Voljela sam tugu...
Na dlanu okrutnosti ranjeno srce,
na humku sjećanja tuguje duša,
širi se pjesaž neostvarenih želja,
na oltaru zrelosti uplakano djete.
Sa ocvalim dalijama
nestaje ljeto,
ptice odlaze
na jug.
Bdijenje je okrutno,
poljupci su nestali
u grmovima ocvalih ruža,
u gustišu trnovitog zaborava.
Voljela sam tugu,
laž izgovorenu
na žrtveniku rastanka.
Pričin neželjenog htijenja,
prevara pobješnjelih leptira,
neuroni su neobuzdano
jurcali sivom tvari,
uzaludno stvarali mostove
preko rijeke zaborava.
Neželja je bila jača,
želje zgusnute
u krater umrlog
vulkana.
Dugo tihovanje!
Erupcija je bila nježna,
razbuktalo se nebo,
pepeo izrodi pticu
i navalu tišine,
priču o tebi i meni.
Umrli bi da se nismo susreli.
Dijana Jelčić
|
