dinajina sjećanja

ponedjeljak, 30.11.2020.

Anđeoski glasovi...






Volim vrijeme došašća...
bude se sjećanja na djetinjstvo i mirise vanilije, cimta i mandarina...
jučer smo zapalili prvu od četiri svijeće...
prvu za nadanje, drugu za mir, treću za ljubav, četvrtu za radost...
pred ovaj advent su nas pohodile smrti..
lebde anđeli nad zbiljom... nad našim putevima...
na nebeskoj sceni vidim prerano otišle prijatelje,
osjećam njihovu blizinu... čujem njihove glasove,
srcem mogu razgovarati s njima...

Darujte mi suhozid iza kojega ostaje britka zbilja
okaljana voljom tupih moćnika vremena.
Malo previše boli, oksimoronski likovi
utkani u tkanicu vremena.

Bježim od oštroumne gluposti,
vječnost plače na žrtveniku početka,
zaziva Harmoniju da oživi legendu, da sklad
nadvlada kaos, da ljubav bude nježna zvijer snu.

Živimo li u skladnom kaosu, u zoni logične nezamislivosti,
nespojive i neshvatljive stvarnosti?

Nad humkom istine tutnji pozauna ispraznih obećanja.
Omamljeni čekanjem skrivamo lica u glasnost tišine,
u carstvo nemoći, u nemiran mir, u naučeno neznanje,
palimo svijeću nadanja, sjećamo se smislenog besmila
i zazivamo sudbinu...

Zatitraj novim svjetlom nad jaslicama dana
zaustavi mač jezika, molitve su bez štita..

U suzvučju srca i tišine anđeoski glasovi zaglušuju govor mržnje.
Iza horizonta svijesti ozrcaljena utopija, major domus trenutka nas uvodi u zamak
nedosanjanog zlatnog doba.

Sic transit gloria mundi...

Dijana Jelčić
- 06:06 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.11.2020.

Moć nadanja...




Subotnja večer. Teške od zvijezda vise ruke neba nad našim prozorom. U kutu sobe gori svijeća. Ljubičasti sjaj se širi odajom. Ne palim svjetlo. Promatram dlanove vremena. Ostavljaju otiske prolaznosti na staklu, privid svih naših došašća. Zidna ura razbija tišinu. Klatno titra trenutke. Kovitla ih u zaborav. Slušam muk dolazeće noći. Velika srebrena kugla izranja u panoramu lazura. Slijedim ritam planeta i pričinja mi se, približavam se sijaču zvijezda. Poziva me u igru zlaćanim prahom.

Je li to tkivo od kojeg sam sazdana?
Možda sam nekada davno bila zrno srca univerzuma?

Divna pomisao. Maštarija se slijeva u iluziju prapočetka. Ćutim mekoću tmine. Ovija se oko mene kao kukuljica oko svilenca. Postaje odora u kojoj tijelo nestaje, postaje svjetlost. Doživljavam istinski zagrljaj svjetla i tmine, rađam se kao ametist, kristal otrgnut iz vječnosti.

Ti ulažiš u sobu. Pališ svjetlo. Čarolija nestaje. Promatraš me začuđeno.

Netko mi je danas pričao o orgonu, progovorio si prvi.
Ja sam ga osjećala u sebi i oko sebe. Bila sam daleko, doživjela sam dodir duše i materije, uskovitlala sjećanja, ziskrile uspomene na početak priče...
Ispričaj mi početak...





Krenuo je ispunjen strahom i željom.
Strahom? Od sebe samoga, svoje neukrotivosti, samotnjačkog nagona i njene neumorne želje za blizinom.

A želja? Čeznuo je za mekoćom njene kože i toplinom usana, za nesuvislim rečenicama njene djetinje sreće. Uvukla se u onaj dio mozga u koji dolaze sva, a ostaju samo neka sjećanja. Preuzela je zadaću srčanih zalizaka i postala hrana za noći u kojima je lutao literaturom, tražio Sirius ili čekao Godota.

Bojeći se sebe dozvolio je njoj da dotakne emocije koje je ljubomorno skrivao pod vrbama na obali zelene rijeke. Ušla je u njegov život, dotaknula onaj do nje nedotaknuti dio srca i na kamenoj postelji djetinjstva iz njega riknu vulkan nježnost i žudnja za sjedinjenjem.

A onda je otišla. Ostali su samo tragovi njihovih koraka, sunce nad posteljom i sjećanje na siluetu njenog osmijeha. Tajnom obavijena njena prošlost i sadašnjost postadoše toliko važne da je poželio sam skinuti taj veo.

Ins medias res može uništiti tek naslućenu iluziju ili roditi ljubav. Stigao je. Pružila je ruke kao da sanja. Zatvorila uzbuđenje u zagrljaj novog vremena, njihovog vremena, mnogo stvarnijeg od stvarnog.



Zavolio je tu vreću kostiju.

Na prastarom svjećnjaku dogorijeva ljubičasta svijeća. Iz njenog sjaja izranja jutro prvog adventa, vrijeme mira i išekivanja rođenja ljubavi.
Nad gradom se nadvilo sivilo, materrijalizirani strah zgusnut u razdaljine i nedogađanja. Sa tornja Petrove crkve odzvanja poziv na zornicu. zrak titra obećanjem... osjećam moć nadanja.

Dijana Jelčić


- 07:37 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 28.11.2020.

U srcu vremena...







Na rubu pustinje čuvar kraja vremena i sunčane strane svijeta.
Preslika neba i tišina mudrosti.
U zbilji uteg od sna, blješteći grm i romor aorte Svemira.

U šutnji srca žamor pamćenja, plameni jezici umirućeg zmaja
i pepeo milosrđa.
Zemlja je velika, a ljudsko srce planet anđela vatre.

Zbrajah godine.

U vjetru glas Salomona, odgovarah srcem zaručnice,
zavoljeh miris smirne, oazu Judejske pustinje
i grozdove njene.
Sanjah kuću od cedra i svodovlje od čempresa.
Razgovarah sa srnama i košutama,
zaklinjah mjesečinu za blagost tvoga sna.

Zakoraknuh u zjenicu buđenja.
Iz srca vremena izranja mladi dan.

Ljubav u srcu našeg vremena...

Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 27.11.2020.

Krijes vremena...






U njemačkoj tradiciji figura orašara je simbol sreće koja tjera zle duhove. Gotovo svi orašari koji su nastali prije prve polovice 20. stoljeća su funkcionalni, dok velik dio modernih orašara ima samo dekorativnu svrhu, odnosno nemaju mogućnost da se njima drobe orasi. Orašari su također dio njemačkog folklora, te služe kao zaštitnici kuće u kojoj se nalaze.

Jučer mi je ispričao bajku o drvenom Orašaru koji se pretvara u pravog mladića i djevojci Klari koja zajedno s njim odlazi u magični svijet Šećerne vile!
Darovao mi figuricu, kaže sebe, da me čuva dok je on na snimanju novog filma... ...






Uranjam u krijes vremena... svijetlost zaobljuje trenutak... Iz marijanskog znamenja izranja vizija. Iz ljiljana izrasta moćnica našeg vremena.

Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, u astralnu dimenziju postojanja, u odaju tišine u kojoj svjetlost i tmina plešu ples života, poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak, suprostaviti se Kronosovoj pohlepi i osjetiti beskrajnost i bezvremenost u konačnosti svoga tijela, osjetiti slobodu u skučenosti ovozemaljskog života.

Zaplešimo valcer vremena, postanimo uistinu ono što jesmo, treprave strune, tkivo univerzuma, svjetlost nad svjetlima, krijesnice koje osvijetljavaju ovozemaljske puteve, Proustove galije pune neprocijenjenog blaga, galije koje nas uždižu iznad bezdana neznanja.





Na obali Mnemozine vidim porod Venere. Čujem poruku vremena... Ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, ljubav je naš stav, naše postojanje u svemiru, naše sudjelovanje u plesu svjetlosti i tmine, u zagrljaju prostor- vremena. Ljubav je sunčana strana naše svijesti, poezija sazviježđa na našem nutarnjem nebu, ljubav to smo mi u ovom surrealističkom trenutku spoznaje.

to je proces sazrijevanja... treba odrasti do djeteta... naučiti gledati srcem, razumjeti govor cvijeća, vlati trave, oblaka,
zvijezda... biti sudionik stvaranja svoga vremena...





