Za Vukovar... za Škabrnju... za...
Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i umjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.
Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.
Octavio Paz
Stoji grad, tuga, ruho ravnice zapleteno u godine
nad rijekom magla sjećanja i tišina sna.
Nad gradom oblak isplakanih suza,
rijeka romori uspomenom.
U zraku titra optužnica zlu i pobjeda ljubavi
U pustinji uspomena oaza vjerovanja, jecaj prohujalih godina omamljuje osjetila, priziva
stih u suzi na licu vremena, plač utkan u huk vjetra, romor rijeke, u epitaf snu ... nedosanjanom.
U koloni jedan po jedan uništen korača život, na ramenu mrtav brat,
bjeg iz obruča smrti, iz grada na kraju svijeta.
A nad kolonom noć puna smrti,
i san kojim su se hranili.
Vukovar je pao.
Ledeni glas istine i tišina nad svjedocima užasa.
Na obrazu suza, oči su umrle zadnje,
oči su oprostile.
Nad humcima poezija kiše,
i nebo plače za otišlima.
Stoji grad, biser prošlosti, misaona zgrada
"more geometriko" oronulog Baroka,
svjedočanstvo harmonije,
dokaz snage ljudskog uma i njegove razornosti.
Grad stoji i podnosi vlakove, dolaske i odlaske i broji godine
zapaljenim svijećama i mirisom krizantema.
Zalutala u sjećanju, iza zavjese jesenjih kiša,
ćutim stare čežnje i zrcaljenje nove zore.
Ares spušta mač, grli Afroditu,
iskri trenutak rađanja ljubavi
za Vukovar, za Škabrnju,
za umrle i nestale,
za nas.
Dijana Jelčić
|
