Miris dunja i ruža...
Miris jeseni, žute dunje, san ogrnut mirisom uspomene. U mreži svitanja živi iluzija. Divan je ovaj san besanog bdijenja.
Jučer je bio jedan sasvim obićan dan, ipak darovao si mi buket ružiih pupoljaka zbog vremena oluje ruža i parfem koji je obilježio moj život... sjećali smo se prerano otišlih prijatelja... Davorin Ppopvić, žute dunje i nesretna ljubav... Mujica Nadarević, miris dunja i umiranje na Balkanu... noćas smo bježali od stvarnosti... živjeli uspomene... vezuju nas za obalu mladosti i ispunjavaju melankonijom za prohujalim vremenom.
Voljelo se dvoje mladih.
Slike prvih zagrljaja zaustavljene u onom dijelu pamćenja u koji dolaze svi i ostaju samo cijelim bićem preživljeni trenuci.
Prebirem stranice spomenara, lutam vremenom, nezaborav mi daruje riječi pune boja svih naših jeseni i mirisa dunja i ruža.
Vidim nas onakve kakvi smo onda bili. Nismo se mnogo promijenili. Na licima nosimo godine kao znakovlje proživljenog života. Sudbina nam je bila naklonjena, tugu doživjesmo kao bitnu česticu vječnosti, bol kao sastavni dio postojanja u svemiru.
Zlatna dimenzija vječnosti se ogleda u tvom pogledu, odgovaram ljubeći sunčanu zraku na tvojim usnama.
Tražeći znakovlje želja sam zalutao u rascvjetani perivoj tvoga bića, priznaješ mi ljubav.
Izgubila sam se u poeziji tvojih, kao zrele dunje, mirisnih zagrljaja.
Zašutjeli smo.
Dijana Jelčić
|
