Tu smo...
Ponekad u danima samoće i užasne tišine poželimo zaboraviti i ljepotu koja boli...
i smijeh koji boli... to je bijeg od samoga sebe... neosjećanje osjećaja...
bila sam ranjiva, otrovana dahom samotnice, omamljena riječima bez odjeka,
izgovaranim na rubu nadanja, u kaosu nepostojanja pitah se
odakle dolazi ljepota i pisah tužne katrene.
Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
na ognjištu uspomena
dogorjeva zadnji panj.
Godinama sam gledala zbilju očima zaborava. Sjećanja su bila tek siluete oslikane konturama tuge, riječima bez strasti, ruinama svjedočanstava prohujalih ljepota. Iz nutarnje tromosti je izranjala magluština suza zgusnutih u veliko ništa.
Trg cvijeća je šutio suncem
osjetih miris maja u februaru,
u zrcalu istine vidjeh
tvoju sjenu u dolasku.
Došao ti sa suncem u očima i romorom radosti na usnama. Bergsonizirao si vrijeme, u svijest ubrizgao elan vital. Osjetih želju za prevrednovanjem vrijednosti. Pozvao si me u prošlost da pronađem sebe izgubljenu u sebi.
Ne gledaj me kroz prizmu bolnih uspomena… šaputao si… ulazili smo u dolinu tvoje mladosti. Začuh tišinu, vidjeh rodoslovlje u razrušenom kamenu, vidjeh ljepotu sačuvanu u znamenju tisućljeća, suhozid iza kojeg se širila povijest. Na platou je orkestar svirao mjesečevu sonatu, na lazurnom baršunu se smiješila Luna.
Velika srebrna lopta
u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.
Doživjeh noć preporoda, oćutih povratak sjećanja.
Iz magluštine zgusnutih suza su izranjale slike u bojama izlazećeg sunca, svijet je počinjao i završavao u dubini mog pogleda, svijet vječno mlad u spokoju pamćenja.
Neretva, miris lipa i okus maslina, vitkost breza i prošlost prelivena u trenutak sreće. Nova prostranstva uokvirena prastarim krajolikom.
Na terasu preko usnulog cvijeća
se uspinjala zora,
zatvorila snove u sunčanu kutiju.
Uspjela sam pobjediti tugu.
Vratili smo se na početak, rado se vraćamo u nabore prohujalog vremena, na izvorište gdje se, ne tražeći se, uvijek pronalazimo.
Tu smo, ti i ja u tragovima odlazaka i dolazaka, u zagrljaju rijeke i vjetra, kiše i zemlje, puteva i gradova. Ti i ja u igri oblaka i sunca, u ideokinetičkoj slici postojanja u paralelinim svjetovima, u disanju srca i tihovanju uma, u titraju vremena.
Dijana Jelčić
|
