Najdulja noć...
Na stolu četiri svijeće, mlada pšenica i vjesnik neba...
Miris borovine omamljuje osjetila. Svjetlost preobrazbom osunčanog hrama u tminu noći mijenja geometriju vremena.
Kockar sa dalekog otoka ugasio sunce, stavio žetone na koordinate sutona, zavrtio ruletu svemira.
U dubini oka rastočene dimenzije, u krijesu ljubavi znakovi puta ka istini...
Skidam odoru zbilje i nestajem u iluziji. Uranjam u lazur noći, u viziju beskraja.
U prelomu svjetlosti vizija istovremenosti, privid skrivene stvarnosti,
izmišljaj paralelnih svjetova, čarolija uma i mogućnost putovanja kroz vrijeme.
Vidjeh u stećcima uklesane bogumilske istine,
smjenu stoljeća, u ljilljanima hugenotske strahote, krvavu svadbu i prevaru ljubavi.
Na obali Mnemozine porod Venere.
U sedefu upisana biografija školjke, oslikana u sjećanjima, oživjela u svijesti.
U srcu titraj uzbuđenja. Otrkrilo je magiju vječnosti.
Završava odiseja najduljom noći.
Uz prvu jutarnju kavu lutamo galerijom lijepih uspomena... trenucima zaustavljenim fotografijama...
usrećuje bilanca prohujalih godina...
Vraćam se u zbilju, vječno sanjani ljubičasti san...
Dijana Jelčić
|