Dok se svitanje bori
sa ostacima tame
i daleka svjetlost
skida odoru noći
na obali sna,
neka ljubav,
zbilju sanja.

Na rubu vremena.ljubav na kušnji smrti.
Ljubavnici lete u nebo.

Dijana Jelčić
- 08:58 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.11.2020.

Još jedna u nizu...






Promatram rukopis koji isto polako blijedi, ali ono što onda napisah, osjećam još uvijek.
…Ti i ja ljubavi, mi smo sjedinjeni, sjedinjeni od odjeće do korijenja, od jeseni, vode i bokova ljeta sve dok ja i ti ne budemo zajedno. Odjeljeni vlakovima i narodima mi smo se jednostavno morali voljeti, izmješani sa svima, sa muškarcima i ženama, sa zemljom koja sadi i gaji lotose osjetismo da je sada kao nikada i kao uvijek…Tu smo, u tragovima odlazaka i dolazaka, u zagrljaju rijeke i vjetra, kiše i zemlje, puteva i gradova, u igri oblaka i sunca, u disanju srca i tihovanju uma, u titraju vremena.






U kolažu sjećanja se vrtlože slike, mješaju okusi, mirisi, zvukovi i boje.
I srce se umirilo, sluti navalu ljepote, titraje neurona u čeonom režnju, vrtloženje misli,
njihovo slijevanje u rotor simpatikusa i parasimpatikusa, u svoj mir i nemir.
Ritmom prauzora u koljevci mjesečevih mjena, srce je slovkalo tvoje ime. Poznavalo te prije mene,
ispisalo rebus u pjesmi strancu, nezemaljcu, prabiću. Osjećalo te u Sengorovoj poetici zbilje, u stihu

slušaj češće stvari nego bića,
glas vatre se čuje,
slušaj kako jeca
list na vjetru.
To glas je praotaca.

Pamćenje se zaustavlja u vremenu kada osmijehom zalječivah tvoje boli. Znam dragi pjesniče, bolilo je i mene. U misteriji mistralom otpuhanih velova nestadoše i tadašnji strahovi. Danas znam, bojala sam se. Tvoje ranjeno grlo je tihovalo svetkovinu ljubavi. Iskrila se svojom nagošću u tvojim očima. Nisi odustajao, srećio si me osmijehom. Beživotna svitanja si svetio tješeći me. Ja tebe nisam tješila. Osjećala sam nepotrebnost utjehe. Trebao si snagu. Zatvarala sam suze u školjku na dnu svijesti i čekala. Rodili se biseri.

Rukom vremena zaustavljena kao leptirica u tisućljetnom jantaru postojim u tvojim očima.
Krunica je odbrojana, zrna srca utkana u krvotok, usrećuješ, u aorti vjekuje istina,
anđeo s mačem u klijetkama, anđeo vatre u venama.
Nepostojano sutra, vjerovanje i povratak na početak priče.
Krist je uskrsnuo.
Ljubav je pobijedila zlo!!!

34 godine ljepote... a na današnji dan prije 32 godine smo se usidrili u oceanu braka...

Jutros mi je ispričao bajku o drvenom Orašaru koji se pretvara u pravog mladića i djevojci Klari koja zajedno s njim odlazi u magični svijet Šećerne vile!
Darovao mi figuricu, kaže sebe, da me čuva kad je on na snimanju novog filma...



Ispijam još jednu šalicu kave i promatram naše fotografije... godine nam nisu "ukrale" osmijehe s lica.
- 08:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 25.11.2020.

Ikonografija uspomena...





U sivilu jesenjeg dana vidjeh plavo sunce... dan se kortljao kraju... azur vremena, modrina prostora, čuvarica Lunina hrama je obećavala noć mjesečarenja, lutanje priviđenjima, traganje po maglovitim ravnicama izmaštane prerije, susret sa plemenom ptica, njihov povratak u njedra trenutka.

U djeliću lazura odraz ljepote. Riječ na usnama trenutka, nečujni romor svemira je uranjao u klijetku sanjara, oslobađao nemire.
Uzburkalo se senzualno pamćenje. Ćutim začeće postojanja. Plutanja u kapima plodnosti.Tišina se probija kroz tkivo čujnosti, dotiče srž bitka, kovitla zanose, oplemenjuje lucidnost sna.
Zagrljaj izranja iz žudnje. Potražih svjedočanstvo u želji. U jecaju strasti osjetih nestajanje slutnje, iskrenje ognjila svijesti i pokret ruku.

Probudih se u zamotuljku sreće. Nepokretna, iza spuštenih trepavica, oćutih istinu. Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti,
razularene suprotnosti, negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti.
Pore udišu nježnost mirišljave bliskosti. Blago pjenušanje se širi tijelom.

Tkivo kože je začetak početka, aktus purus prvog zagrljaja, izvorište nastajanja. Koža pamti vrijeme prije rađanja, pamti dodire, slijeva ih u gnjezdo proprioceptivnog sjećanja, preslikava uspomene, ucrtava neizbirisive ikone na zidovima nutarnjeg svetišta.

Osjećam te ikonografijom uspomena, desetljećima sjećanja.

Sutra nam je 32- a godišnjica braka... i trideset i četiri godine zajedništva...

Dijana Jelčić




- 08:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 24.11.2020.

Miris dunja i ruža...







Miris jeseni, žute dunje, san ogrnut mirisom uspomene. U mreži svitanja živi iluzija. Divan je ovaj san besanog bdijenja.
Jučer je bio jedan sasvim obićan dan, ipak darovao si mi buket ružiih pupoljaka zbog vremena oluje ruža i parfem koji je obilježio moj život... sjećali smo se prerano otišlih prijatelja... Davorin Ppopvić, žute dunje i nesretna ljubav... Mujica Nadarević, miris dunja i umiranje na Balkanu... noćas smo bježali od stvarnosti... živjeli uspomene... vezuju nas za obalu mladosti i ispunjavaju melankonijom za prohujalim vremenom.

Voljelo se dvoje mladih.





Slike prvih zagrljaja zaustavljene u onom dijelu pamćenja u koji dolaze svi i ostaju samo cijelim bićem preživljeni trenuci.
Prebirem stranice spomenara, lutam vremenom, nezaborav mi daruje riječi pune boja svih naših jeseni i mirisa dunja i ruža.

Vidim nas onakve kakvi smo onda bili. Nismo se mnogo promijenili. Na licima nosimo godine kao znakovlje proživljenog života. Sudbina nam je bila naklonjena, tugu doživjesmo kao bitnu česticu vječnosti, bol kao sastavni dio postojanja u svemiru.

Zlatna dimenzija vječnosti se ogleda u tvom pogledu, odgovaram ljubeći sunčanu zraku na tvojim usnama.

Tražeći znakovlje želja sam zalutao u rascvjetani perivoj tvoga bića, priznaješ mi ljubav.
Izgubila sam se u poeziji tvojih, kao zrele dunje, mirisnih zagrljaja.

Zašutjeli smo.


Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.11.2020.

Jabuka razdora...








U mreži vremena iluzija grijeha, nasilje opisano od pamtivjeka, ozrcaljeno u legendama,
u bajkama, u pričama.
U snu koračah vrtom Hesperida, vidjeh čuvara zlatnih plodova i Eridinu podvalu,
u jabuci razdora uklesan natpis, najljepšoj...
Dogodio se Parisov sud, uzrok ratova.





Strah se širi epohom. Nevidljiva, a moćna jabuka razdora izaziva ratove svjetova...
ledi krv... zaostavlja dah, mjenja ritam srca... poziva na odgovornost...

Bježim u san... čujem nepostojeće riječi, neprevedive, složene od zvuka groma i bljeska munja.
Onostrano, beziskustveno, dolutalo iz budućnosti, iz praskozorja praznine
usidreno u puninu svjesti.
Misao progoniteljica, bezriječje dolazećeg, osjećaj izgubljenosti zbog nedokazivosti
tinjajućeg ćuvstva.
Muk vremena, uskovitlana tišina, premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava izgubljeno u latentnoj iskri sjećanja.

