

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>