Mama, nedostaješ...
Listam obiteljski album... udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje iz svake fotografije oblikuje trenutak u kojem susrećem ljubav. U anđeoskim osmjesima moje majke pronalazim zamišljeni raj i vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja.
Povratak je moguć samo tamo gdje smo uistinu već jednom bili i ja se evo vraćam na početak da bih još jednom osjetila ritam i osluhnula onu čudesnu sonatu po kojoj sam nekada davno plesala. Prisjećam se ritma jer ritam se u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu dimenziju postojanja u moje prostor- vrijeme.
Jedino majčina Ljubav može osloboditi od strahova, ona može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Posejdonova djeca mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan nesrenih stanja u ocean vječnog neznanja.
Skrivena tajna trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja, spoznaja vremena pamćenja, svijeta sjećanja. Tri lica, tri tjela, jedna priča, jednostavno ljubav. Nona, mama i ja, tri života, neprekinuta nit genetske pripadnosti, nesalomljiva energija utkana u ženskost.
Majčina ljubav je svijetlo nad svijetlima, ljepota svih proživljenih trenutaka, vječna straža nad našim životom. U spomenar mi je napisala... Budi sretna!...
Na ovoj fotografiji je moja mama u krilu njene mame. Bile su tri sestre... Njih više nema... ostala je fotografija i sjećanje...
Na daskama koje život znaće je bia Elektra, Antigona i ciganka... Sreće zlatne, srebrne, sreće... šaputala je i na početku i na kraju Krležinog „Kraljeva“…i uvijek istim ritmom, slično Ravelovom "Boleru", sve glasnije i glasnije klicala sreće zlatne, srebrne, sreće...
Godinama sam, na razdaljini od tisuću kilometara, svako jutro još snena čula njen veseli glas. Šaputala je te čarobne riječi.
Zadnjih par godina me tim riječima pozivala sebi na kavu... bila su to jutra naših razgovora i sjećanja... Šaputala ih je odlazeći u vječni san... njene posljednje riječi još uvijek čujem u trenucima buđenja...
Noć i dan sjedinjeni u novembarskoj magli, kao zalutala lastavica savih gnijezdo u njedra djetinjstva i šapućem...
sreće zlatne, srebrne, sreće...
Nedostaješ draga mama!
Dijana Jelčić
|