To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…stih Wyslawe Szymborske

Kasandra je čula nečuveno, nisu joj vjerovali, nije uspjela spasiti Troju.

Nad bezdanom sumnje zvjezdani prah, vjetar se umirio, zamrlo je vrijeme,
prostor zgusnuo u točku nestanka i nastanka. Budim se... tu si, okrunjen znamenjem oprosta...
privid uskrsnuća umirućeg boga...
Na vratima novog dana vidjeh potonuće bezumlja, u bezdanu pakla nestajanje jabuke razdora.

Nedokazivost istine se sanja...


Dijana Jelčić
- 07:47 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.11.2020.

Zaustavih nasilje nad sobom od sebe u sebi...






Dugo sam bila zakrabuljena siluetom nekog bezimenog osjećaja i sudjelovala u maskeradi nepostojanja. Razgovarala sam sa imaginarnim sugovornikom ne spoznavajući da govorim jednom velikom nikome u sebi. Služila sam se retoričkim trikovima objašnjavajući sebi samoj besmisao mediokritetstva u kojem sam kopnila. Gutala sam egzistencijalističku literaturu i samo prividno tražila smisao u besmislu svakodnevice. Osjećanje osjećaja ljubav je sve više i više postajalo nepoznanica koja je potvrđivala istinitost neizračnjivosti događanja u mikorkozmu. Osjećala sam se kao Schrödingerova mačka zatvorena u metalnoj kutiji i bojala se svakog slučajnog prolaznika koji bi mogao kutiju otvoriti.





Jednoga dana, lutajući knjižarom pronađoh knjigu "Ceremonija jednog rastanka" Simone de Beauvoire. U tu knjigu je zgusnula deset zadnjih godina života sa Sartreom, njihove ragovore, njihova misaona sučeljavanja, njihovu ljubav i prijateljstvo. Ponesena jačinom autoričinog izričaja otvorih zakračunate dveri svijesti.





Koji je dan danas? upitah.
Dan za ljubav, šapnuo si.
Ovo je tren buđenja, odgovorih još uvijek dvosmisleno.
Uroni u smisao i osjeti istinitost praesencije...

Bio je sunčan dan, udahnuh kaplje života, oćutih početak bez kraja i kraj bez početka lutanja prividima. Besmisleno traganje za ljepotom dobi obličje zagrljaja sa njom. Vidjeh život u svoj njegovoj jednostavnoj kompliciranosti. Nestala je koprena strahovanja i sumnji.
Nema dobrog i lošeg, ne postoji zla i sveta kob, rekoh.
Izroni u stvarnost i ponesi smisao sa sobom, pozvao si me u istinsko bivstvovanje, u život utkan u poeziju vremena,
u trenutak, u titraj oka, u ovo malo ništa u kojem se zrcali delta zelene rijeke, nebo, more i zemlja, trojstvo besmrtne ljepote.

Utihnuo je jauk, vapaj, lelek sebra nepostojanju, utihnula je svakidašnja jadikovka nečemu čega nije ni bilo, oslobodih se sužanjstva, kmetovanja nečem nepoznatom, nedohvatnom, nestvarnom.

Ponekad je teško izabrati pravi tren u kojem taj suptilni korak u tankoćutnost svjesnosti postaje djelotvoran. Odustajanje od tog koraka je slično posljednjem činu melodrame kojim priznajemo svoje duševno samoubistvo.

U dijalogu s tobom osjetih oštricu noža na kojoj sam dugo balansirala nad provalijom vremena, gubila se u mračnim koridorima sumnje, zaustavljala misli na beznačajnostima, postajala sužanj tugovanja. Oprostih se od nutarnje palanke, od osrednjosti i vječnog traženja krivca i krivnje izvan sebe.

U dolini tvoga sunca osjetih snagu svjetlosti i postadog robinja te ljepote.

Dijana Jelčić


- 10:10 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 21.11.2020.

Svjetska bol...







Žalosna je istina da se čovjekov život zbiljski sastoji od sklopa nepomirljivih suprotnosti – dana i noći, rođenja i smrti, sreće i nesreće, dobra i zla. Mi čak nismo ni sigurni da će jedna prevagnuti nad drugom, da će dobro nadvladati zlo, a radost suzbiti patnju...
Carl Gustav Jung







Razmišljam o ovoj psihoanalitičkoj misli... „žalosnoj istini“... opsjedaju li te nepomirljive suprotnosti život?... nosimo li ih u sebi?... jesu li one utjelovljene u arhetipovima... u kolektivno nesvjesno u nama?... vode li anđeo i demon uistinu beskonačni rat na bojišnici svijesti?...

Već sama pomisao na taj sukob nutarnjih svjetova zaustavlja dah... opterećuje samospoznaju... pokušavam disati riječima... snagom dišnice dohvatiti tu igru suprotnosti... i izgovarati riječi ritmom udaha i izdaha...

Pišem... iz kolopleta riječi izranjaju misli o meni i svijetu u kojem živim... jedna riječ lovi drugu... plešu po zaslonu računala... pred očima titraju osjećanja... vidljiva su... ali nedodirljiva... neuhvatljiva... svijest pokušava zarobiti riječi u zamku ovog osvrta... podsvijest ispaljuje rafale neopisivosti zatomljenih suprotnosti... zaustavlja slijed misli... trga sintagme... nameće mi drugačiji ritam disanja... pokušavam misaono uroniti u podsvjesnu prazninu... upoznati je... probuditi je... darovati joj smisao... nazvati je imenom... oduzeti joj moć...

Zaustavljam misao pitanjima... postoji li sudbina?... je li potrebno tumarati koridorima nutarnje tmine... buditi usnulog Kerbera na vratima spoznaje?... dozvoliti mu da uskovitla suprotnosti u nepotreban duel?... odustajem...

Nemoćna u ovoj trenutačnoj svjetskoj boli vraćam se sanjarijama... pronalazim riječi utjehe za sebe, a možda i za sve supatnike u ovom vremenu svjetskog užasa...





Boginja sreće je raširila svoje tkanje nad ovim jutrenjem… izronjena iz konstelacije zvijezda nad trenutkom rađanja... ona nevidljiva, sjetna, ponekad nemilosrdna, češće milosrdna širi svoje dlanove… osjećam njeno bdijenje… njenu nedokazivu postojanost u životu… u hazardeskim nagonima i intuitivnim nastojanjima… dolutala iz legende… utkana u bajke i priče… suđenica i braniteljica… lepršava u svojoj nepromjenjivosti… stvarna u svojoj neopisivosti… vidim je sa atributima njene snage u rukama… sa krmom, kuglom i rogom izobilja… znakovljem usmjerenosti, prevrtljivosti i darivanja sreće…

Ćutim je u mirisu svitanja… u sjaju zenita… u ljepoti sunoćavanja…

Pa ako je Weltschmerz jedan od najpopularnijih pojmova vremena romantizma, on je zapravo vrlo stara pojava, naglašeni pesimizam u književnosti, filozofiji ili životu uopće, izraz pojedinca ugroženog i izmučenog nepodnošljivim događajima u trenutku raspada normi i vrijednosti...

Titra milosnica nad stoljećima, nad ponavljajućim stanjem svjetske boli i u onima koji osjete njenu moć pobjeđuje demona na bojišnjici nutrine...

Svjesni svoje nemoći jer ne možemo mijenjati svijet, osjetimo... sreća je u nama, darujmo joj moć...

Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 20.11.2020.

Vrijeme samoće...






Živjela sam na margini života i sjećanja, sna i zbilje. Kao stanovnik Makonda, grada izvan vremena, grada pod nezaustavljivom poezijom kiša. To je bilo vrijeme, predugo vrijeme, vrijeme slično vremenu Marquesovih 100 godine samoće u kojima sam prelazila granice mogućnosti življenja i sve više uranjala u mirisni i crvljivi plod ljubavi.

Pisah pjesme. Ne znadoh ih kolorirat, oplemeniti mirišljavom koprenom vječnosti. Srce je titralo ritmom tugaljive istine, usnulo snivalo u tišini noći. Pjesme nisu zrcalile ljepotu purpurnih sutona ni zornice modrih svitanja. Mjesec se igrao osjećanjima, bez plime i oseke uzbuđenja ih pretakao u ocean snova.

