Vječno živuća legenda...
Uspomene na djetinjstvo... jutro u kojem je srce titralo srećom dok sam slušala vječno živuću legendu o svetom Nikoli, njegovoj velikodušnosti i njegovom noćnom darivanju... stavljala sam čizmicu u prozor i svitanjima se radovala darovima... višše ne stavljam čizmicu u prozor, ai dijete u meni sjoš uvije raduje zlaćanoj grančici i dru koji me dočeka u svitanju...
Noćas sam umrežila san u bdijenje. Lucidnost me odnosi u jednostavnost tvoje priče o nama. Život bez drame. Zaboravio si opisati preludije prepune tužnih zapleta. Dobro je tako.
Sretno budna čekam mlado jutro i objavu dana prepunog divnih uspomena. Dvadesetica se kotrlja svome kraju. Neka se u dolazećoj ostvare želje izgovorene kao molitva dragom svecu, zaštitniku odraslih djece.
Sreću čine male stvari. Pjevušiš, a miris kave se širi prostorom. Naviknula sam na svitanja puna tvojih osmjeha i šala. Stolujemo u zavjetrini zbilje ulovljeni u mreži iluzija. Divno je živjeti u tvojim izmišljajima i mojim lutanjima nekim dalekim svjetovima. Vjerno pratiš moja odmake iz vremena. Susrećem te začuđenog u zjenici vječnosti.
Jesmo li to uistinu mi?... pitaš me ispisujući moje ime u posvti na. darovanoj mi knjizi,
Vraćam se u stvarnost.
Sjetih se želje tek naznačene u jednom uzdahu.
„Negdje“ u zraku lebdi riječ duboko… šapnuh…
imam i druge riječi… odgovaraš…
izvuci je iz mene ako sam u sebi… poigrah se stihom…
Razumjeli smo se. Darovao si mi želju ukoričenu u pjesnikov san.
Dijana Jelčić
|
