Anđeoski glasovi...
Volim vrijeme došašća...
bude se sjećanja na djetinjstvo i mirise vanilije, cimta i mandarina...
jučer smo zapalili prvu od četiri svijeće...
prvu za nadanje, drugu za mir, treću za ljubav, četvrtu za radost...
pred ovaj advent su nas pohodile smrti..
lebde anđeli nad zbiljom... nad našim putevima...
na nebeskoj sceni vidim prerano otišle prijatelje,
osjećam njihovu blizinu... čujem njihove glasove,
srcem mogu razgovarati s njima...
Darujte mi suhozid iza kojega ostaje britka zbilja
okaljana voljom tupih moćnika vremena.
Malo previše boli, oksimoronski likovi
utkani u tkanicu vremena.
Bježim od oštroumne gluposti,
vječnost plače na žrtveniku početka,
zaziva Harmoniju da oživi legendu, da sklad
nadvlada kaos, da ljubav bude nježna zvijer snu.
Živimo li u skladnom kaosu, u zoni logične nezamislivosti,
nespojive i neshvatljive stvarnosti?
Nad humkom istine tutnji pozauna ispraznih obećanja.
Omamljeni čekanjem skrivamo lica u glasnost tišine,
u carstvo nemoći, u nemiran mir, u naučeno neznanje,
palimo svijeću nadanja, sjećamo se smislenog besmila
i zazivamo sudbinu...
Zatitraj novim svjetlom nad jaslicama dana
zaustavi mač jezika, molitve su bez štita..
U suzvučju srca i tišine anđeoski glasovi zaglušuju govor mržnje.
Iza horizonta svijesti ozrcaljena utopija, major domus trenutka nas uvodi u zamak
nedosanjanog zlatnog doba.
Sic transit gloria mundi...
Dijana Jelčić
|