Samovala sam ne ćuteći nježnost carstva koje me grlilo tišinom. To je bilo tugovanje mene čovjeka koji se utapao u žudnjama za nečim nedohvatnim što se krilo u magličastim daljinama zaborava. Istinu osjećah tek na trgovima cvijeća i ptica. Tu sam susretala siluete prohujalog vremena i slušala šapate davno ispisane poezije.

A onda osjetih samoću kao milovanje. Uronih u odaju tišine, u igru kradljivosti i samotnosti duše. Titrala je u bezdanu neznanja, u samosažaljivim jecajima praznine. Sjenka samotnosti je na vjertometrini sudbine molila oproštaj za grijehe kojima je trovala izvor ljubavi.





Osluhnuh zov tišine, začuh romor sreće, žubor veselja, sonatu ljubavi.

Bila je to rapsodija boja... mojih... dogodili su se purpurni sutoni i modra svitanja,

dogodili smo se mi...

Danas samujemo u dvoje... u dvoje se lakše sanja...


Dijana Jelčić


- 06:06 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.11.2020.

Bijela golubica...





“Hranio sam golubove, hiljade njih, godinama. Ali bio je jedan golub, prelijepa ptica, bijela sa sivom bojom na vrhovima krila; taj je bio drugačiji. Bila je ženka. Prepoznao bih je bilo gdje. Bez obzira gdje sam bio, ona bi me našla. Kada sam je želio vidjeti samo sam trebao zaželiti i ona bi mi doletjela. Razumjela me je i ja sam razumio nju. Volio sam tog goluba. Da, volio sam je kao što muškarac voli ženu, i ona je volila mene. Kada sam je jednom gledao, znao sam šta mi želi reći – umirala je. I onda, kada sam shvatio njenu poruku, iz njenih očiju je izbilo svjetlo – jaki snop svijetla.”
Nikola Tesla








Bila sam ranjiva, omamljena glasom bez odjeka, slikom samotnice bez vrijednosti. Odupirala sam se ljepoti, zaboravljala slučajne susrete, nestajale su slike, lica se gubila u izmaglici vremena. U sutonskoj oluji sam osluškivala poeziju kiše. Lazur neba je razgrtao oblake.

Kiša koja je četrdeset dana padala iznenada prestade. Na obali oceana sna ti. U tvojoj kosi sjaj izlazećeg sunca. Iz sna izlijeće bijela golubica, zoblje zvijezde, rađa se mladi dan.

Šapnuo si, dozvoli pripadanju da te obuzme, neka te čarolija ne zbunjuje, neka te ne iznenađuje ovo krotko svitanje u podivljaloj igri svijesti i podsvjesti.
Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvjestiše praslike nesvjesnog, pratipove zatomljene u podsvjesti.
Osjetih blijesak ljepote ubrizgane u genetiku bliskosti, u tragove božanskog nasljedstva, u oglede Erosa i Afrodite, negdje duboko u nama.
Zatitraše strune razularenih suprotnosti, onaj u zrnu srca skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti. Oćutih ljubav je nerazotkrivena misterija, promjenjiva, vjekuje u pričama i snovima, tugama i žudnjama, razotkriva se sjajem zjenica, drhtajem srca. Razotkriva do nagosti, do katarze.

Kada se dan kotrljao kraju dogodilo se čudo. Stajali smo spramčiok suncu. Zlatna hostija je pretakala svoj sjaj u tvoje oči. Začuh poeziju drevnih oceana. Tanana nit vjerovanja se usidrila u srce i ono je zaigralo davno zaboravljenim ritmom. Mjesec je zasjao iskričavim srebrom otkrivajući tajnovite staze ka vječnosti.

Još uvijek pamtim taj tren preobražavanja, titraj zjenice vremena u kojem se zaustavih u tvom pogledu i vidjeh rađanje jedne drugačije mene.

Pamtim ljepotu sutonske zvjezde i njenu metamorfozu u zvijezdu jutrenja, pamtim čaroliju pretakanja transcendentne žudnje u iskustvenost patosa, u ognjilo strasti.





Pamtim tvoje riječi kojima si obznanio uskrsnuće ljubavi.

"Ti si sada stvarnost."
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
"Bijela golubica je simbol ljubavi i mira u našim srcima."šapnuh sneno.
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji nazivamo ljubav."

A onda je zavaladala tišina. Utonuli smo u bezriječje jedne, jedine i velike istine.

Dijana Jelčić



Bijela golubica i sveta Eulalia

- 07:17 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 18.11.2020.

Za Vukovar... za Škabrnju... za...





Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i umjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.
Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.

Octavio Paz








Stoji grad, tuga, ruho ravnice zapleteno u godine
nad rijekom magla sjećanja i tišina sna.

Nad gradom oblak isplakanih suza,
rijeka romori uspomenom.
U zraku titra optužnica zlu i pobjeda ljubavi

U pustinji uspomena oaza vjerovanja, jecaj prohujalih godina omamljuje osjetila, priziva
stih u suzi na licu vremena, plač utkan u huk vjetra, romor rijeke, u epitaf snu ... nedosanjanom.
U koloni jedan po jedan uništen korača život, na ramenu mrtav brat,
bjeg iz obruča smrti, iz grada na kraju svijeta.
A nad kolonom noć puna smrti,
i san kojim su se hranili.
Vukovar je pao.
Ledeni glas istine i tišina nad svjedocima užasa.

Na obrazu suza, oči su umrle zadnje,
oči su oprostile.
Nad humcima poezija kiše,
i nebo plače za otišlima.

Stoji grad, biser prošlosti, misaona zgrada
"more geometriko" oronulog Baroka,
svjedočanstvo harmonije,
dokaz snage ljudskog uma i njegove razornosti.





Grad stoji i podnosi vlakove, dolaske i odlaske i broji godine
zapaljenim svijećama i mirisom krizantema.

Zalutala u sjećanju, iza zavjese jesenjih kiša,
ćutim stare čežnje i zrcaljenje nove zore.

Ares spušta mač, grli Afroditu,
iskri trenutak rađanja ljubavi
za Vukovar, za Škabrnju,
za umrle i nestale,
za nas.

Dijana Jelčić


- 06:06 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 17.11.2020.

Putovanja, jabuke i pisanje...





Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!
A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički
vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,
duga rečenica za one koji umiru.
Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,
veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,
zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.
Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.
Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?
Nestalo je mjesto. Izgorilo.”


Danijel Dragojević, u svojim pjesmama sjedinjuje misao, govor, osjećaj i djelovanje. Čitajući njegove pjesme začuh mudrost poezije. Doživjeh istinitost istinskog pisanja. Pisac živi s napisanim, bez teme, ali i bez odmaka od napisanog.





Šapućem oblikuj se sudbino kao koraci u snu. Cijeli život učim osjećati te korake. Pokušavam osjetiti blizinu pučine samoglasnika i suglasnički vjetar koji muti razum. Osjetiti bistirnu izlaza ka mjestu kojeg više nema, ka veselju nereda, ka zanosu postojanja. Oćutiti da se nepokretnost zamišljenog tek tekstom pretače u događanje. A događanje je zbilja koju treba znati osmisliti riječima, izričajem joj darovati slobodu manirom same slobode.





„Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada…
… i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.“


Četrdesetak godina putovanja nepoznatim gradovima, zaustavljanja na trgovima cvijeća, ptica, knjiga pretačem u osjećaj slobode, u osjećanje osjećaja ljubav. jesen je... godina je prošla bez putovanja... kupujemo jabuke na Dolcu i Neretvanske mandarine... promatram pozlaćenu jabuku na mom radnom stolu... jabuke i ruže... uspomene skupljene u secesijsku vazu na prozoru...

Osjećam okus Dragojevićeve jabuke, miris oluje i poezije ruža i lakoću postojanja bez obećanja i obaveza. Ćutim bezjezičje pripadanja cijelom svijetu. Piskaram, zaobljujem misli u geometriju nutarnjeg sklada, doživljavam taj trenutak okrugle i sjajne slobode.

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.11.2020.

Sjene prošlosti...








