Grlim život...
Sanjala sam te. U vremenu koje nazvah olujom ruža bijah hodočasnik putevima koji nikamo nisu vodili, lutala pustinjom isušenih osjećanja i nadala se.
U traganju susretah tragače za zlatom u brdskim potocima, sanjače koji su u svakodnevici prestali sanjati, klošare koji su skrivali lica u njedrima tuge, prosjake koji su molili zrnca milosti. U ružinim koordinatama istina... Ruže su razbijale tminu, bile vodičice prošlim životima i putu ka izvorištu istine. Odsanjah daleki otok i podzemni grad, hram odjeka.
Rađa se mladi dan, sviće na obzorju svijesti, hostija na istočnom nebu daruje otajsvo noći bdijenja u hypogeumu sna.
Budiš se. U tvojim očima isti san.
Sjećam se naših razgovora o zvijezdi Sirius i tvoga vjerovanja da smo tamo ostavili tragove koraka u vremenu prije našeg. Možda smo sudjelovali u izgradnji podzemnog svetišta, možda si ti bio akustičar odaje proročanstava koji je ženske vapaje pretvorio u jecaje tišine.
Sjedinjeni smo s redoslijedom događanja istina. Na pješćanom žalu plima osjećaja svakodnevno donosi nove školjke koje nam šapatom odaju tajne drevnih oceana, o svijetu izgubljenih utopija, o znakovima izdržljivost u potrazi za staklenim perlama u kojima se krije igra života.
Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme. Tada je to bila apsurdna rečenica apsurdnog čovjeka.
Tko je apsurdan čovjek?
To je onaj koji, ne negirajući vječnost, ne čini ništa za nju. Onaj koji živeći svoje apsurde stvara svoj prostor i svoje vrijeme, dokazuje hrabrost življenja.
Dotaknuh tvoje lice.
Na dlanu suza radosnica, dragulj u kojem se ogleda sudbina. Kap izrasta u sancta sanctorum, odaju privatnosti u kojoj zaboravljamo sva prošla odustajanja i tišinom spisujemo odu životu.
Potapam snove u more rađanja, u ružinim koordinatama titra prostor vrijeme... osjećam i grlim život.
Dijana Jelčić
|
