Marketing
Vrijeme šutnje i sjećanja...
„Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru, kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni
u tišini.“
Miroslav Krleža… (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.)
Godina se kotrlja kraju... iza sebe ostavlja uzdrmani proljetni ekvinocij, najezdu corone, ljetni solsticij, jesenjiu ravnodnevicu i zimski suncostaj...i ponovni jecaj zemlje...
U jeseni života uranjam u vrijeme šutnje... bilancu prohujalog i sjećanja...
Sjećam se doba nevinosti, vremena romantike s pokrićem. Drhturila je bojažljiva mladica na vjetru trenutka.
Djetinjstvo na dlanu vremena romori smijehom, romori snom, najavljuje povratak kolone odsutnih.
Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka, koračaju sjećanjem, vraćaju se u san.
Oni su svjedoci ljepote odsanjane mladosti, tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.
Volim sjetu na obroncima pamćenja, tajnovitu bezimenost osjećanja,
ples anđela i demona, bogova i muza, boga rata i boginje ljubavi...
vrtlog strasnog zanosa i poetskih žalopojki,
zagrljaj zrna vječnosti i iskre stvarnosti.
U katedrali uspomena nedovršeno djelo svijesti,
ikona nad oltarom trenutka, mjenja se,
širi u prostor nedohvatne dolaznosti.
U disonancama suzvučja naših razgovora,
ritmom srca skladam baladu ljubavi,
pjevom nutrine se uzdiže do
svetih istina.
Tvoj osmijeh i mekoća dlanova kovitlac uzbuđenja,
krhkost zagrljaja i snaga vjerovanja,
punina odbjegla iz praznine,
sitost poslije gladi za snovima.
Nestajemo u dohvatnim svjetovima,
slijede nas galebi i oblaci.
Neumorni u traganju
postojimo trajanjem
u tišini vremena.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 29.12.2020. u 07:17 sati.