Jedan od največih hrvatskih umjetnika Ivan Kožarić preminuo je u stotoj godini. Više njegovih skulptura trajno je postavljeno u vanjskim prostorima među kojima spomenik A.G. Matošu na Gornjem gradu i Prizemljeno sunce u Bogovićevoj u Zagrebu.







Stojimo pred prizemljenim suncem,
a udaljavamo se od Sunca,
uranjamo u vidljivost
zvjezdanog neba
i viziju beskraja.





Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova pozdravljam
tvoju zvijezdu, tvoj put k meni.

U srcu vremena prelom svjetlosti,
iluzija odraza, čarolija uma,
mogućnost putovanja
kroz vrijeme.

Podne je,
tišina usnulog
prostora,
samo sunce u
nepokretnom vremenu
i romoru fontane.

Voda živi, dolazi iz zemlje,
pjeva odu zenitu,
obnavlja sjećanja i boju u tvojim očima.

Razlijeva se ljepota, miriše plodovima ljeta,
rasplinje pjesmu o davnim snovima.

U poeziji kapi san.

Pjesnik u odori vodonoše, nasmijan
priča o izvoru.

Vedrina zvuka trga toplinu.

U pogledu davno
ljetno podne, sjećanje vode, njena neuhvatljivost,
čarolija njena jezika, uspomena na žeđ i aleju bijelih breza.

Sjene prošlosti bude uspavano pamćenje,
u mramoru uklesana iluzija,
u zraku dašak prisutnosti.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014
- 10:30 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.11.2020.

Lice i naličje sna...






Noćas odsanjah san nad snovima. Doživjeh lice i naličje magije, budnost iluzioniste, nježnog prevaranta zbilje. Dotaknuh lazur neba i vatru pakla. Osjetih ples anđela i demona u nutrini. Tvoja blizina me smirivala. Spavao si. Osluškivala sam tvoje disanje. Pričinjalo mi se da sanjaš isti san. Smiješio si se.
Postajem Sukub, kradem ti san, pomislih i pogledah kroz prozor. I mjesec ima lice i naličje. Krade suncu svjetlost i razbacuje idilom noći. Mjesečarim uspomenama. Ulazim u trojstvo zlaćanih trokuta. Ti i ja u zakonu zlatnog reza, u ostvarenju simetrije i asimetrije vječne istine. Stojimo na litici osjećanja. Ne dozvoljavamo bezdanu da nam uzvrati pogled.
Zbog boginje u meni zavoljeh sjaj mjesečine... bijah njegova ljubavnica, a onda pronađoh u tebi zaštitnika mojih lovišta ... osjetih to smo mi...
U školjki sjećanja poezija oceana. Mjesec sjaji drugačije, poziva me na lutanje homerovim vremenom, stazama njegovih snoviđenja.






U maglićastom jutrenju privid otoka. Čujem tvoj glas i Simonov stih,

Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu...

Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.

Na obzoru mladog dana sviće zora. Otvoram oči i sanjam novi san o početku svijeta. Pripitomili smo Sukuba i Inkuba… oslobodili se noćnih mora. Uronili u poeziju drevnih oceana. Bude nas šumovi otvarajućih bisernica.

Bez tebe svijet je bio drugačiji.

Dijana Jelčić


- 10:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 14.11.2020.

O besmislu i smislu...






Sjedili smo na zidinama Grada, 1986, naše naglo ljeto... Nebo je bilo puno zvijezda, a bijela Luna se ogledala na pučini.

Apsurd se rađa iz suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle izniknuti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban... Camusovom misli si narušio tišinu...

Vidiš li dušu Mjeseca?... upitah
Vidim tvoj nemir.
Čekam smiraj najezde silovitih htijenja.
Što osjećaš?

Vrtloženje zlatne spirale. dokaz simetrije i asimetrije u ružinom cvijetu... smisao umijeća u besmislu zbilje. Putujem putevima znatiželje i čuđenja.
Vidjeh Dianin hram u plamenu, Herostratovu bezumnu želju za slavom, njegovu zloćestoću u prokletsvu vječnosti.
Vidjeh, u stećcima bogumilskim uklesane istine, smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote,
krvavu svadbu, prevaru ljubavi, na obali Mnemozine rađanje Venere… šapnuh.

Uvijek sam nagonski slijedio neku nevidljivu zvijezdu... U meni je neka anarhija, neki strašan nered. Stvaranje me stoji tisuću smrti, jer se radi o redu, a čitavo moje biće odbija red. Ali bez njega bih umro razbacan… izgovorio si Camusovu misao.

Udaljavali smo se od Sunca. Zagrlio si me. .

Bio si bezimen, bio si poeta moje snovitosti. U škrinji mogućnosti začuh uzdah vjetra, vidjeh, srcem odapet, let ptice, u prevratu sjena oćutjeh srž vremena, snagu davnog zenita, poeziju suza i vjetrom zapisano ime.

Sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah vječnosti… besmislom si dokazivao moć ovoga ovdje i ovoga sada.

Razbio si zidove kojima sam se branila od života. Oslobodih se postojanosti odbijanja apsurda. Oćutih titraj nečeg bezimenog, spoznah, nedokazivost istine se sanja.

Osjetih kotrljanje kamena mudrosti na obodu besmisla. Nježna golotinja svjesti objavi nestajanje tmine.

Zavoljeh te u vatri ukradenoj bogovima...

Sutoni su tek iluzija, apsurdi naše nedjeljivosti od kozma. Zemlja je velika, a ljudsko srce planet anđela vatre.

Zakoraknuli smo u srce vremena, približavamo se Suncu.

Rađao se mladi dan. Sunce nam je dokazivalo apsurd našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske.





Zaustavljeni u zagrljaju iluzije i stvarnosti prestadosmo tragati za smislom. Odućili smo stariti zajedno...doživjeti lakoću besmisla u kojem živeći ljubav živimo smisao života.

Dijana Jelčić


- 10:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 13.11.2020.

Budim se...





Danas je dan ljubaznosti i osmijeha... dan govora srca i poezije zbilje... poezijom se kazuje neiskazivo...
Branko Miljković njegova pjesma "Uzalud je budim"

...Moja ljubav puna drugih
Je deo zore koju budim
Budim je zbog zore, zbog ljubavi,
Zbog sebe, zbog drugih
Budim je, mada je to uzaludnije
Negoli dozivati pticu zauvek sletelu...

je bila nadahnuće mnogim mojim davno napisanm stihovima... tek izostavih uzaludnost... probudih se i prolutah teksto i fotoarhivom...






Budim se
zbog sunca koje objavljuje svitanje,
zbog osmijeha neba,
zbog mirisa i okusa kave,
zbog ljepota naših svitanja. .

Budim se i zovem te,
krenimo bosonogi do kraja svijeta,
dotaknimo rosu na vlatima trave,
te nježne darove naših praskozorja.





Budim se
zbog sebe, zbog tebe,
zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom,
zbog trgova na kojima slušamo tišinu,
zbog parkova u kojima pjevaju ptice,
zbog istine u srcu,
zbog sreće u očima,
zbog kamenih spomenika,
zbog prerano zaspalih prijatelja.





Otvaraju se vrata vremena,
bude se sjećanja,
titra nježna moć pamćenja,
gradi mostove pod kojima se budimo.





Budimo se s obećanjem na usnama,
hrabro ćemo hodati pustinjom zbilje,
slijediti vrtloge pješčanih oluja
i u svakom zrncu pjeska
zrcaliti samo ljubav!

Dijana Jelčić


- 09:49 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.11.2020.

Isto kao i lani... Tinova kristalna kocka vedrine...





In Memoriam...

"Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe. A što bih jedino potomcima htio namrjeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine."
Augustin Tin Ujević




Darko Ćurdo je rođen u Gorici kod Posušja, 12. studenog 1944. Preminuo u Zagrebu, 8. srpnja 2003.
Bio je glumac i grafičar. Bio je veliki čovjek i drag prijatelj. Volio je Tinovu poeziju. Više od trideset godina izvodio je lirsku monodramu "Nespravan za problem" sastavljenu iz poezije i proze Tina Ujevića.
Danas se sjećamo Tina, sjetimo se i Darka Ćurde.





