Marketing
Još jedna u nizu...
Promatram rukopis koji isto polako blijedi, ali ono što onda napisah, osjećam još uvijek.
…Ti i ja ljubavi, mi smo sjedinjeni, sjedinjeni od odjeće do korijenja, od jeseni, vode i bokova ljeta sve dok ja i ti ne budemo zajedno. Odjeljeni vlakovima i narodima mi smo se jednostavno morali voljeti, izmješani sa svima, sa muškarcima i ženama, sa zemljom koja sadi i gaji lotose osjetismo da je sada kao nikada i kao uvijek…Tu smo, u tragovima odlazaka i dolazaka, u zagrljaju rijeke i vjetra, kiše i zemlje, puteva i gradova, u igri oblaka i sunca, u disanju srca i tihovanju uma, u titraju vremena.
…Ti i ja ljubavi, mi smo sjedinjeni, sjedinjeni od odjeće do korijenja, od jeseni, vode i bokova ljeta sve dok ja i ti ne budemo zajedno. Odjeljeni vlakovima i narodima mi smo se jednostavno morali voljeti, izmješani sa svima, sa muškarcima i ženama, sa zemljom koja sadi i gaji lotose osjetismo da je sada kao nikada i kao uvijek…Tu smo, u tragovima odlazaka i dolazaka, u zagrljaju rijeke i vjetra, kiše i zemlje, puteva i gradova, u igri oblaka i sunca, u disanju srca i tihovanju uma, u titraju vremena.
U kolažu sjećanja se vrtlože slike, mješaju okusi, mirisi, zvukovi i boje.
I srce se umirilo, sluti navalu ljepote, titraje neurona u čeonom režnju, vrtloženje misli,
njihovo slijevanje u rotor simpatikusa i parasimpatikusa, u svoj mir i nemir.
Ritmom prauzora u koljevci mjesečevih mjena, srce je slovkalo tvoje ime. Poznavalo te prije mene,
ispisalo rebus u pjesmi strancu, nezemaljcu, prabiću. Osjećalo te u Sengorovoj poetici zbilje, u stihu
slušaj češće stvari nego bića,
glas vatre se čuje,
slušaj kako jeca
list na vjetru.
To glas je praotaca.
Pamćenje se zaustavlja u vremenu kada osmijehom zalječivah tvoje boli. Znam dragi pjesniče, bolilo je i mene. U misteriji mistralom otpuhanih velova nestadoše i tadašnji strahovi. Danas znam, bojala sam se. Tvoje ranjeno grlo je tihovalo svetkovinu ljubavi. Iskrila se svojom nagošću u tvojim očima. Nisi odustajao, srećio si me osmijehom. Beživotna svitanja si svetio tješeći me. Ja tebe nisam tješila. Osjećala sam nepotrebnost utjehe. Trebao si snagu. Zatvarala sam suze u školjku na dnu svijesti i čekala. Rodili se biseri.
Rukom vremena zaustavljena kao leptirica u tisućljetnom jantaru postojim u tvojim očima.
Krunica je odbrojana, zrna srca utkana u krvotok, usrećuješ, u aorti vjekuje istina,
anđeo s mačem u klijetkama, anđeo vatre u venama.
Nepostojano sutra, vjerovanje i povratak na početak priče.
Krist je uskrsnuo.
Ljubav je pobijedila zlo!!!
34 godine ljepote... a na današnji dan prije 32 godine smo se usidrili u oceanu braka...
Jutros mi je ispričao bajku o drvenom Orašaru koji se pretvara u pravog mladića i djevojci Klari koja zajedno s njim odlazi u magični svijet Šećerne vile!
Darovao mi figuricu, kaže sebe, da me čuva kad je on na snimanju novog filma...
Ispijam još jednu šalicu kave i promatram naše fotografije... godine nam nisu "ukrale" osmijehe s lica.
Post je objavljen 26.11.2020. u 08:08 sati.