Zabluda...
Descartesovu misao, njegovo cogito ergo sum je neurofiziolog Damasio raskrinkao rečenicom, osjećam, dakle postojim...
i svoju knjigu nazvao Deskartesova zabluda... možda bi najbolja definicija bila...
Mislim i osjećam... dakle živa sam... jer misao pretočena u osjećaj
ostaje ubrizgana u pamćenje...
Razlijeva se uzročnost vremena, slijed događanja, zatočeništvo u razumu,
u hladnokrvnom ludilu, u sumanutosti zbilje, u nedosanjanim snovima,
u traganju za istinom početka.
Ima li istine u sudbini proroka Jone?
Hoćemo li se izgubiti u utrobi velike ribe?
Ponavljamo li prvi grijeh?
Odgovori se kriju iza tajanstvene zavjese,
u istini skrivene stvarnosti,
u spiralnoj dinamici vječnosti.
Zaustavljam slijed ludila,
oduzimam mislima moć,
nemoguće činim mogućim.
Utjelovljujem snovitost bez utvara,
bjelinu bljeska uskrsnuća,
djevičanski izvor,
viziju utrobe svemira,
krik prapočetka,
nagla ljeta prepuna smisla,
okno dolazećeg.
Iza njega budućnost,
nedohvatna,
a nepobitna kao i prošlost.
Sanjam li ?
možda se vraćam iz budućnosti?
tko zna?...
krhko je znanje,
krhka je misao,
snažan je osjećaj.
Descartesova zabluda...
Dijana Jelčić
|