DARKO – U ovom kontekstu najljepši i najdraži čovjek kojeg sam ikada upoznao....Darko Ćurdo....Potpuno izvan Svijeta i izvan Zemlje... kad bi zinuo i počeo recitirati Ujevića, Šimića i Škurlu nije mogao pobjeći od prelijepih curičica koje je nosio u džepovima svog skromnog i poderanog studentskog kaputa u najhladniju sobu na svijetu u nekom vinogradu na rubu Zagreba. Krali smo ugljen na Akademiji uz pomoć ljudi koji bi trebali štititi Akademiju od krađe, Ružice tajnice i Ćićmira portira, i nosili u tu pustoš Zagreba da Darko ne bi dolazio na Akademiju krvareći iz smrznutog nosa.
Bili smo mladi i genijalni.
Niko nam nije mogao ništa.
Bili smo nepovrijedljivi....Bili smo nepobjedivi...Bili smo ...Mi...
Moj prijatelj Darko je i slikao...Neka se ne ljute drugi slikari, ali njegova grafička mapa o teatru je na tragu Piccasa.
Volio sam tog čovjeka... Picasso je velik, ali je Darko bio viši i ljepši. .
Darko je u "Blatu" vikao...

«Ne časti me travaricom» i da će on sam sebi plaćati piće i da će se u gluho doba noći ustati i odgristi spomeniku nos...te da neće spomenika on što hoda bos....
Gosti bi plaćali piće i gledali nas zadivljeno, jer i najokorjeliji zločinci i prigradska sirotinja i noćne dame imaju nekakvo lijepo, sažaljivo poštovanje prema umjetnicima. Možda i zato što im pružaju iluziju da ni oni koji su dotakli dno nisu baš najgori na svijetu.

Uplašeno osoblje se potajno povlačilo prema telefonu da pozove interventnu policiju, ali dok bi policija stigla ja bi uspio još izvikati pretstavljajući se kao Asurnatsirpal III, a tako sam i izgledao s mojih metar i osamdeset i osam, kosurine do ramena, mrkim obrvama preko očiju koje sjevaju, a riječi sama poslastica:

Kako su tri bila zida oko grada Tele kad sam došao ja. ...da su se uzdali u te zidine i da nitko nije izašao iz grada da mi stopala poljubi i kako sam srušio te zidine, pobio tri tisuće vojnika, odveo stoku i ovce, uzeo plijen i spalio pohvatane poglavare te kako sam nekim vojnicima odrezao ruke i noge, drugima odsjekao uši i prste, a mnogima iskopao oči, te kako sam napravio brdo od glava i kad sam polazio da nije baš mnogo što ostalo od grada Tele.
Tela...Jadna Tela...Gradić...Babilon je drhtao pred nama, a ni Kineski zid nije predstavljao neku ozbiljniju prepreku...

Kod odlaska ili nakon što bi nas izbacila hitno pozvana policija bi nam se oko vrata vješale naše lijepe, mlade djevojke, zadivljene našim ludilom i odlazile s nama u naše mračne i hladne podstanarske izbe na ljubav i nježnost koju smo im nudili u izobilju.
DŽUMBUS - turcizam, a znači: zabava, veselje i u prenesenom značenju nered, vika.
IFSK – Internacionalni Festival Studentskih Kazališta u ITD-eu. Mi na početku, možeš mislit, glumačke karijere ...negdje druga godina Akademije. Dolazi Darko do mene, Mladena, Enesa i Branka da su ga zamolili iz organizacije da nešto odrecitira, ali da on ne bi sam nego mu treba jedan od nas da pravimo džumbus..

Branko je pitao:» Misliš performans»? Darko ga je samo pogledao i ponovio:»Džumbus».
Svi su se snebivali i Darko kao zadnju šansu pogleda mene i uhvati na sentimentalnost:
A ti zemljak?
Za tebe, zemljak i u vodu i u goru», odgovorih

i zagrmio je Darkov glas...




Puno nas je dobro govorilo Ujevića...Puno ih pokušava dobro govoriti..Darko je živio Ujevića...Oni su bili jedno...Reinkarnacija djela Ujevićeve duše je otišla s Darkom 08.07.2003.

Dijana Jelčić... Ovo mi je sve ispričao suprug sjećajući se Tina Ujevića i DARKA ĆURDE.


- 06:06 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 11.11.2020.

Pjesma...






Ljubav,
vjekuje u duši svemira,
romorom tišine
budi ritam vremena,
srce ga osjeća,
pamti, slijedi.

Nezaborav ljepote,
pod svodom godina
ljubav i život.

Dijana Jelčić






Ova je pjesma stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj osmijeh i tvoje oči.

Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.

Huji alejom osjećanja,
zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna
i slijeće
u prazninu svijeta.

Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.

Bježi iz zbilje,
ogleda se na pučini sanja,
utaplja u podsvjesti
i kao jeka vraća u svijest.

Zaziva me glasom nimfe,
razotkriva do nagosti,
do pročišćenja nutrine.

Postaje vedrina,
zraka sunca,
bijeli oblak,
kap kiše,
maleni cvijet.

Izranja iz mene
i za sobom
ostavlja tebe.

Dijana Jelčić... zbirka Nestvarno stvarni... Kultura snova, Zagreb, 2014...


- 07:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 10.11.2020.

Voljela sam tugu...






Na dlanu okrutnosti ranjeno srce,
na humku sjećanja tuguje duša,
širi se pjesaž neostvarenih želja,
na oltaru zrelosti uplakano djete.

Sa ocvalim dalijama
nestaje ljeto,
ptice odlaze
na jug.

Bdijenje je okrutno,
poljupci su nestali
u grmovima ocvalih ruža,
u gustišu trnovitog zaborava.

Voljela sam tugu,
laž izgovorenu
na žrtveniku rastanka.

Pričin neželjenog htijenja,
prevara pobješnjelih leptira,
neuroni su neobuzdano
jurcali sivom tvari,
uzaludno stvarali mostove
preko rijeke zaborava.

Neželja je bila jača,
želje zgusnute
u krater umrlog
vulkana.

Dugo tihovanje!





Erupcija je bila nježna,
razbuktalo se nebo,
pepeo izrodi pticu
i navalu tišine,
priču o tebi i meni.

Umrli bi da se nismo susreli.

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.11.2020.

Zašto mi kazuješ...





Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Sandburg mi je zbirkom Tumačenje ljubavi, odgovarao na mnoga pitanja.

Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, šaputao mi je pjesnik. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem prestaje. Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav je sišla s neba.





„Sjećam se kako sam trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam, prije mnogo godina, pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj.“

„Zašto mi kazuješ Sandburga?“

„Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene.“

„Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra i zvijezda vidjela tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni.“

„Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi dokazuju... tvoje lice me gleda iz svakog ugla u gradu, prisutna si u podnevnoj vrevi na ulicama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, uvijek si u meni.“

„Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći. Veliko si srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba.“

„Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao.“

„Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba.“

„Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju.“

„Molim te, govori dalje, govori mi jezikom Sandburga, da uvijek bude jednostavno, ljubav. „

„Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavno, ljubav.“

Dijana Jelčić
- 07:57 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.11.2020.

Zabluda...






Descartesovu misao, njegovo cogito ergo sum je neurofiziolog Damasio raskrinkao rečenicom, osjećam, dakle postojim...
i svoju knjigu nazvao Deskartesova zabluda... možda bi najbolja definicija bila...
Mislim i osjećam... dakle živa sam... jer misao pretočena u osjećaj
ostaje ubrizgana u pamćenje...







Razlijeva se uzročnost vremena, slijed događanja, zatočeništvo u razumu,
u hladnokrvnom ludilu, u sumanutosti zbilje, u nedosanjanim snovima,
u traganju za istinom početka.

Ima li istine u sudbini proroka Jone?
Hoćemo li se izgubiti u utrobi velike ribe?
Ponavljamo li prvi grijeh?

Odgovori se kriju iza tajanstvene zavjese,
u istini skrivene stvarnosti,
u spiralnoj dinamici vječnosti.

Zaustavljam slijed ludila,
oduzimam mislima moć,
nemoguće činim mogućim.

Utjelovljujem snovitost bez utvara,
bjelinu bljeska uskrsnuća,
djevičanski izvor,
viziju utrobe svemira,
krik prapočetka,
nagla ljeta prepuna smisla,
okno dolazećeg.

Iza njega budućnost,
nedohvatna,
a nepobitna kao i prošlost.

Sanjam li ?
možda se vraćam iz budućnosti?
tko zna?...

krhko je znanje,
krhka je misao,
snažan je osjećaj.

Descartesova zabluda...

Dijana Jelčić
- 10:01 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 07.11.2020.

Smisao u besmislu...




"Apsurd se rađa iz suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle izniknuti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."
A. Camus, Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960., francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.






Bili smo mladi... sjedili smo na zidinama Grada, 1986, naše naglo ljeto i naši prvi dijalozi.

Vidjeh Dianin hram u plamenu, Herostratovu bezumnu želju za slavom, njegovu zloćestoću u prokletsvu vječnosti.
Vidjeh, u stećcima bogumilskim uklesane istine, smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote,
krvavu svadbu, prevaru ljubavi, na obali Mnemozine rađanje Venere… šapnuh.

Uvijek sam nagonski slijedio neku nevidljivu zvijezdu... U meni je neka anarhija, neki strašan nered. Stvaranje me stoji tisuću smrti, jer se radi o redu, a čitavo moje biće odbija red. Ali bez njega bih umro razbacan… izgovorio si Camusovu misao.

Udaljavali smo se od Sunca. Zagrlio si me. Stajali smo na obzoru noći punog mjeseca i promatrali zvijezde, putokaze ka dosegnuću istine.

Bio si bezimen, bio si poeta moje snovitosti. U škrinji mogućnosti začuh uzdah vjetra, vidjeh, srcem odapet, let ptice, u prevratu sjena oćutjeh srž vremena, snagu davnog zenita, poeziju suza i vjetrom zapisano ime.

Sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah vječnosti… besmislom si dokazivao moć ovoga ovdje i ovoga sada.

Razbio si zidove kojima sam se branila od života. Oslobodih se postojanosti odbijanja apsurda. Oćutih titraj nečeg bezimenog, spoznah, nedokazivost istine se sanja.

Osjetih kotrljanje kamena mudrosti na obodu besmisla. Nježna golotinja svjesti objavi nestajanje tmine.

Zavoljeh te u vatri ukradenoj bogovima...

Sutoni su tek iluzija, apsurdi naše nedjeljivosti od kozma. Zemlja je velika, a ljudsko srce planet anđela vatre.

Zakoraknuli smo u srce vremena, približavamo se Suncu.

Rađao se mladi dan. Sunce nam je dokazivalo apsurd našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske.

Zaustavljeni u zagljaju iluzije i stvarnosti prestadosmo tragati za smislom. Doživjeli smo lakoću besmisla u kojem živeći ljubav živimo smisao života.

danas njemu u slavu... in memoriam Camusu osjetih smisao u besmisu zbilje...

Dijana Jelčić
- 11:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 06.11.2020.

Tu smo...






Ponekad u danima samoće i užasne tišine poželimo zaboraviti i ljepotu koja boli...
i smijeh koji boli... to je bijeg od samoga sebe... neosjećanje osjećaja...
bila sam ranjiva, otrovana dahom samotnice, omamljena riječima bez odjeka,
izgovaranim na rubu nadanja, u kaosu nepostojanja pitah se
odakle dolazi ljepota i pisah tužne katrene.





Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
na ognjištu uspomena
dogorjeva zadnji panj.

Godinama sam gledala zbilju očima zaborava. Sjećanja su bila tek siluete oslikane konturama tuge, riječima bez strasti, ruinama svjedočanstava prohujalih ljepota. Iz nutarnje tromosti je izranjala magluština suza zgusnutih u veliko ništa.

Trg cvijeća je šutio suncem
osjetih miris maja u februaru,
u zrcalu istine vidjeh
tvoju sjenu u dolasku.





Došao ti sa suncem u očima i romorom radosti na usnama. Bergsonizirao si vrijeme, u svijest ubrizgao elan vital. Osjetih želju za prevrednovanjem vrijednosti. Pozvao si me u prošlost da pronađem sebe izgubljenu u sebi.
Ne gledaj me kroz prizmu bolnih uspomena… šaputao si… ulazili smo u dolinu tvoje mladosti. Začuh tišinu, vidjeh rodoslovlje u razrušenom kamenu, vidjeh ljepotu sačuvanu u znamenju tisućljeća, suhozid iza kojeg se širila povijest. Na platou je orkestar svirao mjesečevu sonatu, na lazurnom baršunu se smiješila Luna.

Velika srebrna lopta
u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.

Doživjeh noć preporoda, oćutih povratak sjećanja.
Iz magluštine zgusnutih suza su izranjale slike u bojama izlazećeg sunca, svijet je počinjao i završavao u dubini mog pogleda, svijet vječno mlad u spokoju pamćenja.
Neretva, miris lipa i okus maslina, vitkost breza i prošlost prelivena u trenutak sreće. Nova prostranstva uokvirena prastarim krajolikom.

Na terasu preko usnulog cvijeća
se uspinjala zora,
zatvorila snove u sunčanu kutiju.
Uspjela sam pobjediti tugu.

Vratili smo se na početak, rado se vraćamo u nabore prohujalog vremena, na izvorište gdje se, ne tražeći se, uvijek pronalazimo.
Tu smo, ti i ja u tragovima odlazaka i dolazaka, u zagrljaju rijeke i vjetra, kiše i zemlje, puteva i gradova. Ti i ja u igri oblaka i sunca, u ideokinetičkoj slici postojanja u paralelinim svjetovima, u disanju srca i tihovanju uma, u titraju vremena.

Dijana Jelčić
- 07:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.11.2020.

Hvala ti što si bio hrabar...







"Ali u meni je možda ipak ostalo nešto od iracionalnog praznovjerja, na primjer upravo to čudno uvjerenje da sve što mi se dogodilo u životu, što sam doživio, ima neki viši smisao, nešto ZNAČI; da život svojim vlastitim tijekom govori nešto o sebi; da nam postupno odaje neke svoje tajne, da stoji pred nama kao rebus čiji smisao treba odgonetnuti, da su slučajevi koje doživljavamo mitologija tog života i da je u toj mitologiji ključ istine i tajne." Milan Kundera (Šala)

ovaj citat me poziva u lutanje prohujalim vremenom i davno napisanim... od starih katrena sastavih pjesmu... od starih fotografija nove kolaže... danas osjećam... sve u životu nam se događa s razlogom... jesmo li razumjeli znakove sudbine?...






Sapere aude, budi hrabar
nečujni šapat vremena,
dvije riječi zastale u jecaju tišine,
u romoru valova i pjesmi oceana.

Traje još uvijek, u šutnji srca
urlik ranjene ptice,
a riječi ljubavi izranjaju
iz magle strahova.

Volim te.
Tvoj uzdah u mirisu jasmina,
u jecaju vjetra,
u suzama neba.

Na rondou sumnji,
na stazi odustajanja,
riječi ohrabrenja,
ne odustaj od sebe...





Sjene naših zagrljaja
iščitavaju poruke,
rješavaju zagonetke,
govore jezikom tišine.

Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu.
Na srebrnom sagu mjesečine
zaplesasmo ponoćni tango.
Ruke spletene u vir sna

Na obzoru jutra umire tmina,
korijandoli sreće
objavljuju
nova svitanja.

Hvala ti što si bio hrabar!

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 04.11.2020.

Imendan...







Dobra pjesma je veliki doprinos realnosti. Svijet više nikad nije isti nakon što u sebe primi još jednu dobru pjesmu. Dobra pjesma pomaže da se promijeni oblik univerzuma, da se proširi svačije znanje o njemu samome i svijetu oko njega.
(Dylan Thomas)






Jednom će iz mog groba izrasti bezbrojne crvene ruže
i gorijet će rumenim plamenom.
Ne čudi se tome, o najljepša,
sjeti se koiliki je silan žar ljubavi tebi posvćene
gorio u nekoćživom čovjeku,
kad mrtav tolio plamti.

Davno je to bilo, dobila sam pjesmu na dar...
Osjetih moć poezije. Uzdigla me iznad slabosti duše i bijesa srca. Na dlanu zbilje doživjeh rađanje ljepote. Bogatija osjećanjem osjećaja, na horizontu svijesti oćutih snagu ljubavi, njeno tkivo u snovima, u tuzi izgubljenog vremena, u zatišju koje naviješta ljepšu uzdrhtalost tijela, nježnije treptaje srca.





Odgovorih...Dok se svitanje bori sa ostacima tame i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći srebrnu haljinu, stojim na obali sna, promatram rađanje ljubavi i prisjećam se njenog početka na početku početka. Zavoljeti zalaske sunca i kišu i oblake i vjetar koji donosi suze, prihvatiti sve oluje, sve osvete neba, sve nepravde koje su se samo činile nepravdama, znači živjeti, znači znati živjeti.



Darovali su mi ime i boginju, ali na krštenju zanijekaše Dijanu... poškropljena svetom vodom dobih ime Dragomila... Dragana... Karleta... čudesno dvojstvo se ugnjezdilo u meni... u rodnom listu sam pagana boginja... u krsnom listu Dragomila... od djetinjstva volim slavlja... djetinje se radovalla darovima... raduju me još uvijek...

Redale su se godine i slavlja, rođendani, godišnjice vjenčanja, imendani... fotografijama sam ovjekovječila mnoge darovane mi bukete ruža...

i danas mi je imendan... dobih buket ruža i Dijanu na konju.... šapnuo je, neka ovo bude za Dragomilu u tebi i Dijanu u tebi...

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 03.11.2020.

Nemjerljivo...





Zvonik Petrove crkve odzvanja večernicu. Dan tišine i prisilnog nedogađanja se kotrlja kraju. Jutros zapaljene svijeće dogorjevaju. Ugasili smo TV, ali gas modratora titra u zraku. Pandemija ždere nemilosrdno.
U tvom pogledu naslućujem nadolazeći uragan, kovitlac strasti koja ruši neizvjesnost, geometriju nemoći, arhitekturu apsurda. Šutimo, gledamo u daljinu, vidimo ono izvan pogleda, tek odsanjano dolazeće.

U tvojim očima iskra još neviđenog krajolika, pejsaž neoslikan na zemljovidu, panorama zaobljenog prostora, dimenzija boljeg vremena.
Živimo neopisivost postojanja, neizgovorivost događanja. Šutnja neumanjuje ljepotu doživljaja. Srce mijenja ritam, zaboravlja pokoji odkucaj. Pričinja mi se i zemlja se brže okreće, ubrzava tijek trajanja, mijenja oblik bivstvovanja.





Jutros buđenjem osjetih, san nije zastoj u životu, nego jedan od njegovih čudesnijih oblika. Nije to pomanjkanje ili navala krvi u mozak, nego istina promatrana kroz prizmu iluzija... narušavam tišinu





San nije zastoj u životu, nije debeli pokrivač noćne tame, on je lepršavi veo isprepleten od jutarnjih mirisa... nedovezuješ se.
Iako neznam što je tvar od koje su satkani snovi, osjećam kako postajem san, moj san i ćutim, kako manje sanjam dok spavam nego kada sam budna...

Tu si, nestvarno stvarna, iza koprene trenutka vidim tvoje obrise… .
Ti si misao, metafora bliskosti u metafizičkom bestijariju uzburkanog uma…
Prepoznajem te po uzbuđenju…
Osjećam kako strahovi postaju činjenice s kojima se mogu boriti...
Oslobađam se dvojnosti, san i zbilja se organski spajaju...
Osjećajnost se sama sobom ispisuje na koordinatama srca...

Tu si, živiš u poeziji suza…
Trajemo između uzdaha i izdaha, između odkucaja srca…
Bliskost se ne mjeri riječima…
Nemjerljiva je…

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.11.2020.

Ne zaboravljam...







Finnegans wake, James Joyce... teško prevodivo štivo. Radnja se događa za vrijeme sna. Teško je otkriti značenje same radnje, pojedinih rečenica ili novostvorenih riječi...





Umrežena u tkivo Finneganovog bdijenja, u ovoj noći između dana svih svetiih i dušnog dana odsanjah lucidan san, izronih iz zagrljaja djetinjstva, koračah mostom između večernje i jutarnje zvijezde.
Odsanjah izmišljaj pisca, san u snu i nepostojeće riječi, neprevedive, složene od zvuka groma i svjetla munja,
mirisa cvijeća i okusa medovine.





Ne zaboravljam slike dragih mi bića, zaustavljam ih u sjećanju, palim svijeće, tihujem s njima. Dan mrtvih, dušni dan uramljuje tu sjetu mirisom ruža i krizantema, titrajima nutarnjeg plamena i nježnim uspomenama. Neopisivo svjedočanstvo ljubavi koju nosim u sebi, sinopsis života ispisan drhtajima tkiva sreće, tuge, žalovanja i radosti. Neizbježnost seobe duša stvara novi jezik za dijalog sa otišlima. Osjećam, tek svojom srećom mogu usrećiti njih. Jedino tako im se mogu zahvaliti na bdijenju nad mojim ovozemaljskim trenucima...

Potonuće Mjeseca u skute zlatne hostije dodiruje osjetila. Budim se iz bdijenja.... palim svijeće i pokušavam opisati san.
Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snovima. Želim riječi sa koordinata srca, lepršave riječi kojima bih nacrtala miris ovog jutra, obojala osjećaj koji se u meni iskri svitanjem i onaj koji je blještao u jučerašnjem sutonu. Želim riječi koje mirišu ljepotom majske ruže i tek procvalog jasmina u vrtu. Tražim riječi kojima bih skladala melodiju srca, sonatu duše, simfoniju snova, riječi koje bi sjajile kao lux in tenebris.

Tražim riječi kojima bih se zahvalila njima... za ljubav i sreću darovanu mi u prohujalom vremenu.

Dijana Jelčić


- 07:17 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.11.2020.

Mama, nedostaješ...







Listam obiteljski album... udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje iz svake fotografije oblikuje trenutak u kojem susrećem ljubav. U anđeoskim osmjesima moje majke pronalazim zamišljeni raj i vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja.





Povratak je moguć samo tamo gdje smo uistinu već jednom bili i ja se evo vraćam na početak da bih još jednom osjetila ritam i osluhnula onu čudesnu sonatu po kojoj sam nekada davno plesala. Prisjećam se ritma jer ritam se u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu dimenziju postojanja u moje prostor- vrijeme.





Jedino majčina Ljubav može osloboditi od strahova, ona može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Posejdonova djeca mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan nesrenih stanja u ocean vječnog neznanja.




Skrivena tajna trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja, spoznaja vremena pamćenja, svijeta sjećanja. Tri lica, tri tjela, jedna priča, jednostavno ljubav. Nona, mama i ja, tri života, neprekinuta nit genetske pripadnosti, nesalomljiva energija utkana u ženskost.





Majčina ljubav je svijetlo nad svijetlima, ljepota svih proživljenih trenutaka, vječna straža nad našim životom. U spomenar mi je napisala... Budi sretna!...



Na ovoj fotografiji je moja mama u krilu njene mame. Bile su tri sestre... Njih više nema... ostala je fotografija i sjećanje...





Na daskama koje život znaće je bia Elektra, Antigona i ciganka... Sreće zlatne, srebrne, sreće... šaputala je i na početku i na kraju Krležinog „Kraljeva“…i uvijek istim ritmom, slično Ravelovom "Boleru", sve glasnije i glasnije klicala sreće zlatne, srebrne, sreće...
Godinama sam, na razdaljini od tisuću kilometara, svako jutro još snena čula njen veseli glas. Šaputala je te čarobne riječi.




Zadnjih par godina me tim riječima pozivala sebi na kavu... bila su to jutra naših razgovora i sjećanja... Šaputala ih je odlazeći u vječni san... njene posljednje riječi još uvijek čujem u trenucima buđenja...

Noć i dan sjedinjeni u novembarskoj magli, kao zalutala lastavica savih gnijezdo u njedra djetinjstva i šapućem...
sreće zlatne, srebrne, sreće...





Nedostaješ draga mama!

Dijana Jelčić



- 07:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>